Odasvud je kao u nekoj dubokoj špilji kapalo i balilo, tupo
udaralo i još tuplje se odbijalo kao u nepovrat. Vremenski uslovi ponekad život
znače, ponekad život uzimaju ako on kao takav uopšte i postoji. Nesrećno se
podlaktivši na meteo-situaciju Moskva se sprema na počinak i da egzemplarno
podrži sledeću priču.
U to vreme Rusija prestaje da tuče svoje žene. Mračni srednji vek definitivno je stavljen ad
acta prosvetljenim pogubljenjem carske porodice. Od tada pa na ovamo drugarice
jednako kao i drugovi daju puni doprinos mladoj proleterskoj državi. U opštem
izjednačavanju i poravnjavanju i za očekivati je bilo da žena zauzme ono mesto
koje joj je bilo oduzeto dekadentnim istorijskim okolnostima, rekli bismo čak
nezrelošću.
Usred velikog pregalaštva i elana koji klasnoj borbi daje
nemerljivi zamajac, dešavaju se neke čudnovate pojave koje su i danas teško
objašnjive. Naime nestaje smeha i žagora sa moskovskih ulica. Da li zbog ozbiljnosti
situacije ili ko zna još zbog čega tek osvešteni narod se povlači u sebe, u
svoje dužnosti i obaveze. Potonje ne behu male znajući odnos revolucije prema
svojoj deci.
Svakodnevno raste broj imperijalističkih agenata, spremnih
da spoljnim neprijateljima izdaju svetlu boljševičku ideju i da zahuktalu
sovjetsku mašinu vrate na početak. Većinu izdajnika, koji preko noći bivaju
odstranjeni iz novoga društva, ako ne i sve do jednog, čine baš bivši istaknuti
proleteri koji iz neobjašnjivih razloga svoje životne role samopregornih
revolucionara, samo naizgled tragičara, menjaju za uloge nesumnjivih gubitnika.
Nasuprot ovome, njihove biografije komično deluju u svojoj pretencioznoj nameri
da pedantne hroničare odvuku što dalje od činjenica. Cinici u komentarima ovih
događaja, izrečenim sa pristojne vremenske distance, skloni su da tvrde kako u
svim dokumentima koji ostaju iza nestalih ima izvesne analogije, obrasca, čak
kalupa, što se posebno ogleda u spisima sa suđenja pomenutim, dokazanog
materijala i krunskih priznanja optuženih koja u osnovi nalikuju jedna drugom
kao jaje jajetu.
Jedna od neobičnosti toga doba a ujedno i ugao-temeljna tačka
ove priče je cirkus u koji građani odlaze u velikom broju i dragovoljno,
revnosnije čak nego i na brojne masovke na kojima je prisustvo pojedinca označavano
kao duboka svesnost i privrženost revoluciji.
Elem, u tome manježu, gde po prirodi stvari stoji okrenuto
naglavce u odnosu na stvarnost, jer na šta bi inače izašla proleterska država
kada bi cirkus ličio na nju ili ne daj Bože obrnuto, glavnu rolu igra veliki
ruski artist, klovn Oleg Popov.
Smeh, smeh kao neophodni element svakog društva a pogotovo
narodnog, od istoimene vlasti prihvaćen čak kao neminovnost, razlegao bi se
tada i grohotom prenosio po toj nesvesnoj oazi čuda sred duboko svesne
jednoklasne Moskve. Artist Popov gotovo uvek nadrasta samog sebe i prelazi i
onu granicu koja odvaja realnost od čuda, ne bez posledica verovatno. Površno
razmatrajući ondašnju situaciju to i ne predstavlja vrhunski podvig uzimajući u
obzir kakvo gorivo su za inspiraciju imali sovjetski cirkuski umetnici.
Narod se u cirkus zbraja kao što se izlazeći iz njega
razdvaja na pojedinače proleterske slučajeve, a da pri tom ne oseća jasno omeđenu
granicu između slobodnog smeha sa jedne strane i svoje slobode sa druge. Ruska
muzička duša pokušava da navedeno spoji i da životu doda još jedan od privida
ali sloboda sa gađenjem odbija da se sa ovakvim smehom sastavi ostavljajući ga
da u cirkusu bivstvuje na mah.
Još čudnija tačka ove priče, ujedno i kamen međaš koji deli
i spaja sve napred opisano sa potonjim, dešava se baš tih dana u ordinaciji
jednoga neuropsihijatra-druga. One zvrje potpuno prazne, deluju gotovo napušteno
i svojim izgledom svedoče o čeličnom duhu fizički nesumnjivo zdravog novog čoveka.
Jedan se pacijent požali na nesnosnu apatiju, odsustvo volje
za životom i ine pojave, sve potpuno neprimereno svesnom građaninu. Doktor
pregledavši ga ustanovi da nema razloga za brigu. Neuropsihijatrijski nalaz beše
potpuno uredan. Blagonaklono posmatravši dotičnog, preko naočara spuštenih na
pola nosa, onako medveđe ruski preporuči odlazak u cirkus. Drug Popov tamo
toplinu u srca vraća i podseća da pokoj ruskoj duši još održan nije, dodaje
lekar očigledno zaboravivši se. Avaj, skoči neimenovani i ne bez pukotine u
glasu zavapi:
- Ja sam Oleg Popov, ko će, ljudi, mene nasmejati.
Kada kao kod nas surova zbilja i cirkus potpuno izjednače
osmotske pritiske, menažerije se otvore i zveri izmešaju, tada se ne zna sa
koje strane u koju curi, šta se u šta uliva, da li sviraju sirene ili fanfare i
trube i da li ćemo se sunovratiti na trapez još jednom ili će gusta zatvorska
mreža koja nas okružuje amortizovati naš pad.
Iz navedenih razloga, a za razliku od Sovjeta, mi na svoje
drugove klovnove nekako više i ne računamo. Već zadugo oni nikom smešni nisu.
Maska im spada, šminka se razmazuje, geg i mimika su im lažni i izveštačeni.
Izgleda da još jedino sami sebe mogu da zasmeju.