prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2007 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

biti valjevac

Baćuška prijehal

Grinfeldova odbrana u Hotelu Grande

Ljubomir Mihajlović

Tolja Karpov

Baćuška prijehal.

Čedo dalekog Severa i kolevke Urala.

U pratnji svojego Šegrta, neizbežimog Dimitriosa Bjelca (lik odavno utekao sa najuzbudljivijih stranica Gogoljevih fantastičnih pripovedaka), ophrvan pakosnim glasinama (kako mu je švalerka u drugom stanju ostala), bivši prvak sveta (dakako i zemaljske kugle) nikako nije ličio na čeloveka koji je uprav debelu motku usro. Al, ruku na serdce, ni daleko od toga bio nije. Sa druge strane, pak, niko nije bio siguran da li je prijehal Gospođin ili Tovarišč?

U gorodu je netom pičvajz nastanuo.

Predsednik je, recimo, Opštine namah govoranciju i mucanje pred ogledalom da vežba počo, a žena mu bržebolje neki prošlogodišnji časopis (sa frizurama i lepim noktima) da lista. Njena frizerka je značajno levu obrvu podigla i otad bila na oprezi. Lokalni poeta, G-din Pjevac, u stvaralačkom zanosu i nadahnuću pisao je prigodnu pjesmu, dok je advokat u crnom šeširu, izvesni M. Cvejič, inače noćna mora sudija Opštinskog suda i jedan od 4 jahača Apokalipse, prevrćući stranice starog udžbenika ruskog jezika, pronašao stihotvorenije koje počinje potresno: Ja na Uralje ros. Spremio je i pozdravni govor (u prevodu Ljudmile Joksimovič, i to sa akcentom na svakoj reči). Predsednik Šahovskog kluba ''Svjatoj Njikolaj'', konsiljere Demokratske stranke, advokat Aćim Lukić1 i njegov lični Milovan Bojić, Bole Šuška, namah su na važnosti velikoj u gorodu maljenkom dobili. Pak su se i Valjevom Bijelim kurčiti stali. Valjevski, opet, Kralj Duvan-čvaraka, izvesni G-din Slavan Batočanin, hitro je paketić od 2 kila pratio da se bivšem prvaku, al budućem Valjevcu, moliću lepo, uz pozdrave besplatno uruči. Novinar zaguljenog pera i holodnog serdca, neumoljivi Džane Vićentijevič, očas je nameračio da Tolječku, zajedno sa onim strašnim Glodurom Zrankovićem, za Valjevca godine izaberu.

– Baš me zabole da l je Valjevac ili Lenjingradec, mrzovoljno će neki Todor, polukvalifikovani pirotehniičar2, novinar inače beogradskog Timesa.

I u Muriji valjevskoj, s Načalnikom na čelu, Pardon-Mjankovićem, nastala je frka. Nije lasno ni moralno, Bogo moj, da ti se Kagebejac po Opštini maje i sa NovoSrbima sve u lice bijelo ljubi. Još kad ovi potonji Tolji šajkaču na golovu natakli budu, svi će poznati, al niko da kaže smeti neće, da je po ovom pitanju jebo ćar vajdu.

Baćuška otoič prijehal.

Valjevac

Baćuška otoič prijehal!

U svečanoj sali valjevske Opštine, za govornicom, stoje dva tipa. Nešto se domunđavaju. Jedan starmali, ateista u okraćalom sakou, drugi, kome se uši perutaju, u demode odelu. I za broj većem. Trepću. Pljuvačku gutaju. Nasuprot njima dvojici tiska se novinarska žgadija. Sve se događa u po glasa. Neki maljčiki sa kao nekim kamerama, pa tobož važni, pa zabrinuti, trčkaraju okolo. Jel žive vage? – omače se prevodiocu koji se prišunjo onoj dvojici.3 Gorodonačalnik neprimetno klimnu.

– Gospođin Karpov! kliknu u Svečanoj sali Opštine onaj koji pojma imao nije da je uprav rečeni ''Gospođin'' član SPS-a još od 1999. godine i to u Požarevcu tamo, te shodno tome biva i da je „Tovarišč''.

