biti valjevac
Baćuška prijehal
Grinfeldova odbrana u Hotelu Grande
Ljubomir Mihajlović
|
|
Tolja Karpov
Baćuška prijehal.
Čedo dalekog Severa i kolevke Urala.
U pratnji svojego Šegrta, neizbežimog Dimitriosa Bjelca (lik
odavno utekao sa najuzbudljivijih stranica Gogoljevih fantastičnih
pripovedaka), ophrvan pakosnim glasinama (kako mu je švalerka u drugom stanju
ostala), bivši prvak sveta (dakako i zemaljske kugle) nikako nije ličio na
čeloveka koji je uprav debelu motku usro. Al, ruku na serdce, ni daleko od toga
bio nije. Sa druge strane, pak, niko
nije bio siguran da li je prijehal Gospođin ili Tovarišč?
U gorodu je netom
pičvajz nastanuo.
Predsednik je,
recimo, Opštine namah govoranciju i mucanje pred ogledalom da vežba počo, a
žena mu bržebolje neki prošlogodišnji časopis (sa frizurama i lepim noktima) da
lista. Njena frizerka je značajno levu obrvu podigla i otad bila na oprezi.
Lokalni poeta, G-din Pjevac, u stvaralačkom zanosu i nadahnuću pisao je
prigodnu pjesmu, dok je advokat u crnom šeširu, izvesni M. Cvejič, inače noćna
mora sudija Opštinskog suda i jedan od 4 jahača Apokalipse, prevrćući stranice
starog udžbenika ruskog jezika, pronašao stihotvorenije koje počinje potresno:
Ja na Uralje ros. Spremio je i pozdravni govor (u prevodu Ljudmile
Joksimovič, i to sa akcentom na svakoj reči). Predsednik Šahovskog kluba
''Svjatoj Njikolaj'', konsiljere Demokratske stranke, advokat Aćim Lukić1 i
njegov lični Milovan Bojić, Bole Šuška, namah su na važnosti velikoj u gorodu
maljenkom dobili. Pak su se i Valjevom Bijelim kurčiti stali. Valjevski, opet,
Kralj Duvan-čvaraka, izvesni G-din Slavan Batočanin, hitro je paketić od 2 kila
pratio da se bivšem prvaku, al budućem Valjevcu, moliću lepo, uz pozdrave besplatno
uruči. Novinar zaguljenog pera i holodnog serdca, neumoljivi Džane
Vićentijevič, očas je nameračio da Tolječku, zajedno sa onim strašnim Glodurom
Zrankovićem, za Valjevca godine izaberu.
– Baš me zabole da l
je Valjevac ili Lenjingradec, mrzovoljno će neki Todor, polukvalifikovani
pirotehniičar2, novinar inače beogradskog Timesa.
I u Muriji valjevskoj, s Načalnikom na čelu,
Pardon-Mjankovićem, nastala je frka. Nije lasno ni moralno, Bogo moj, da ti se
Kagebejac po Opštini maje i sa NovoSrbima sve u lice bijelo ljubi. Još kad ovi
potonji Tolji šajkaču na golovu natakli budu, svi će poznati, al niko da kaže
smeti neće, da je po ovom pitanju jebo ćar vajdu.
Baćuška otoič prijehal.
Valjevac
Baćuška otoič prijehal!
U svečanoj sali valjevske Opštine, za govornicom, stoje dva
tipa. Nešto se domunđavaju. Jedan starmali, ateista u okraćalom sakou, drugi,
kome se uši perutaju, u demode odelu. I za broj većem. Trepću. Pljuvačku
gutaju. Nasuprot njima dvojici tiska se novinarska žgadija. Sve se događa u po glasa.
Neki maljčiki sa kao nekim kamerama, pa tobož važni, pa zabrinuti, trčkaraju
okolo. Jel žive vage? – omače se prevodiocu koji se prišunjo onoj dvojici.3
Gorodonačalnik neprimetno klimnu.
– Gospođin Karpov! kliknu u Svečanoj sali Opštine onaj koji
pojma imao nije da je uprav rečeni ''Gospođin'' član SPS-a još od 1999. godine
i to u Požarevcu tamo, te shodno tome biva i da je „Tovarišč''.
