ličnost
Majstor za trgovinu i voće
Čedomir Čeda Nikolić, direktor 'Podgorine fruht' u Osečini
Slobodan Raković
|
|
„Podgorka” je umrla, živela „Podgorina fruht”. Ova, hajde da
je nazovem parola, sjajno odslikava stanje srpske privrede u tranzicionim vremenima.
- „Podgorina fruht” je nastala kada je, decembra 2003.
godine, porodica Grinevald, koju ima razvijen porodični biznis u preradi voća u
Austriji, Nemačkoj i Poljskoj odlučila da dođe u Srbiju i tada je kupila „Podgorku”
u stečaju. U hladnjaču, kapaciteta 4.000 vagona, koju smo izgradili za šest
meseci, uložili smo 3,2 miliona evra. Očekujemo da ćemo ove godine preraditi
oko 30.000 tona voća. Na izgradnji hladnjače radile su firme iz Srbije, Švedske,
Poljske, Slovenije, Nemačke i Austrije – govorio je, na svačanom otvaranju hladnjače,
krajem prve dekade juna, Čedomir Nikolić, generalni direktor „Podgorine fruht”.
A taj i takav Čedomir Čeda Nikolić glavni je „krivac” što je
Podgorina i dalje na voćarskoj mapi Evrope, kao proizvođač, ali i prerađivač voća.
I što je najbitnije – još dugo će biti. Čedu svi znaju, a o njemu se malo zna.
Bukovica - Rođen sam
21. januara 1931. u Donjoj Bukovici. Kad me pitaju: „Čiji si ti mali”
ja kažem: „Dragoljuba Nikolića iz Donje Bukovice”. Otac je bio jedno od
desetoro dece, nekoliko njih je umrlo, ali je ostalo braće i sestara. Nisu
imali više od 3-3,5 hektara. Deda je dao moga oca u opštinu kao volontera, da
nešto nauči. Otac je upisao dopisnu gimnaziju Vidaković. Neke razrede je završio,
ne znam tačno koliko. Oko 1933-34. godine otac osniva Malinarsku voćarsku
zadrugu za Donju i Gornju Bukovicu. On je bio predsednik. U početku je radio
za firmu „Tolić” iz Zagreba, kasnije za
neke iz Beograda. Pred rat je osnovao, zajedno sa Milosavom Bebićem, svoju
firmu za otkup, preradu i izvoz voća. Imali su magacine, mislim da su to bili
bančini magacini, negde kod današnjeg Doma zdravlja, kod stare železničke
stanice. Bebić je bio bečki đak, znao je nemački, a otac je bio organizator
proizvodnje, otkupa, razmnožavanja maline. Dakle, po tom osnovu postoji neka
tradicija, neki geni i naklonost tom poslu.
Osnovnu (četvrorazrednu) školu sam završio u Donjoj Bukovici
i 1942. pođem u gimnaziju u Valjevu. Završim nižu gimnaziju, upišem Trgovačku
akademiju da bih kao pre došao do hleba. Posle Trgovačke akademije radio sam
kratko u Valjevu, a posle vojske, u Beogradu, gde sam završio Ekonomski
fakultet. Radio sam u nekoliko firmi, između ostalih u predstavništvu valjevskog
„Srboploda” u Beogradu i tu sam sticao prva znanja iz spoljne trgovine i,
razume se, poslova izvoza voća. To je bilo do likvidacije „Srboploda”, sredinom
pedestih.
London
- U sektor poljoprivrede „Intereksporta” u Beogradu konačno sam prešao u januaru 1964. Oni su odlučili da me pošalju u
Hamburg da
zamenim jednog kolegu. Sa 31 godinom stižem,
na četiri godine, u Hamburg.
Desilo se da sam ostao 10 i po godina. Posle „Intereksporta” radio sam, od
1978. do 1986. godine, u „Srbijanci”. Ipak, nešto me vuklo u Valjevo. Iz
„Srbijanke” sam 1986. otišao u London,
ne toliko što me je interesovalo inostranstvo gde su prihodi znatno veći, već sam hteo da mi sin koji je imao 10 godina nauči
jezik... Danas govori engleski, francuski i nemački.
