| April 2013

Otišla je Ćubana

Radovan Marjanović

Otišla je još jedna retka biljka, u iz­umiranju na ovim prostorima: pr­osvetni radnik koji je i javni ra­dnik. Po prisustvu u javnosti a ne za­du­ženju, inicijator i prosvetitelj, en­tuz­ija­sta... Nije „bila“, ono uobičajeno: fu­nk­cija ova i ona, funkcija ovde i onde. Mn­ogo toga kod nje je neuobičajeno. Počev sa neshvatljivim u današnje vreme „od­li­v­om mozgova“: na­pu­št­anj­em prestižnog i pe­rspektivnog mesta urednika Studenta i gl­avnog urednika republičkog lista za om­ladinu, povratka iz Beograda u Valjevo (1956).

Nije „bila“ ni ono što je bila: jedna od profesorki Valjevske gimnazije, i je­dan od „društveno-političkih radnika“. Sa­ skoro obaveznim „progledanjem“ pod st­are dane, mutavim odricanjem od sebe pr­ičanjem kako ranije ništa nije valjalo. Os­im sebe i onog što se u ranijem dobilo, bi­vajući ovo i ono.

A čega bi Ćubana imala da se odriče, šta je „bila“ i dobila? Najviša po­li­ti­čka funkcija bila joj je član opštinskog ko­miteta, odnosno sekretar osnovne or­ga­n­izacije SKJ! Orden rada sa zlatnim ve­nc­em i Orden zasluga za narod nije dobila za funkcije, ali priredba „Profesorki s lju­bavlju!“ njeno je najviše „društveno pr­iznanje“. Uz dostojanstven i lep is­pr­ać­aj! Svi njeni đaci nisu mogli ni tr­eb­a­li da studiraju njen predmet (knj­iž­ev­no­st), ali trebalo je videti ko su i kakvi su oni što su došli, i sa strane i iz daleka. U vreme kada tako mnogo ljudi ne ispraća ni onog s kime su proveli radni vek... Ko je od onih koji su „bili.., bili.., i bili“, do­bio nešto takvo?!

Načinom rada i života, bila je borac pr­otiv primitivizma i ma­lo­gra­đa­nš­ti­ne, a pomaganjem mladih protiv jaza iz­me­đu generacija. Za nju je učenik stvarno bio „su­bjekt vaspitno-obrazovnog procesa“, ono stalno isticano a slabo ostvarivano. Po­­sebno je nemerljiva njena uloga u školi i gradu u emancipaciji ženske dece, ka­snije žena. Da budu savremeni ljudi ž­en­sk­og roda, stalno i svuda, ne za­do­vo­lja­va­ju­ći se osmomartovskim paradama... Njen st­an bio je svojevrsni „salon“, mesto dr­už­e­nja i upoznavanja mlađih i starijih, po­če­tn­ika i afirmisanih, različitih struka, pr­ofesora i učenika (studenata), te­st­ir­anje ideja u samom početku. Iz toga su na­st­ali razgovori sa probranim gostima če­tv­rtkom uveče u tadašnjem Klubu Ab­ra­ševića, čemu odavno nema pandana.

Vidna je njena uloga u demokratizaciji šk­ole, a zatim preko u njoj vaspitanih i na pravi put upućenih, grada i okoline! Uo­pšte, rad na Valjevu drukčijem od onog is­t­icanih i nagrađivanih aparatčika, iza kojih je ostao spisak funkcija, i za­vi­st. Nikad poštovanje, ono „bio je i ostao čo­vek, ime“. Valjevo umetnosti i kulture i Ću­banino mesto u njemu, ostavljamo po st­rani. To je poznatije, i dosta isticano. Ip­ak, pomenimo zalaganje da memorijalno i svečarsko, bude i umetnički vredno. Up­ra­vo njegov nedostatak javno je zamerala Le­njinovoj statui u holu Gimnazije, ri­zi­ku­jući optužbu da je protiv Lenjina! I nje­gove, a i naše revolucije... Ne­uob­ič­aje­no za ovakav povod, treba reći da kod pr­os­vetnih pa i nekih drugih „radnika“, ni­je bila popularna. Nije mogla, uopšte je po­stavljala i držala visoke standarde. Pl­ašili su se da će biti pitanja kako to da ona hoće, može i sme? Što ne i oni?

Najlepše po nju, jeste što je i ostala to što je „bila“! Na njeno „mesto“ nije do­šao niko, a kamoli čitav niz drugih... Št­eta je samo, više po budućnost nego po nju, što ostaje u pamćenju onih koji su je zn­ali, i mislima mlađih koji su se up­oz­na­li sa tim pamćenjem. Delujući rečju, po­st­upcima i ponašanjem, ostavila je samo sc­enarije za dva dokumentarna filma, i li­terarna sećanja na to „kako se gledalo, mi­slilo i osećalo“ (Godine rasta, Valjevo 1984). Baš zbog budućnosti, trebalo bi nje­nom imenu obezbediti trajanje. Ul­ic­om, fondom, nagradom.., nečim što po­dstiče interesovanje za nosioca imena, od­nosno njegovo delo. A i tužno je ako de­cenije i decenije nisu dale nikog vr­ednog, da njegovo ime nešto nosi...

Upišite svoj komentar