Uzmuva se žgadija. Prvi red pretrnu. Aćim Lukić i njegov
lični Milovan Bojić,4 zvani Bole Šuška, se isprsiše. Maljčiki sa kamerama
prižmiriše na po jedno oko i upraviše one prcalje ka Gorodonačalniku. Cvejič se
spremi da uskoči sa Ja na Uralje ros i pred svima bolnu patetiku demonstrira.
- Dorogoj naš! – zaplaka se prvi red. (Vodka matuška –
zavapi Crkveni hor, koji, kažu, svoje nastupe naplaćuje i kad ih niko ne zove
da pevaju).
– Gospođin! Gospođin Tovarišč! – prekrsti se
Gorodonačalnik.5
Skupina NovoSrba na
čelu sa Markom Strujom je likovala,6 a falio je samo poglavica Ilija Veljović,
koji je inače sve vreme bio prisutan (otaj izgledaše zbunjeno i vrteše glavom
kao da je uprav sa podašišivanja stigo).
Niko ne zna ko je velemajsteru u toj gužvi šajkaču na golovu
natako.
Jedan što na valjevskoj dole pijaci turpije & jegeta
prodaje, Ljubomiš nekoji, mislim Pačeta zvani, pred gomilom seljaka mrsio je
kako taj Tolja ima švalerku u Valjevu Bijelom. Da danju igra šahmati, a obnoć
samo na nju misli i dumajet. Plus da ću Džane i oni hrđavi Glodur Zranković za
Valjevca godine da ga izaberu. Najposle da jedino taj zna ono što ni CIA ne
zna; gde je Ratko i čija nana crnu vunu prede?
Grinfeldova odbrana u hotelu Grande
Baćuška prijehal.
Tačno u 12 ulazna vrata Hotela Grande se sa treskom otvaraju
i malter sa tavanice počinje da otpada. Uramljen u štok od čamovine, u kontra
svetlu i sinemaskopu, rže Dimitrios Bijelac, Đavolov Šegrt i švaler-majster
svetskoga glasa. Črez njegovu dušu i uspomene velika promaja duva, a 600 onih
evra pažljivo je presavijeno u novčaniku njegovom. Stolovi su u velikoj sali
Hotela za simultanku postavljeni.7 Upravniku Hotela se čini kako Velemajsterov
pomoćnik s vrata frkće i sve kopitom o patos tuče; tada počinje da mršavi.
Lično mu se švalerka, G-đa Ta i Ta, priviđa, te Jednooki Džek, gazda-Vidoja,
koji na ono jedno trepće.8 Landara
pišore! – pomisli on naglas.9 Landara
pišore! – posrnu gazda-Vidoja, al ga prideržaše da ne opandrkne pred zvanicama
node. Neki Gari (ama ne onaj Gari, nego onaj Garagan iz Zlokućana), od koga i
Đavo vazda bega, pokuša da Dimitriosa opali nogom u jaja. Pokojni G-din Filopović,
poznatiji kao Fiks-Niks, džentlmenski nudi protivniku remi i da, naravno,
podele lovu, a najpametnijem Valjevcu, Hegelu valjevskom, G-dinu Neši Šonji se
život smučio. U pozadini Crkveni hor (potpuno van konteksta) poje:
Jehali mjedvedi na velosipede…
Po ćoškovima
zdrobljene Upravnikove svesti promiču volšebne slike crno belih polja,
šahovskih figura, izviruju igrači simultanke, počasni i obični građani Valjeva:
Hajduk Bojović i Bajo Omerović, Sava Savanović, Ivan Ančin, Valjevski vampir sa
Tunela, George Thomas zagrljen sa Perom iz Dokmira, Dušančić sa Stava, Žika
Leteći, Šinter Jarcan, Ludi Dragoslav, Vidovita Zorka, G-din Julkin, Slobodan
Milošević, Andrija Lambaša i Fatmir Fanđo, Jordan Vrućina, Miloš Češljar iz
Mionice, harmonikaš Gujar i Jege basista, Baba Čara, penzioner Krkobabić, Futa
Vrač i Mija Tabanovac… Ne sumnjam da će promućurniji čitalac spisak dopuniti
lepezom ekstravagantnih likova iz valjevske Murije, svoje familije i komšiluka,
a najposle i skupinom primata iz dosadašnjeg (i budućeg i budućeg) saziva
Skuštine Srpske.
