Vreme glumačkih snova
Miroslav Trifunović
|
|
U protekle dve decenije postalo je gotovo obavezno da nas
vrelih letnjih dana obraduju vesti o uspesima mladih valjevskih glumaca na
prijemnim ispitima pozorišnih akademija, kao i uspesima na pozorišnim
festivalima. Tako danas pozorišna porodica profesionalaca iz Valjeva (grada bez
institucionalizovanog gradskog profesionalnog pozorišta) broji više od
četrdeset diplomiranih glumaca, reditelja, dramaturga, scenografa,
kostimografa, montažera, snimatelja, organizatora... Tako je, naravno, bilo i
ove godine.
KATARINA – Na prijemnom ispitu Fakulteta dramskih umetnosti
u Beogradu, klasa glume prof. dr Vladimira Jevtovića, od 325 prijavljenih
kandidata, na redovne studije ove profesije, koja često predstavlja ostvarenje
najintimnijeg sna, primljeno je 10 kandidata. Među njima se na briljantan način
našla i maturantkinja Valjevske gimnazije, član AP „Abrašević” – Katarina Ilić.
Nju valjevska publika zna po ulogama Irine („Tri sestre”), Đinđe („Seobe”) i
Klodije („Tetovirane duše”).
Put do uspeha ostvarila je upečatljivim izvedbama: Grušenjke
(„Braća Karamazovi” FM Dostojevskog), Samica („Gospodin Foka” Gordana Mihića) i
„Glumačke pesme” Ljubomira Simovića.
Na prijemnom su valjevsku školu glume na izvanredan način
predstavili Veljko Petrović i Milica Trifunović za koje verujemo da će već
sledećeg prijemnog naći svoj put.
Katarini Ilić, čestitke, svest o obavezama i odgovornosti i
srećno umetničko traganje za istinom.
MILICA – Dobitnik nagrade „Dragan Mijanović”, pobednik
Republičke smotre recitatora, prošle godine u užem izboru na glumi, Milica
Janevska je uspela da ove godine već u prvom krugu postane redovni student
glume u klasi prof. Jasne Đuričić, prvakinje Srpskog narodnog pozorišta, na
Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Altana u „Tetoviranim dušama”, Nina Herberg u
„Klaustrofobičnoj komediji”, Olga u „Tri sestre”, Irina u „Galebu” i Ana u
„Seobama”, po kojima je pamti valjevska publika, za prijemni ispit je ove
godine pripremila i uspešno odigrala Krunu iz „Kamena za pod glavu” Milice
Novković; Savku iz „Lari Tomsona” Duška Kovačevića i „Opomenu” Desanke
Maksimović.
Budući da je u junskom roku popunjena tek polovina klase,
među kojima je Milica bila najbolja, ostaje nada da se možda u septembarskom
roku još neko od naših talenata nađe na sanjanom mestu.
IGOR – Završavajući glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u
klasi prof. Predraga Bajčetića, Igor Ilić je odabrao „Stranca” po motivima iz
duhovitih i jetkih, pripovedaka Radoja Domanovića „Mrtvo more”, „Stradija”,
„Marko Kraljević po drugi put među Srbima” i „Danga”. Ne samo da je dobio na
diplomskom ispitu desetku nego su ga selektori tradicionalnog 31. Međunarodnog
festivala monodrame i pantomime u Zemunu, Ivan Bekjarev i Ivica Klemenc,
uvrstili u zvanični takmičarski program među 15 najboljih ostvarenja iz Srbije,
Hrvatske, Slovenije, Ukrajine, Rusije, Mađarske, Litvanije, Francuske...
Festival je otvorio Petar Božović monodramom „Tako je govorio Nikolaj”. Igor
Ilić se sa svojim „Strancem” našao u krugu tri najbolje takmičarske predstave,
a pobedila je glumica Narodnog pozorišta iz Beograda Vesna Stanković monodramom
„Lina od kamena”.
STEFAN – Već šesnaest godina traje u Bratislavi Festival
glumačkih akademija na kom su se i ove godine pojavile najbolje studentske
predstave iz Londona, Madrida, Ciriha, Lajpciga, Varšave, Praga, Moskve,
Budimpešte, Bratislave, sve do predstava iz Izraela i Irana. Prvi put ove
godine nastupila je jedna predstava iz Srbije i to ispitna predstava treće
godine glume „Kući” po tekstu Ljudmile Razumovske u režiji prof. Borisa
Isakovića. I ne samo da su debitovali nego i ubedljivo pobedili osvojivši
Gran-pri festivala.
U predstavi jednu od vodećih uloga igra Stefan Trifunović,
sada već student završne godine akademije koga valjevska publika pamti po
ulogama mladog Anštajna u predstavi „Mileva Ajnštajn” Dramskog studija
gimnazije, Vukašina u „Korenima” Male scene i Don Kihota u Teatru „Homo
Ludens”...
***
Imalo bi još mnogo toga da se piše o uspesima i
ostalih valjevskih pozorišnih stvaralaca, ako iko u ovom gradu za to uopšte
brine. Što se pisca ovih redova tiče, veoma sam zadovoljan što kroz one kojima
pripada budućnost (i životna i pozorišna) mogu da ispunim deo svog duga prema
sopstvenom pozivu. Kad bi svako uradio svoj deo posla, pod uslovom da za to ima
zrno inventivnosti, gde bi nam kraj bio?