| Decembar 2007
Divčibarski krov za balkanske dijaloge
Ljiljana Ljiljak
Projekat Kongresnog centra na Divčibarama
U danu kada je na Divčibarama
pao prvi sneg ove zime, u toplom kutku knjižare
„Plato” u Valjevu, sa arh. Ivanom Raškovićem
razgovaramo o gradilištu koje je poodmaklo (treća
ploča ) u jednoj od celina budućeg velikog kongresnog kompleksa. Nakon
ponovnog otvaranja hotela „Divčibare” u
javnosti se učestalo komentariše tek
otvoreno gradilište na mestu nekadašnjeg „Krušikovog” odmarališta.
Arhitekti Ivanu Raškoviću
kao da su suđena prostranstva skoro
pitomog platoa Maljena, jer je nakon osvojene prve nagrade na konkursu za
idejno rešenje centra Divčibara stigla
nova ponuda za ceo pobednički tim
AGM–a u kom su i arhitekte Marjan Žulinac, Borislav Petrović, Aleksandar Tomić i Nada Jelić.
Na početku
razgovora, arh. Raškovića pitamo odakle
angažman na projektu Kongresnog centra,
čiji je investitor „Vujić”, ali angažman
da tim bude savetnik pri izradi Generalnog urbanističkog plana Divčibara.
– Posle završetka
konkursa IAUS je dobio posao da razradi plan, da uradi GUP Divčibara. I onda se desilo nešto što je neverovatno
za istoriju naše struke. Nemajući
nikakvu obavezu prema nama, koleginica
Nada Tankosić, kojoj je povereno da
vodi taj posao, pozvala nas je da budemo konsultanti. Moram reći da su profesor Darko Marušić i naša Milenija
Marušić pomenuli na Institutu
(IAUS) naš rad, kao i to da bi nas trebalo kontaktirati i konsultovati. Na našem
Institutu još postoji ta zdrava
tradicija, koja nije zamrla kao što je to slučaj kod drugih. Žilavo se drži i institucija javnih konkursa, koji nikada nisu zamrli, ali sa druge
strane postoji praksa da se posle njih radi nešto drugo kao da zajednica nije
platila da se dobiju rešenja i mišljenja. Konkurs je, u stvari, način da za male pare dobijete najzanimljivija rešenja,
da dođete do optimalne ideje. Zahvaljujući Marušićima, Institutu i Nadi Tankosić, postali smo konsultanti na ovom poslu. To je
visokomoralni, profesionalni kodeks ponašanja kolega u Institutu za urbanizam i arhitekturu Srbije
(IAUS) jer oni, formalno, nisu imali
nikakvu obavezu da nas pozovu.
Neposredno posle
toga pojavio se i investitor, Vidoje Vujić, zapravo firma PP „Vujić-Valjevo”.
I on je, na naše iznenađenje,
takođe pokazao želju da nas angažuje. Dobar, profesionalno čist, prosto školski primer logičnog ponašanja. Ako je zajednica nešto
platila, treba da dobije i neki
rezultat.
U javnosti je
odjeknula najava budućeg Kongresnog centra na Divčibarama, pominju se velike brojke?
– Ovo je poduhvat
koji će trajati dve godine, do 2009. Kad smo
programirali, utvrdili smo da će to
biti značajan poduhvat i u Srbiji. Ovde, ali i u
značajnom delu jugoistočne Evrope, vi nemate namenski pravljen objekat za
kongresni centar, osim beogradskog Centra „Sava”, koji je podignut za KEBS daleke 1977. godine.
To je bio prvi objekat te namene. Novosadski SPENS ima elemente kongresnog
centra, ima sale za sastanke, ali nije namenski pravljen. Koriste se neki
objekti, hoteli na Zlatiboru ili Kopaoniku, ali ovo je prvi Kongresni
centar koji se namenski gradi. Treba reći da se najavljuju paralelno još jedan ili dva, u
okolini Požarevca mislim, ali ovo
je prvi započeti centar.
Nismo baš uvereni
da znamo šta su ti centri. Kakav je vaš koncept?
