Gotovo četiri godine suđenje optuženima za ubistvo premijera
Zorana Đinđića bilo je iz zatvorenih vrata, često i potpuno zatvoreno za
javnost.
Onda je, potpuno neočekivano i iznenađujuće hladnokrvno,
Neko (ne zna se ko i ne zna se ZAŠTO) odlučio da se medijima, dakle javnosti,
uredno prezentiraju audio i video zapisi svojevrsnih seansi iz Specijalnog
suda.
Iako se i dan danas ne naslućuje Ko bi to mogao biti, i čija
se tako predano poslušala, kad smo videli i čuli to što smo videli i čuli, lako
se daju nazreti konture – ZAŠTO.
Pa zato što ti „divni momci”, takoreći junačine, ogrezli u čestitosti,
odani Bogu i narodu, mogu biti generali vojske kojoj je sam Mladić maršal, koji
su svoj radni pribor (i odgovarajuću radnu garderobu) u vidu zarđale kašike
zamenili heklerima i snajperskim puškama.
(Za krst časni i slobodu svetu!) Zna se kako mi to radimo sa
stranim agentima i domaćim izdajnicima – sam je kriv, ubili ga njegovi, zna se čije
je on naloge zvršavao... Jedino, ovog puta ne saznadosmo čije su naloge oni
izvršavali.
Sklon sam da poverujem da je samo neko pun državničke
mudrosti i urođene hrabrosti mogao da naloži autističnom Specijalnom sudu, da
kroz staklene noge optužnice za ubistvo premijera, i naš običan čovek jasno
sagleda o čemu se tu radi. Nepoznati čoveče, spasi Srbiju, još jednom, kumim te
Bogom.