prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2006 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ovo vreme

Besprizornik iz gospodskog kvarta

Ima li u Srbiji bilo čega za glasati ga, osim radikala

Živoslav Miloradović

E koje bi to zadovljstvo bilo da je na crnogorskom referendumu predlog za samostalnu Crnu Goru propao! Sada bi tamo već uveliko trajala prava balkanska makljaža, a iz Beograda se tiho seirilo što je, eto, prvome komšiji, konačno crkla najdeblja krava. Radosti ove vrste kao i  strategije kako da se komšiji u takvim prilikama pomogne da bi krava što sporije, ali zato što izvesnije crkavala,  glavni su specijaliteti srpske političke kuhinje, pa je izostankom ove prilike propala i šansa da se ista još jednom pokaže na delu.

Ili, zamislimo slučaj da je naša fudbalska reprezentacija pobedila Argentinu sa tri prema nula?! Da li bi u tom slučaju igde na zemaljskoj kugli bilo srećnije, zadovoljnije i u svoju svetlu budućnost uverenije zemlje od drage nam Srbije? A da smo postali prvaci sveta? E, onda nam konačno niko ništa ne bi mogao.
 Kosovo bi ponovo bilo naše, o Crnoj Gori i Republici Srpskoj da ne govorimo, a bilo bi sasvim sigurno i onih koji bi, na talasu opšte egzaltacije, pozivali u pohod za povraćaj ostalih srpskih zemalja sve do čuvene demarkacione linije Karlobag– Karlovac – Virovitica (prilikom čitanja na glas, paziti na specifičan izgovor glasa „r”, e da ne bi bilo zabune na koji bi način do te linije trebalo stići).

Ali, avaj! Iako ponekad može izgledati sasvim suprotno, život, pogotovu kada su u pitanju male zbunjene države i društvene zajednice  u višegodišnjoj bezuspešnoj potrazi za sopstvenim identitetom, može da bude veoma surov i svirep čak. Mislim zato da bi danas čak i deca, ako izuzmemo onu koja urlaju po Ražnatovićkinim koncertima, mogla da bez mnogo muke predvide blisku budućnost zemlje u kojoj žive. Nevolja je u tome što decu niko ni za šta ne pita, da onih koji ne urlaju na Ražnatovićkinim koncertima nema, a da oni drugi ne žive više u Srbiji. Stoga će u naš zajednički bob i dalje gledati aktuelna politička elita, pa će nam i vesti iz te sive zone (bob je to, nije šala) stizati upravo onakve  kakve bi mi to, po njihovom poimanju, želeli da čujemo.

Stoga će oni uporno, kao i u slučaju sa Crnom Gorom, trubiti okolo kako je Kosovo naše, kako će takvo i ostati, kako ga nećemo dati i tome slično. Pri tome se gubi iz vida da je ta bajka namenjena onom delu Srbije koji postoji isključivo u njihovim snovima.

Većini građana ove zemlje je potpuno svejedno šta će biti sa Kosovom, kao što im je svejedno ko će sutra vladati Srbijom. Većina građana Srbije je ovom politikom uspavljivanja, samozavaravanja, prevare i svakovrsne demagogije, obesvešćena na duže vreme, tako da krupna pitanja tu više nikoga ne zanimaju. Ovo što se trenutno pokazuje kao osnovna karakteristika srpskog političkog bića je totalni nokdaun sa propratnim pojavama kao što su: poremećena percepcija stvarnosti, iracionalno zaključivanje i potpuni gubitak ravnoteže. Seoski travari i kalemari, kao i šegrti im, jedini zaduženi za lečenje ovog teškog i sve tragičnijeg bolesnika, koriste tradicionalna sredstva: ljute trave naše klete, ali zato herojske sudbine, ljuta pića ksenofobije i autizma, kao i svakovrsne bajalice o našoj nepobedivosti.

Normalno je stoga i očekivati da će se stvari odvijati onako kako će se odvijati, a da nas, umorne, deprimirane i dezorijentisane niko ni za šta neće pitati. Odnosno, oni koji se brinu o nama već odavno šalju signale okolo da bismo mi vrlo voleli da bude po našem, a ako tako ne bude, onda ćemo se iz osvete (odnosno našeg tradicionalnog inata) zatvoriti u špajz i odatle nećemo izlaziti bar narednih dvadeset godina. Pa neka onda vide kako će bez nas!