– Kongresni
centar je, to piše i u literaturi, složeni sklop koji ima poglavito dve celine. Jedna je sala za okupljanje,
razmenu informacija, debate kongresa, većanja, a to je povod za bogaćenje sklopa oko tog prostora. Pored tih tehničkih uslova da se održi skup, KC je nešto šire, mora imati i hotelske
kapacitete, ali prevashodno on mora pružiti uslove da razmena ideja, za šta se gradi, prođe u dobroj, opuštenoj atmosferi. Naši konsultanti,
ljudi sa iskustvom, preneli su nam da za njih treba dosta „budžaka. Treba više takvih mesta jer će onda biti uspešniji skup kad se ljudi razdvoje u
manje grupe. Konkretno, naš koncept se
sastoji od dva nadzemna objekta, hotela
i kongresne dvorane, tu su i restorani i ostalo što prati te sadržaje. A to je 20.000 kvadrata, kad uračunate i podzemnu garažu. Ulažemo napore da savladamo taj prostor, često iskaču „zakivci” u nastojanjima
da savladamo tu površinu. Ono što smo svim silama želeli, a javnost će oceniti da li smo uspeli, je da taj veliki sklop
smestimo na teren a da ne izgleda tako veliki.
Nije lako
smestiti sve to na lokaciju nekadašnjeg „Krušikovog” odmarališta?
– Urađeno je nekoliko studija pre samog projekta, upravo
zbog prostora. Da proverimo možemo li
smestiti sve sadržaje na tom mestu.
Lokacija i kvadrati su pomalo ratovali, nije baš bilo udobno, ali – našli smo
rešenje! Ima par elementa gde smo ono što je izgledalo kao nevolja pretvorili
u prednosti
Tu nevolju sa
neravnim terenom, u manjem obimu nego što je vaša lokacija, dobro je iskoristio
arhitekta Dejan Nastić za nekadašnju „Balkaniju” (hotel „Divčibare”).
– Taj objekat je
stvarno remek delo, ne treba posebno trošiti reči, ali kada se pogleda i posle 40 godina – to se
mora reći.
U razgovoru sa
Vama, povodom pobede na konkursu, rekli ste da vam je ponajpre bila važna arhitektonska dogradnja – šta je to objekat u
planini – prvenstveno da li je moguće jezero na Divčibarama?
– Mi se i dalje
trudimo, a to nam je želja, i to
nam je koncept. Ići će sve to, naravno, na sud javnosti. Pokušali
smo u slučaju Kongresnog centra da naš
koncept dogradimo. Imamo jednu granu opusa koja se bavi tradicijom, od „domaćinske kuće”
(nacionalni konkurs na kom je AGM osvojio prvu nagradu), galerije u Kovačici, konaka u Banjskoj, a na kraju tog niza je na neki način i KC. Pokušavamo da ono, što smo već uspeli da dosegnemo, ovde nekako unapredimo.
Pokušali smo još da te kodove pomerimo od onog „prepoznatljivog”. U slučaju KC, kod neće
biti tako direktan i na prvu loptu. To je sada jedna „igrarija”, koja je, nadam se, posmatračima interesantna.
Iskustvo „domaćinske kuće” bilo je dragoceno i zbog prepoznavanja nasleđa veoma važno. Za razliku od tog projekta, gde se ispostavilo da su kodovi koje
smo uspostavili transponovani, još uvek čitljivi, ovde smo se potrudili da to ne bude tako
lako čitljivo. Biće to poznata priča napisana na stranom jeziku.
Po Slobodanu
Mitroviću Kobiju identifikuje se Kopaonik, po
Dejanu Nastiću do sada su bile
prepoznatljive Divčibare. Da li to, i
koliko, obavezuje da se uradi nešto što će biti neka vrsta prepoznavanja prostora?
