| Decembar 2007
Statisti
Radoš Glišić
Ima tome gotovo godinu dana kako smo gledali na TV-u da
hapse nesrećne carinike na radnom
mestu.
Ništa sporno, jedino sporno je bilo što su hapšeni uz
prisustvo TV ekipa i što su mirni građani
(da ne kažem carinici), hapšeni na način kojim bi priličilo da se hapse najveći
kriminalci, ubice, ratni i drugi zločinci.
Moj prijatelj s kojim sam sve to gledao – komentarisao je duhovito: ma to nisu
carinici, to su statisti zbog snimanja obučeni
u carinike.
To bi se i zaboravilo da se ta praksa nije nastavila do dana
današnjeg.
Tako smo svojim očima
gledali kako „interventna”, u punoj opremi, privodi sudiju Kljajevića
kao poslednju barabu, gedali smo slike Mikija Savićevića i ostalih „obeleženih” žešće nego na poternicama Interpola, videli smo
spremnost naše policije da razvali vrata u ranu zoru jednom akteru u aferi
„gradska čistoća” da ga obore petorica na pod, iako se nije branio i pružao otpor.
Verovatno bi to bilo sve uredu, da na istim mestima (u
novinama i TV-u), ne slušamo i ne čitamo
– kako se „štiti” ljudsko dostojanstvo nespornih počinilaca višestrukih ubistava, kriminalaca koji na istu tu
policiju pucaju i ubijaju ih (Milan N., Dragan P., N.D. i slične skraćenice).
Gde nestade ta odlučnost
i spremnost naše policije kad je trebalo
uhapsiti, na primer, „gospodu” Legiju, Arkana, Zvezdana, a o Mladiću i Karadžiću da ne pričam.
Ne dovodim u sumnju potencijalnu krivicu Kljajevića, Savićevića i ostalih „carinika”, ali ne sme se Legiji
i sličnim omogućiti da postavljaju uslove kako će
i kome biti „privedeni” bez kamera i u strogoj tajnosti, a bes i „spremnost”
iskaljivati na ljudima koji u fizičkom
smislu ne predstavljaju nikakvu opasnost.
Umalo da zaboravim - šta bi sa slobodnim i nezavisnim
medijima i Udruženjima?