Uzmuva se žgadija. Prvi red pretrnu. Aćim Lukić i njegov lični Milovan Bojić,4 zvani Bole Šuška, se isprsiše. Maljčiki sa kamerama prižmiriše na po jedno oko i upraviše one prcalje ka Gorodonačalniku. Cvejič se spremi da uskoči sa Ja na Uralje ros i pred svima bolnu patetiku demonstrira.

- Dorogoj naš! – zaplaka se prvi red. (Vodka matuška – zavapi Crkveni hor, koji, kažu, svoje nastupe naplaćuje i kad ih niko ne zove da pevaju).

– Gospođin! Gospođin Tovarišč! – prekrsti se Gorodonačalnik.5

Skupina NovoSrba na čelu sa Markom Strujom je likovala,6 a falio je samo poglavica Ilija Veljović, koji je inače sve vreme bio prisutan (otaj izgledaše zbunjeno i vrteše glavom kao da je uprav sa podašišivanja stigo).

Niko ne zna ko je velemajsteru u toj gužvi šajkaču na golovu natako.

Jedan što na valjevskoj dole pijaci turpije & jegeta prodaje, Ljubomiš nekoji, mislim Pačeta zvani, pred gomilom seljaka mrsio je kako taj Tolja ima švalerku u Valjevu Bijelom. Da danju igra šahmati, a obnoć samo na nju misli i dumajet. Plus da ću Džane i oni hrđavi Glodur Zranković za Valjevca godine da ga izaberu. Najposle da jedino taj zna ono što ni CIA ne zna; gde je Ratko i čija nana crnu vunu prede?

Grinfeldova odbrana u hotelu Grande

Baćuška prijehal.

Tačno u 12 ulazna vrata Hotela Grande se sa treskom otvaraju i malter sa tavanice počinje da otpada. Uramljen u štok od čamovine, u kontra svetlu i sinemaskopu, rže Dimitrios Bijelac, Đavolov Šegrt i švaler-majster svetskoga glasa. Črez njegovu dušu i uspomene velika promaja duva, a 600 onih evra pažljivo je presavijeno u novčaniku njegovom. Stolovi su u velikoj sali Hotela za simultanku postavljeni.7 Upravniku Hotela se čini kako Velemajsterov pomoćnik s vrata frkće i sve kopitom o patos tuče; tada počinje da mršavi. Lično mu se švalerka, G-đa Ta i Ta, priviđa, te Jednooki Džek, gazda-Vidoja, koji na ono jedno trepće.8 Landara pišore! – pomisli on naglas.9 Landara pišore! – posrnu gazda-Vidoja, al ga prideržaše da ne opandrkne pred zvanicama node. Neki Gari (ama ne onaj Gari, nego onaj Garagan iz Zlokućana), od koga i Đavo vazda bega, pokuša da Dimitriosa opali nogom u jaja. Pokojni G-din Filopović, poznatiji kao Fiks-Niks, džentlmenski nudi protivniku remi i da, naravno, podele lovu, a najpametnijem Valjevcu, Hegelu valjevskom, G-dinu Neši Šonji se život smučio. U pozadini Crkveni hor (potpuno van konteksta) poje:

Jehali mjedvedi na velosipede…

Po ćoškovima zdrobljene Upravnikove svesti promiču volšebne slike crno belih polja, šahovskih figura, izviruju igrači simultanke, počasni i obični građani Valjeva: Hajduk Bojović i Bajo Omerović, Sava Savanović, Ivan Ančin, Valjevski vampir sa Tunela, George Thomas zagrljen sa Perom iz Dokmira, Dušančić sa Stava, Žika Leteći, Šinter Jarcan, Ludi Dragoslav, Vidovita Zorka, G-din Julkin, Slobodan Milošević, Andrija Lambaša i Fatmir Fanđo, Jordan Vrućina, Miloš Češljar iz Mionice, harmonikaš Gujar i Jege basista, Baba Čara, penzioner Krkobabić, Futa Vrač i Mija Tabanovac… Ne sumnjam da će promućurniji čitalac spisak dopuniti lepezom ekstravagantnih likova iz valjevske Murije, svoje familije i komšiluka, a najposle i skupinom primata iz dosadašnjeg (i budućeg i budućeg) saziva Skuštine Srpske.