Hamburg
- Oko 1991. godine mi je predloženo da po isteku pet godina ostanem
u Londonu i da će se, svakako, privatizovati „Centrokop” pa i londonska firma i da bih mogao postati
akcionar. Ja sam izračunao da bih sa mojom ušteđevinom imao dva odsto akcija.
Nije mi to odgovaralo i otišao sam u Hamburg, kod gazde koji je tada išao u
penziju, a imao je trgovačku firmu koja je „radila” voće, šumske plodove, pečurke...
sa balkanskim i nekim drugima zemljama. On mi je dve godine ranije nudio da pređem u Hamburg, ali sam rekao
da nisam zainteresovan zbog školovanja sina. Dve godine posle njegove ponude
pristao sam i rekao da neću imati para da ga isplatim odmah. On mi kaže da
firma ne vredi ništa, ako nema ko da radi i da će ostati sa kapitalom nekoliko
godina, koliko bude potrebno da se pokrene posao. Imao sam sreću, jer nekako su
poslovi išli uglavnom za mnom. Već u prvoj godini imao sam veoma veliki promet
od oko 23 miliona nemačkih maraka.
Embargo – Onda je 1992. godine došao embargo. Snašao sam se
utoliko što sam otkrio mogućnost dobijanja dozvola Ujedinjenih nacija za
isporuke hrane i stvari koje mogu da se podvedu pod humanitarne potrebe. Sa tim
dozvolama mogle su se oslobađati blokirane pare tako da sam radio prilično
veliki promet sa sitnim zaradama. Nadovezivao se i izvoz naših proizvoda. U
vreme embarga sam sarađivao i sa norveškom firmom „Europak” koja je proizvodila
kartonsku ambalažu za mlekarsku industriju. Onda su mi Norvežani dali
ekskluzivno pravo da ih zastupam u Srbiji.
Ponovo Srbija – Ja sam se 1994. godine vratio iz Hamburga i
zajedno smo napravili proizvodnju te ambalaže u Zemun Polju i nastavili odatle
da snabdevamo mlekarsku industriju. U to vreme nisu mogli zvanično da učestvuju
stranci u poslu zbog embarga pa je firma registrovana kao „Agrana” Beograd. Tu sam bio većinski vlasnik – suvlasnik sa Rašom
Tomićem. I sve je tako bilo do pre godinu dana a onda sam odlučio, zajedno sa
mojim partnerom, da firmu prodamo „Europaku”. Shvatio sam da ovo što vredi može
sve da padne u vodu i da posle toga bude kasno da se bilo šta preduzme. Želeli
smo da dođemo do para i da ih uložimo u neki drugi posao kod nas. Proizvodnju
ambalaže će da nastavi „Europak”. Sa tim parama ja sam ušao u Osečinu, a Tomić
je napravio svoju proizvodnju, tu, kod Valjeva.
„Srbijanka” – Ja sam dugo godina tražio stranog partnera koga bih doveo u
Srbiju da zasnuje proizvodnju koja će imati nivo i standarde jake evropske
firme. Tipovao sam na firmu „Grinevald”. Međutim kod njih još uvek nije bila
sazrela ideja da dođu i ulažu kod nas. Pre tri godine, kada su bili spremni za
ulaganja u Srbiju, ja sam im, kao Valjevac, predložio „Srbijanku”. Bili smo tri
puta u Valjevu i uvek su odbijali, jer nisu bili zadovoljni onim što su videli.