- Ta pomisao je
uvek za prepadanje zato što treba uzeti pouku ekonomije i tržišta! U razvijenom tržištu postoji antimonopolski zakon. A za to
postoje debeli razlozi. Autorski monopol je nešto što treba uvek i svugde da
bude onemogućen, ne mislim pritom na nečiju nameru već
na neku situaciju. Da kažemo i zastarelo, estetsku, koja se generiše,
stvori u jednom momentu. Govorim o situacijama kada se to desi spontano
i logično. Uvek je toga u istoriji
bilo, neko delo privuče pažnju i onda širi uticaj. Taj uticaj je poželjan. On prosto ima, mora da ima, vremensku,
količinsku ograničenost
– limes jer se vremenom uvek, kako to dobro kažu
seljaci, „izvrgne” u panegirike okoštaloj ljusci koja je uz to nerazumljiva. U jednom momentu, uzor se počne interpretirati
bez razumevanja, postane okoštali stereotip. Izgubi onaj kvalitetan deo
uticaja. A u istoriji su se svi umetnici, pa i arhitekte, ugledali jedni na
druge i to je dobro i normalno. Ali, u jednom momentu, a on je metafizičan, ne zna se tačno kad je to, taj uticaj presuši i tad krene puko
ponavljanje. Ne bismo voleli da se to ovde desi. Živimo u vremenu pluralizma, pa će i Divčibare sutra postati slika jednog multipolarnog sistema vrednosti. A to je
dobra situacija, ne da postoji jedan uzor koji sve poklopi.
Vlasnik hotela
„Maljen” najavio je njegovo rušenje i izgradnju novog hotela na istom mestu, a
najavljen je i sportski centar na padini ispod tog hotela. Da li se zna da je
hotel „Maljen” poslednje delo arhitekte Momčila Belobrka, iz 1947/48. godine, kada je podignut
kao planinarski dom. Da li će išta
ostati od Belobrkovih objekata, osim nekoliko porodičnih kuća, od kojih je jedna stavljena pod neku vrstu zaštite u valjevskoj Ulici
Vlade Danilovića, kod obdaništa „Zvončić”?
| Ivan Rašković |
– Odmah se setim
ličnog iskustva. Pre više godina imao sam čast da budem u žiriju za dogradnju Beogradskog aerodroma.
Centralni objekat sa onim lepim atrijumom je delo mladog tima koji je na
konkursu 1961. godine dobio „Sedmojulsku nagradu”, delo profesora Vladislava Ivkovića, Nade Filipon Trbojević, Sofije Nenadović, Vesne Martinčević… I
stvarno je onaj mali, prvi objekat predivan. I tu se zaista postavila etička dilema i odgovor nije bio lak. Sa jedne strane,
i to je stvarno bio jedan lend-mark, koji kao je kao i tužni Avalski toranj, obeležio jedno mesto. Aerodrom jeste bio znak Beograda, kapija Srbije. Sa
druge strane, bilo je potpuno jasno da posle 40 godina tadašnja i sadašnja
aerodromska tehnologija su kao „Bog i šeširdžija”. Da to konzervirate kao muzej, ne ide jer
aerodrom mora da bude upotrebljiv. To vam je kao neko ko bi automobilom starim
40 godina obavljao komercijalni promet, a taj automobil je samo za smotre
oldtajmera.
Odmah sam se
setio te dileme kada ste me pitali za hotel „Maljen”. Zaista nikom pametnom ne
bi palo na pamet da utvrdi da se stvari
ne trebaju razvijati ali emocije su stvarno jake. U Beogradu znate za slučaj kafane „Orač”, odjednom su ti glasovi umukli, i ona je
nestala. U jednom naletu urbanizacije, neugledna građevina puna emocija je nestala. Verovatno je moguće naći način da se očuva deo Maljena, pokušati napraviti neki napor da se očuva deo građevine, koji će da nam čuva emocije i
uspomenu. I to je važno, to
ne može niko sporiti. Sa druge strane, vi ne možete danas upotrebiti objekat u turizmu koji je
star 60 godina! To je jednostavno nemoguće.
Nakon nestalih
drvenih vila (izgorele ili srušene u ratu) podignut je Belobrkov „Maljen”, pa onda Nastićeva „Balkanija”, sada stiže AGM
sa Kongresnim centrom. Da je sve sačuvano imali bismo kontinuitet. Nažalost, dozvolite mi, kontinuitet nije očuvan.
– Ljudi treba da
budu emotivni. Teško je izvagati. A zajednica apsolutno ima pravo da se
opredeli za nerazvoj, ne mislim u negativnom smislu. Da se opredeli da čuva mentalnu sliku prostora, a pravi odgovor se
krije u prihvatanju odgovornosti. Znači
i za jedno i za drugo. I uz jedno i za drugo. I za taj zahuktali razvoj ako tu
ispadne nešto nepovoljno, ako nešto propadane, a nije trebalo da propadne. I sa
druge strane za usporavanje, odustajanje od ubrzanog razvoja radi očuvanja mentalne slike koja pogoduje emocijama.
