| April 2013
Otišla je Ćubana
Radovan Marjanović
Otišla je još jedna retka biljka, u izumiranju na ovim prostorima: prosvetni radnik koji je i javni radnik. Po prisustvu u javnosti a ne zaduženju, inicijator i prosvetitelj, entuzijasta... Nije „bila“, ono uobičajeno: funkcija ova i ona, funkcija ovde i onde. Mnogo toga kod nje je neuobičajeno. Počev sa neshvatljivim u današnje vreme „odlivom mozgova“: napuštanjem prestižnog i perspektivnog mesta urednika Studenta i glavnog urednika republičkog lista za omladinu, povratka iz Beograda u Valjevo (1956).
Nije „bila“ ni ono što je bila: jedna od profesorki Valjevske gimnazije, i jedan od „društveno-političkih radnika“. Sa skoro obaveznim „progledanjem“ pod stare dane, mutavim odricanjem od sebe pričanjem kako ranije ništa nije valjalo. Osim sebe i onog što se u ranijem dobilo, bivajući ovo i ono.
A čega bi Ćubana imala da se odriče, šta je „bila“ i dobila? Najviša politička funkcija bila joj je član opštinskog komiteta, odnosno sekretar osnovne organizacije SKJ! Orden rada sa zlatnim vencem i Orden zasluga za narod nije dobila za funkcije, ali priredba „Profesorki s ljubavlju!“ njeno je najviše „društveno priznanje“. Uz dostojanstven i lep ispraćaj! Svi njeni đaci nisu mogli ni trebali da studiraju njen predmet (književnost), ali trebalo je videti ko su i kakvi su oni što su došli, i sa strane i iz daleka. U vreme kada tako mnogo ljudi ne ispraća ni onog s kime su proveli radni vek... Ko je od onih koji su „bili.., bili.., i bili“, dobio nešto takvo?!
Načinom rada i života, bila je borac protiv primitivizma i malograđanštine, a pomaganjem mladih protiv jaza između generacija. Za nju je učenik stvarno bio „subjekt vaspitno-obrazovnog procesa“, ono stalno isticano a slabo ostvarivano. Posebno je nemerljiva njena uloga u školi i gradu u emancipaciji ženske dece, kasnije žena. Da budu savremeni ljudi ženskog roda, stalno i svuda, ne zadovoljavajući se osmomartovskim paradama... Njen stan bio je svojevrsni „salon“, mesto druženja i upoznavanja mlađih i starijih, početnika i afirmisanih, različitih struka, profesora i učenika (studenata), testiranje ideja u samom početku. Iz toga su nastali razgovori sa probranim gostima četvrtkom uveče u tadašnjem Klubu Abraševića, čemu odavno nema pandana.
Vidna je njena uloga u demokratizaciji škole, a zatim preko u njoj vaspitanih i na pravi put upućenih, grada i okoline! Uopšte, rad na Valjevu drukčijem od onog isticanih i nagrađivanih aparatčika, iza kojih je ostao spisak funkcija, i zavist. Nikad poštovanje, ono „bio je i ostao čovek, ime“. Valjevo umetnosti i kulture i Ćubanino mesto u njemu, ostavljamo po strani. To je poznatije, i dosta isticano. Ipak, pomenimo zalaganje da memorijalno i svečarsko, bude i umetnički vredno. Upravo njegov nedostatak javno je zamerala Lenjinovoj statui u holu Gimnazije, rizikujući optužbu da je protiv Lenjina! I njegove, a i naše revolucije... Neuobičajeno za ovakav povod, treba reći da kod prosvetnih pa i nekih drugih „radnika“, nije bila popularna. Nije mogla, uopšte je postavljala i držala visoke standarde. Plašili su se da će biti pitanja kako to da ona hoće, može i sme? Što ne i oni?
Najlepše po nju, jeste što je i ostala to što je „bila“! Na njeno „mesto“ nije došao niko, a kamoli čitav niz drugih... Šteta je samo, više po budućnost nego po nju, što ostaje u pamćenju onih koji su je znali, i mislima mlađih koji su se upoznali sa tim pamćenjem. Delujući rečju, postupcima i ponašanjem, ostavila je samo scenarije za dva dokumentarna filma, i literarna sećanja na to „kako se gledalo, mislilo i osećalo“ (Godine rasta, Valjevo 1984). Baš zbog budućnosti, trebalo bi njenom imenu obezbediti trajanje. Ulicom, fondom, nagradom.., nečim što podstiče interesovanje za nosioca imena, odnosno njegovo delo. A i tužno je ako decenije i decenije nisu dale nikog vrednog, da njegovo ime nešto nosi...