prva strana

Petak, 26. April 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2006 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

pisma

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ovo vreme

Gospođa klempavih ušiju

Priča za dečake i devojčice išla je, otprilike, sledećim tokom:

Živoslav Miloradović

Ovo vreme
Za dugačkim slavskim stolom sedelo je odabrano društvo i častilo se baš onako kako je rečeno, a bilo je i razgovora. Jedan od gostiju, već pomalo nakićen i samim tim sklon suvišnim rečima (o rečenicama da i ne govorimo), iznenada i ničim izazvan, obratio se skupu u nameri da im prezentira svoje senzacionalno otkriće. Utvrdio je, glasno se hvalio, da gospođa koja je sedela pored njega, ispod raskošne frizure krije klempave uši.

To da je gopođa klempava, celo društvo je odavno već znalo, jer uši su uši i nose se na glavi, ali elementarna pristojnost nalaže da se na fizičke nedostatke neke osobe ne ukazuje javno i bez velike potrebe. U najkraćem, u kući obešenika o užetu se ne govori. Stoga je ispad pomenutog gospodina izazvao sveopšte zgražanje, pa je isti, od nekih članova obedujuće družine, čak i vrlo eksplicitno ukoren.
Ima li čega, glasi pitanje za devojčice i dečake, što u ovoj pričici ne štima, što nije u redu? Nema, naravno. Preko ispada ovakve vrste u kulturnim ljudskim skupinama se, s više ili manje indignacije, prelazi, a izazivaču incidenta, budući da je u normalnim okolnostima osoba sasvim na svom mestu, ostavlja da o svom istupu porazmisli, pa da se zbog učinjenog izvini. Ako se ne izvini, onda drugi imaju pravo da mišljenje o njemu koriguju na način kakav im najviše odgovara.

Da zaključim: sve ovo nema nikakve veze s gospođinim ušima. Govorilo se o njima ili ne, one ostaju takve kakve jesu, hoće reći – klempave. I tu izvinjenja ne pomažu pa čak i da su iskrena da iskrenija ne mogu biti.

Devojčice i dečaci se dosećaju da se priča s poentom odnosi na upravo zatraženo izvinjenje od Martija Ahtisarija, specijalnog izaslanika UN-a za Kosovo, na koga se vaskoliki rodoljubni rod serbski okomio zbog izjave da su upravo Srbi krivi za ono što ih je snašlo. Još jedno pitanjce bi ovde moglo da se umetne: ako stvari u nečijoj kući ne idu onako kako treba, ili, šta više, krenu veoma loše, ko je za to odgovoran? Da li onaj ko u toj kući živi, ili neko drugi? Naravno, odgovor je poznat – uvek i samo neko drugi. Međutim, uz ovakav odgovor, ne može se daleko stići. Hoće reći, ovakvim odgovaranjem se bave oni žitelji neke propale kuće koji su NESPOSOBNI da pronađu izlaz iz neprilika u koje su zapali. Ovako odgovaraju nemoćni, neinteligentni, samoljubni... A to su, poznato je, krajnje nekreativne skupine. Ili bolje rečeno, takvi su kadri da kreiraju isključivo sopstvenu propast. Devojčice i dečaci to dobro znaju, ali njih niko ne pita. Oni još pohađaju zabavište i ne bave se politikom. Da se bave, politika bi sasvim drugačije izgledala. Bar ova naša, za druge ne znam.

Zabrinuti vaskoliki rod serbski bi na ovo mogao da krikne o stradanju naših saplemenika na Kosovu, o rušenju svetinja, o primitvnom, golom nasilju kojem su izloženi, o stalnom seljenju i preseljavanju, o bezočnosti onih koji za nasilnike navijaju... I sve što bi rekli bilo bi do bola tačno. Eksponenti velikoalbanske politike koriste se sredstvima koja su u najmanju ruku sramna, nasilje nad Srbima je očigledno, stradanja su svakodnevna i njih ne vidi samo onaj ko, iz ovog ili onog razloga, to ne želi. Ali zašto je to tako? Kada je to počelo? Ko je to dozvolio da balkansko „bure baruta” eksplodira i Kosovo odvoji od matične države?

Patriotičeski rod serbski umesto odgovora pokazuje prst. Prst koji optužuje. To su oni drugi, oni koji nas mrze, oni koji nas ne žele, oni koji nas preziru. Poteže se tu čak i Josip Broz, kao da se isti upokojio juče ujutru, kao da se od njegove smrti do sada nije baš ništa dogodilo i kao da Srbijom pa i Kosovom nisu vladale neke druge gazde. Posebno im teško pada da govore o periodu nakon ukidanja kosovske autonomije i o svojevrsnom srpskom pronalasku po kome se demokratija postiže ukidanjem demokratije. I ko je za to vreme od ukidanja kosovske autonomije pa do 1999. vladao Kosovom? Albanci, ili Kinezi? Vladali su Albanci ali su svaki komadić svoje vlasti kupovali od gazda u Beogradu. Ono što se dešavalo na Kosovu, aminovano je u Beogradu. A nije se dešavalo ništa dobro niti po Srbe niti po Albance. I Srbija i Kosovo su blagoslovom Beograda klizali ka jazu koji će, kako se sada vidi, postati nepremostiv.

A moglo je da bude drugačije, moglo je da se širenjem autonomije, još od 1988. krene putem koji bi urodio plodom. Putem teškim, mučnim, gorkim kao što je gorko svako osvajanje solobode. Ali taj put nije izabran. Izabran je put nasilja, terora i neslobode. Kosovskim Allbancima ponuđen je model koji su oni s oduševljenjem prihvatili i veoma uspešno primenili. U toj borbi oni su pobedili, ali ne stoga što su bili jači, umešniji, vičniji političkom maheraju. Ne. Pobedili su jer im je za razliku od beogradskog režima bilo STALO do Kosova. Treba li ponavljati tu surovu činjenicu da je Miloševićev režim zloupotrebljavao a ne rešavao kosovski problem. Jer da ga je rešavao, on bi ga za ove godine i rešio.

A srpski narod, tačnije A SRBI s Kosova? Srpski narod, a naročito Srbi s Kosova su svojim glasanjem i javnim manifestovanjem svog raspoloženja ovu i ovakvu politiku podržavali i davali joj legitimitet.

Kome to treba, pitaju se devojčice i dečaci, da se izvini Marti Ahtisari ?

Pitaju se, a odgovora nema.

A neće ga ni biti.

Samo dim, pena i praznina.