***
Nego, čini mi se
da je tih dana bio Badnji dan (dvehiljadesedmog leta Gospodnjeg), pa smo onaj
novinar Todor i ja ceo dan postili, ma smo se uveče dobro omrsili nekom od 19
(nije godina, Gosn Uredniče, nego gradi) koju njegov Čiča Todor majstorski
peče. Na kraju, Todor je očo da legne, a ja sam osto da mrsim do ujutru. Te je
večeri Upravnik viđen gde papolji neke najlon kese po ćoškovima Hotela Grande,
a predzoru i kako znojav i razbarušene kose štranjku plete. Kasnije, mnogo
kasnije se pripovedalo, dole po Zlokućanskim kuplerajima, da su neki Peđo i
Vidoja neki10 onom Kagebejcu, uz koverat, u krevet ugurali i jednu krezavu sa
Petog Puka, te se i otaj golupčik vele pošteno omrsio.11
I taman kad sam
steo da ko čovek (i bivši komunista) ovaj bućkuriš lepo završim, jedan kurajber
sa TV ekrana me sjeba priopćenjem da je ovogodišnjeg NIN-a mazno Basara za
Parkinsona.12
1 Onaj što glasačke listiće i pare posle svakih izbora
broji.
2 Nije tačno, al svi sem Murije valjevske znaju, da je otaj
busom eksploziv iz Krušika u Francusku poslo.
3 Za vreme
prevođenja taj je strašno grešio, tako da je Lenjingradec bio prinuđen da ga
svaki čas ispravlja. Vele i da je za oto 600 evra dobio. Ja sam, recimo, mogo
da im prevodim za 200 evra. A plus što mnogo bolje grešim od onog magarca.
4 Ma meni nekako
na Tomicu Milosavljevića više liči.
5 Još od vremena
kad je Peđa Nosonja (kum Voje Cerkana) obio valjevsku Crkvu i mazno one srebrne
kaščice, nisu postojale veće duhovne tegobe jedne rugobe. Krajnje je vreme za
Deratisatio und Desinsectio naše Opštine.
6 I dok se Onaj
gore na prvom spratu grlio sa espeesovcem ruskog porekla, krstio i klanjao, te
kao jurodiv dizao pogled ka plafonu Svečane sale, a starmali ateista se zaverenički
smeuljio, veliko klupko pasa lutalica pred Opštinom, kovitlalo se u svim
pravcima. A onda i valjevskim ulicama. Onaj što je klanjao u tren oka je
zaličio na čeloveka koji se uprav u sopstveni džep posro.
7 Belejet parus
odinokij v tumane morja golubom... preslišava se u sebi Upravnik Hotela.
8 Upravnikova
duša, u teškom procepu izm. buke onog Dimitriosa i besa Jednookog Džeka, cepa
se na dve pole. Nadrilekar Drmatović lakonski konstatuje: Shizofrenija! (jedan
od najtežih mentalnih poremećaja. Karakteriše ga tzv. „rascep ličnosti”, rascep
intelektualnih i afektivnih funkcija i gubitak kontakta ličnosti sa spoljašnjom
sredinom. Glavni simptomi su: smetnje asocijacije, afektivne smetnje,
ambivalencija afekata, poremećaj intelektualnog funcionisanja, autizam, smetnje
pažnje, smetnje volje, promene ličnosti, demencija i poremećaj ponašanja. S
obzirom na neke bitne karakteristike i sindrome poremećaja razlikuju se sledeći
oblici shizofrenije: paranoidna, katatona, dezorganizujuća i nespecifična).
9 Posle ove
rečenice, među valjevskim filozofima i kur-maherima (naročito iz kafea
Casablanca) počelo se govorkati kako je veselnik u živo blato pogubne
asimetrije, izmeđ Ovoga i Onoga sveta, definitivno zapao.
10 Po
koncelarijama Pijačne, ma i Poreske Uprave i dan-danji se može čuti kako je taj
Peđo u Mušiću i u Kosjerićima rođen, a Vodoja u Košljama Gornjim i u Strmovu
kod Bajine Bašte.
11 Uprkos tome
što su mnogi, ako bih smeo da verujem sopstvenim ušima, hteli da se klade da li
Tovarišč u gaćama ima piku ili kiću.
12 Očekuje se da Stari Bas nagradu glatko odbije, te da svoju odluku u
separeu nekog užičkog bircuza filozofičeski obrazloži: Jebo nagradu koju onaj
Belimarković još nije dobio!