Ta kmezava politika razmaženog deteta odavno nikome više nije simpatična. Ozbiljan svet nas već gleda kao ozbiljne bolesnike ili kao večite adoloscente. Srbija sve više liči na malog besprizornika koji u gospodskom kvartu noću prevrće kante za smeće i zapišava ulaze u zgrade. Po lepo okrečenim zidovima ispisuje grafite: „Kosovo je naše”, „Ne damo Kosovo!”

Ona stara priča o dve Srbije dobila je amandman. Zove se Treća. Treća Srbija. Zagovaraju je oni koji bi i da stisnu, a i ono drugo. Da pomire nacionalizam i mondijalizam, konzervativizam i modernizam. Oni su kao pravi mondijalisti ali nacionalnog tipa. Hoće pridruživanje Evropi i Svetu, ali ako i Svet i Evropa budu dovoljno učtivi i zamole nas za pridruženje im. Ako ne zamole, onda ništa. Neka idu odakle su došli. Mi ćemo u onaj špajz. Da slavimo naše slave, da jedemo naša masna jela i slušamo Cecu.  Da sanjamo. Zauvek.

Realizaciju ovog projekta nudi nam Srpska radikalna stranka. Po teoretičarima Treće Srbije, to je jedna sasvim nova pojava. Tek iznikla. Mi za nju nikad do sada čuli, nikad videli. U njoj sve sami dinamični, okretni ljudi, prepuni dobrih ideja i pravih rešenja. Mondijalisti. Nikada nisu učestvovali u vlasti, nikome ništa nažao učinili, zaklete demokrate, gandijevci, mirotočioci...

Srpska radikalna stranka? Šta li to beše?

 Naš narod je, po pravilu, oduševljen ovom ponudom, ili bar onaj deo naroda koga intervjuišu ovdašnji mediji. Kao, kad Toma izađe i kad lupi šakom o sto! A iza njega onih pet četničkih divizija što ih je formirao i opremio Vođa Šešelj. Biće odmah ukinuta TV pretplata, kiosci sa pljeskavicama će nići na svakom ćošku, a neprijatelji Srba i Srbije će morati da vide šta će. Najbolje bi bilo da se isele, a stanove i kuće ustupe Članovima. Svi dugovi se ukidaju ili se plaćanje odlaže na neodređeno vreme.

Srpska radikalna stranka?

Šta li to beše?

Kao da smo već nešto bili čuli s tim u vezi.

Bilo nekad pa se zaboravilo.

A oni koji ne bi da glasaju za radikale, za koga će? Ili, da preciziramo pitanje, ima li u Srbiji bilo čega drugog za glasati ga, osim radikala. Ako ima, gde je?

Neka se javi, nek da glasa od sebe.

I neka ne kilavi, neka ne mrcvari i sebe i nas. I nek ne laže, ne priča bajke. I neka prizna: od Kosova, ljudi, ništa, zaboravite, Kosovom se bavilo mnogo kvarnog, lažljivog i nesposobnog sveta. Kosovo nije samo simbol već teritorija gde živi veoma mnogo sveta koji svoju sudbinu niti može, niti hoće da vezuje za našu. Zašto, konačno, mi ne bismo bili prvi koji bismo pružili ruku i rekli: OK, neka bude po vašem, ali daj da se više ne svađamo, daj da živimo u miru. Daj da vidimo kako ćemo da sarađujemo, da trgujemo, da se mešamo. Vekovima smo ovde zajedno, hajde da učinimo sve kako bi naš zajednički život ovde bio kvalitetniji.

Eto, takav se jedan traži u zemlji Srbiji. Onaj koji će moći tako da kaže i tako da čini.

Pa onda da imamo za koga da glasamo. Jer onih drugih: smutljivaca, prevaranata i naduvanih veličina, ima previše. I njihovih beskrajnih priča o našoj slavi i junaštvu.

I njihovih neostvarivih vizija.