***
Nego, čini mi se da je tih dana bio Badnji dan (dvehiljadesedmog leta Gospodnjeg), pa smo onaj novinar Todor i ja ceo dan postili, ma smo se uveče dobro omrsili nekom od 19 (nije godina, Gosn Uredniče, nego gradi) koju njegov Čiča Todor majstorski peče. Na kraju, Todor je očo da legne, a ja sam osto da mrsim do ujutru. Te je večeri Upravnik viđen gde papolji neke najlon kese po ćoškovima Hotela Grande, a predzoru i kako znojav i razbarušene kose štranjku plete. Kasnije, mnogo kasnije se pripovedalo, dole po Zlokućanskim kuplerajima, da su neki Peđo i Vidoja neki10 onom Kagebejcu, uz koverat, u krevet ugurali i jednu krezavu sa Petog Puka, te se i otaj golupčik vele pošteno omrsio.11
I taman kad sam steo da ko čovek (i bivši komunista) ovaj bućkuriš lepo završim, jedan kurajber sa TV ekrana me sjeba priopćenjem da je ovogodišnjeg NIN-a mazno Basara za Parkinsona.12


1 Onaj što glasačke listiće i pare posle svakih izbora broji.
2 Nije tačno, al svi sem Murije valjevske znaju, da je otaj busom eksploziv iz Krušika u Francusku poslo.
3 Za vreme prevođenja taj je strašno grešio, tako da je Lenjingradec bio prinuđen da ga svaki čas ispravlja. Vele i da je za oto 600 evra dobio. Ja sam, recimo, mogo da im prevodim za 200 evra. A plus što mnogo bolje grešim od onog magarca.
4 Ma meni nekako na Tomicu Milosavljevića više liči.
5 Još od vremena kad je Peđa Nosonja (kum Voje Cerkana) obio valjevsku Crkvu i mazno one srebrne kaščice, nisu postojale veće duhovne tegobe jedne rugobe. Krajnje je vreme za Deratisatio und Desinsectio naše Opštine.
6 I dok se Onaj gore na prvom spratu grlio sa espeesovcem ruskog porekla, krstio i klanjao, te kao jurodiv dizao pogled ka plafonu Svečane sale, a starmali ateista se zaverenički smeuljio, veliko klupko pasa lutalica pred Opštinom, kovitlalo se u svim pravcima. A onda i valjevskim ulicama. Onaj što je klanjao u tren oka je zaličio na čeloveka koji se uprav u sopstveni džep posro.
7 Belejet parus odinokij v tumane morja golubom... preslišava se u sebi Upravnik Hotela.
8 Upravnikova duša, u teškom procepu izm. buke onog Dimitriosa i besa Jednookog Džeka, cepa se na dve pole. Nadrilekar Drmatović lakonski konstatuje: Shizofrenija! (jedan od najtežih mentalnih poremećaja. Karakteriše ga tzv. „rascep ličnosti”, rascep intelektualnih i afektivnih funkcija i gubitak kontakta ličnosti sa spoljašnjom sredinom. Glavni simptomi su: smetnje asocijacije, afektivne smetnje, ambivalencija afekata, poremećaj intelektualnog funcionisanja, autizam, smetnje pažnje, smetnje volje, promene ličnosti, demencija i poremećaj ponašanja. S obzirom na neke bitne karakteristike i sindrome poremećaja razlikuju se sledeći oblici shizofrenije: paranoidna, katatona, dezorganizujuća i nespecifična).
9 Posle ove rečenice, među valjevskim filozofima i kur-maherima (naročito iz kafea Casablanca) počelo se govorkati kako je veselnik u živo blato pogubne asimetrije, izmeđ Ovoga i Onoga sveta, definitivno zapao.
10 Po koncelarijama Pijačne, ma i Poreske Uprave i dan-danji se može čuti kako je taj Peđo u Mušiću i u Kosjerićima rođen, a Vodoja u Košljama Gornjim i u Strmovu kod Bajine Bašte.
11 Uprkos tome što su mnogi, ako bih smeo da verujem sopstvenim ušima, hteli da se klade da li Tovarišč u gaćama ima piku ili kiću.
12 Očekuje se da Stari Bas nagradu glatko odbije, te da svoju odluku u separeu nekog užičkog bircuza filozofičeski obrazloži: Jebo nagradu koju onaj Belimarković još nije dobio!