A sve ima svoju cenu. I vi morate da
platite tu cenu jer nije dobro da je ne platite. Onda taj razvoj postavite na
druge uzanse: nije tako brz, nije tako zahuktao ali se prihvata za to
odgovornost. Moramo biti svesni da se živi od novca, banalno gledano. Ali i
od napretka cele zajednice jer, znate, nije demagogija reći – neka oblast će da se razvija na određeni način – koliko je to novih radnih mesta, zdravih poreskih obveznika, koliko je
to novog zdravlja u jednoj sredini. Jer, rad i pregalaštvo vas zaista čini sretnim, Volter je stvarno bio u pravu – vedra
je sredina koja je puna rada, razvoja…
Uvek postoje te
dileme, u gradu se to lakše podnosi!
- Na otvorenom
prostoru se to više vidi, u gradu su ti procesi manje uočljivi. Jer u prirodi, praznom prostoru koji
dominira, pojavljuju se artefakti, menjanje siluete je posebno stručno i filozofsko pitanje. Razgovarajući sa kolegom, koji je ljubitelj Divčibara, i tamo ima vikendicu, setno mi je rekao,
pre nego je sve ovo počelo, kad je video crtež – „Pa ja tu više neću moći da
prođem!”. A ja njemu –„Pa zaobiđi, to je stotinak metara, pa prodji kroz hotel!”.
Tek, ubeđivanje nije vodilo nigde. Ta rečenica „neću moći da prođem” stvarno je „teška”. Svi mi imamo te staze na
Divčibarama! Jednom davno nam je kolega
Vojislav Korać, krajem 1980-tih, tumačio važnost,
značenje mentalne slike. Rekao je – Uzmite na
primer beogradsku Ulicu maršala Tita, obeležite nekoliko mesta koja za vas nešto znače. Nas 20-tak je navelo da je to čuvena poslastičarnica „Zlata”, koju možda pamte i Valjevci. A to je neka udžerica bez neke arhitektonske vrednosti. Da li bi
ona nešto značila u novom lokalu?
Vidite koliko je važno kako to uraditi kad
treba ukloniti jednu mentalnu sliku.
Šta je sa
jezerom, velikom pijacom, obilaznim putem, onim markantnim obeležjima konkursnog rada? Sada ste savetnici na izradi GUP-a za Divčibare?
– Mi smo
multidisciplinarni tim: IAUS, AGM, zajednica, uključen je i CIP, Valjevska uprava. Pomenuli ste tri
stvarno glavna elementa iz konkursnog rada. Sada će da se radi regulacioni plan za centar, gde je po
našim projektima bilo jezero. Bilo je dilema od inženjerskih, do imovinskih i pravnih. Za sve
to treba ozbiljna, hladna glava. Neke
kolege geolozi tvrde da je to moguće.
Smatramo da bi jedno vodeno ogledalo moglo da bude tu. Čim počne da
se generiše, on daje neki vizuelan kod. Bili smo na nekoliko sastanaka, na
kojima se insistiralo na onoj glavnoj saobraćajnici kroz centar pored „Balkanije”, a trebalo bi je izmestiti.
Tranzitni saobraćaj ipak treba da obiđe centar. Ne treba šleperi da tutnje pored
„Balkanije”. Videćemo šta će biti. A kad dođe i velika pijaca, taj organski postavljen centar,
niz od trgovinskog centra, duž
potoka… Dali smo jednu ćelijsku
disperziju, a ona daje komletan vizuelni kod. Znači, ne jedan veliki objekat već više objekata postavljenih kao neko saće...
Puno znate ali
ste sigurno još nešto saznali o Divčibarama?
– Pošto sam ja hobista istoričar, saznao sam da je Miloš Obrenović imao bačije na
Divčibarama, koje sam dobro upoznao jer sam svaku
pauzu koristio da svuda prođem pešice. Sam i sa prijateljima.
I shvatio sam da to nije veliki prostor, da nije nesavladiv. Obiđete pola pre ručka, a drugu polovinu posle ručka. Predivno!