Na kraju su, na moje insistiranje, rešili da uđu u taj posao. Onda smo išli na
razgovore sa direktorom „Srbijanke”, sa ljudima iz opštine, bili smo kod
zamenika ministra za privatizaciju, on je pitao: „Koliko biste vi platili za
Srbijanku?” Ovi moji su rekli: „Ništa”. „Pa ne može baš ništa” kažu oni. „Dobro
milion evra”. „A koliko biste investirali?”. „Pa za pet godina 10 miliona
evra”. Onda se ljudima iz Ministarstva svideo taj predlog. To je bilo 2003. Već
sledećeg dana došli su u Valjevo. Radnici i sindikat su izašli na televiziju i
rekli: „Evo, neki bivši direktori, među njima Čeda Nikolić, oće sa strancima da
nas uzmu bud zašto i da nas ostave bez hleba”. A njih je bilo oko 950 na
spisku. Pozvala je posle televizija mog partnera Tomića i mene. Pitali su jeste
li zainteresovani. Rekao sam: „ Nismo više”. Zbog čega? Pa ne bih hteo da
radnici kažu: evo ovi su nam uzeli hleb, da pokazuju na mene, kolegu i naše
porodice da smo im uzeli hleb. Niko ko bi uzeo „Srbijanku”, a kamo sreće da je
uzme, neće moći da primi taj broj radnika. Maksimum je 200-250, uz
najsavremeniju tehnologiju.
Osečina – Onda se pojavila „Podgorka” koja je ušla u stečaj
i nisu imali uopšte radnika. Na prvi oglas niko se nije javio, na drugi oglas
samo mi. „Podgorku” smo kupili za oko milion evra, a do danas smo uložili oko
6,5-7 miliona. Predstoje dalja ulaganja kojima nikad kraja, jer stalno nešto
treba ulagati, menjati ... Zapadna Srbija, nekad se govorilo, to je voćarski
kraj. Ima svega, kao u bajci. Posadi se šljiva pa se pusti sama da raste u
nebo. Seljak je otrese mlatačem i kupi šljivu. To više nije posao. Danas treba
savremena proizvodnja, treba imati na hektaru tri, četiri puta veću količinu
nego što je nekad bilo ako hoćemo da konkurišemo svetu, da se ne izgubimo. Suve
šljive je Srbija izvozila 40-60 hiljada tona od 1894. godine pa na ovamo, da bi
posle Drugog svetskog rata drastično padala količina, pa je bilo čak i godina
kada nismo izvezli ni kilograma. Mi smo u Osečini napravili neku vrstu škole,
obuku proizvođača do 30 godina starosti. Obučili smo 44 mladića kako se bira
zemljište, sadnice, šta gde uspeva, kako se vade uzorci za analizu zemljišta,
kako se sadi, orezuje, štiti... I naročito ekonomski aspekt. Koliko jedan
hektar može da ima jedne vrste voća i koliko to vredi. Ujedno su učili i obračunavanje
troškova i kako se pravi biznis plan. Ljudi treba da postanu svesni u tom poslu,
treba se maksimalno angažovati da se pokrene proizvodnja u ovim krajevima. Nama
treba bar 10 vrsta voća od kojih bar 2-3 vrste mogu na skoro svakoj njivi
izravno da se proizvode. Mi za sada dovozimo višnju iz južne Srbije, kamioni
prelaze 400-450 kilometara. To prvo košta, drugo trpi kvalitet jer se
transportuje obično kada su velike vrućine. Nama sada treba godišnje 25-30 hiljada,
sutra će izaći na 50 hiljada tona, a sve može da se proizvede u okruženju od
maksimum 100 kilometara .
Planovi – „Podgorina fruht” treba da reši pitanje sušenja
voća. Jer, ako je Kalifornija mogla da prodaje samo u pet zemalja (Velika
Britanija, Nemačka, Francuska, Italija, Japan ) 50 hiljada tona šljiva bez košpice,
zašto ne bi mogla Srbija ako ne u narednih pet onda u sledećih 10 godina i veću
količinu. Ono što mi možemo, što bismo morali je da „Podgorina frukt” uveća proizvodnju za jedno četiri puta i da
radimo i 100 hiljada tona. Mi smo izvezli prošle godine nešto ispod devet
miliona dolara, znači trebalo bi izaći na 30 – 40 miliona dolara.