Pada svetlost, preko kanala diže se para. (Uz nasip – korača staza – zajedno s granama.) Na starim slikama takvo svetlo se stara da objasni vreme (i – stazi – i – nama).
Padaju opaske dok pored mine stari panj il trska opasno zablista. (Vatra pucketa: iz letnje vrućine.) Na kraju najlona trza se ovdašnja glista.
Mi idemo – dalje – ko krvnici – u vodu gde mami nas sopstveni lik. Onaj odozgo to odobrava jer je na krst prikovan – uz nemi, riblji krik.
(Spušta se veče – daljina crvena od srama.) Frkće okiso konjic i žurno grabi k nama – i jato crnih slova traži spas: iznad kanala što bleskom upozorava nas.
KUPUJUĆI NOVINE
Ne tražim reči – niti – da svane, Pesme su (poodavno) napisane – merim – koliko može da stane stopala između podvožnjaka i fontane –
u svanuće – dok žure zanatlije i otvaraju prozore bolesnika. Vidik koji se sam – u – sebe slije poput urlika – otkriva potomstvo.
DIVAN JE KIĆANI SREM
Pomračina legla – na okno ko kiša jučerašnja – nagla – a danas tiša. Ne mogu smisliti ništa – bolje: gramatičke suze kaplju niz polje.
Mesec se (ipak) naduvo – kovač – zadenuo meh za uvo, Srem – Srem – Srem – sam spava: neon – odozgo – obasjava ne ravnicu nego bol nad tminom što je u njivu legao – za sudbinom. Srem – sam spava – u snu dubokom. Svet nadgledam – njegovim okom.
POSLE DOSADNE KNjIŽEVNE VEČERI ODLAZIM KUĆI SPOREDNOM ULICOM
Narod ne može bez rime – sitnica: valja mu dati – jednu jedinu – rečenicu, vetar – koji pred lica iznosi ono što nije za čitanje. Tu smo – to se može izreći: hiljadu nogu – kao – hiljadu grobova, hiljadu stihova – kao – hiljadu pogleda. Ne neki drugi grad reči. Ljubav prema pesmama, ljubav je prema dolazećim stvarima; poštar – roda – lokomotiva. Narod sa balonima pod česmama. Sve što napišem – poslednje je. Bolje je, čuti još bolje, ćutati. Takva – dugačka – rečenica bila bi dovoljna za ovaj život.
KNjIŽEVNA VEČERA NA KRAJU VEKA
Ovo su, veliki zalogaji, za nas, al mali za pesmu. Jasniji – sad – idu – dani. Mlaz je upravo uprskao česmu. Narod, po običaju, predveče, u gradove sebe raseljava. Na stolu se alkohol zateče. Pijačni dan, važniji od doba u plavom neonu. Krvari, nova porodilja. Zviždi otpravnik, na peronu. Miris književnosti okolo vonja. Na kraju – sa verande mokrim – u – začešljan vrt. U novi vek, niz oluke, curi, novanovcata, smrt.
PALMOTIĆEVA ULICA iz Dubrovnika
Samo što ne uzleti, (lav), kameni, osluškujući, noću, u parku:
(On), više ne odgovara ničemu, ni mraku, ni državi, ni meni.
(Kuće), naslonjene, jedna na drugu. To su, (drugovi), iz revolucije.
Stepenice, (trulež), u krugu nacrtan, sveti potestat.
Svetlucaju, zvezde, (zapušači). Hladi se, (život), kamen prija.
Kroz otvorena kuhinjska vrata, protrča, hitro, golišava (Ofelija).
(svetlo po domovima ugašeno je davno, svetla na ulicama – gore),
1. priča o mačoru s repom električnim. 2. priča o dedi koji voleo je golubove.
A, ko će vladati a, ko zaraditi? A ko će s nebom, s vodom, razgovarati?
Svetlo po domovima se pali, tu, i tamo. Svetla, na ulicama gase se –
verna svom jasnom licu, svojoj vrsti.
KAD BUDEM IMAO 64 GODINE
Malo detinjstva se plavi u očima al žuri da ga smeni praznina – na stolu (drema) bokal sa vinom rumenim.
Usta su stroga al ćute. Dosta je s dva-tri stiha samo istinu reći – a posle stati. (Alat ostavi na mesto – tamo.)
Senka ta na čelu verovatno se greškom steče - al u sumraku i ona se gubi. (Sve menja se i sve teče.) Žena razmešta krevet i o zimnici mrmlja u tami. (Jutro će stići al još brže veče.) Mrtvo ozbiljno teku dani.
NA PRISTANIŠTU, REČNOM
Peti dan, kako pljušti. Neko je mudar među nama. Na obali udaljuje se, brod. Šuma maše zečijim obrvama.
Ona na njemu. Misli, da se odmiče, obala i mi. Uskoro to će biti tačka (.) O kojoj manje, više znaju slikari.
PODNE. OLIB
Nebo: na njemu u skoku bela maca. Ni daška da ti dune u lice.
More zanemelo od starha. (Bonaca.) O nos okačene dimljene vešalice
(Foto: Ljuba Ranković)
SLOBODAN ZUBANOVIĆ, ovogodišnji dobitnik nagrade
„Desanka Maksimović”, rođen je 16. marta 1947. godine u Beogradu. Objavio knjige
pesama: Kupatilo (1973), Iz zaostavštine (1982), Domaći duh (1983), Reporter
(1986) i dr. Dobio nagrade „Isidora Sekulić”, „Milan Rakić”... Živi u Beogradu.