| Decembar 2007

Divčibarski krov za balkanske dijaloge

Ljiljana Ljiljak

Projekat Kongresnog centra na Divčibarama

Projekat Kongresnog centra na Divčibarama

U danu kada je na Divčibarama pao prvi sneg ove zime, u toplom kutku knjižare „Plato” u Valjevu, sa arh. Ivanom Raškovićem razgovaramo o gradilištu koje je poodmaklo (treća ploča ) u jednoj od celina budućeg velikog kongresnog kompleksa. Nakon ponovnog otvaranja hotela „Divčibare” u javnosti se učestalo komentariše tek otvoreno gradilište na mestu nekadašnjeg „Krušikovog” odmarališta.

Arhitekti Ivanu Raškoviću kao da su suđena prostranstva skoro pitomog platoa Maljena, jer je nakon osvojene prve nagrade na konkursu za idejno rešenje centra Divčibara stigla nova ponuda za ceo pobednički tim AGM–a u kom su i arhitekte Marjan Žulinac, Borislav Petrović, Aleksandar Tomić i Nada Jelić.

Na početku razgovora, arh. Raškovića pitamo odakle angažman na projektu Kongresnog centra, čiji je investitor „Vujić”, ali angažman da tim bude savetnik pri izradi Generalnog urbanističkog plana Divčibara.

– Posle završetka konkursa IAUS je dobio posao da razradi plan, da uradi GUP Divčibara. I onda se desilo nešto što je neverovatno za istoriju naše struke. Nemajući nikakvu obavezu prema nama, koleginica Nada Tankosić, kojoj je povereno da vodi taj posao, pozvala nas je da budemo konsultanti. Moram reći da su profesor Darko Marušić i naša Milenija Marušić pomenuli na Institutu (IAUS) naš rad, kao i to da bi nas trebalo kontaktirati i konsultovati. Na našem Institutu još postoji ta zdrava tradicija, koja nije zamrla kao što je to slučaj kod drugih. Žilavo se drži i institucija javnih konkursa, koji nikada nisu zamrli, ali sa druge strane postoji praksa da se posle njih radi nešto drugo kao da zajednica nije platila da se dobiju rešenja i mišljenja. Konkurs je, u stvari, način da za male pare dobijete najzanimljivija rešenja, da dođete do optimalne ideje. Zahvaljujući Marušićima, Institutu i Nadi Tankosić, postali smo konsultanti na ovom poslu. To je visokomoralni, profesionalni kodeks ponašanja kolega u Institutu za urbanizam i arhitekturu Srbije (IAUS) jer oni, formalno, nisu imali nikakvu obavezu da nas pozovu.

Neposredno posle toga pojavio se i investitor, Vidoje Vujić, zapravo firma PP „Vujić-Valjevo”. I on je, na naše iznenađenje, takođe pokazao želju da nas angažuje. Dobar, profesionalno čist, prosto školski primer logičnog ponašanja. Ako je zajednica nešto platila, treba da dobije i neki rezultat.

U javnosti je odjeknula najava budućeg Kongresnog centra na Divčibarama, pominju se velike brojke?

– Ovo je poduhvat koji će trajati dve godine, do 2009. Kad smo programirali, utvrdili smo da će to biti značajan poduhvat i u Srbiji. Ovde, ali i u značajnom delu jugoistočne Evrope, vi nemate namenski pravljen objekat za kongresni centar, osim beogradskog Centra „Sava”, koji je podignut za KEBS daleke 1977. godine. To je bio prvi objekat te namene. Novosadski SPENS ima elemente kongresnog centra, ima sale za sastanke, ali nije namenski pravljen. Koriste se neki objekti, hoteli na Zlatiboru ili Kopaoniku, ali ovo je prvi Kongresni centar koji se namenski gradi. Treba reći da se najavljuju paralelno još jedan ili dva, u okolini Požarevca mislim, ali ovo je prvi započeti centar.

Nismo baš uvereni da znamo šta su ti centri. Kakav je vaš koncept?

– Kongresni centar je, to piše i u literaturi, složeni sklop koji ima poglavito dve celine. Jedna je sala za okupljanje, razmenu informacija, debate kongresa, većanja, a to je povod za bogaćenje sklopa oko tog prostora. Pored tih tehničkih uslova da se održi skup, KC je nešto šire, mora imati i hotelske kapacitete, ali prevashodno on mora pružiti uslove da razmena ideja, za šta se gradi, prođe u dobroj, opuštenoj atmosferi. Naši konsultanti, ljudi sa iskustvom, preneli su nam da za njih treba dosta „budžaka. Treba više takvih mesta jer će onda biti uspešniji skup kad se ljudi razdvoje u manje grupe. Konkretno, naš koncept se sastoji od dva nadzemna objekta, hotela i kongresne dvorane, tu su i restorani i ostalo što prati te sadržaje. A to je 20.000 kvadrata, kad uračunate i podzemnu garažu. Ulažemo napore da savladamo taj prostor, često iskaču „zakivci” u nastojanjima da savladamo tu površinu. Ono što smo svim silama želeli, a javnost će oceniti da li smo uspeli, je da taj veliki sklop smestimo na teren a da ne izgleda tako veliki.

Nije lako smestiti sve to na lokaciju nekadašnjeg „Krušikovog” odmarališta?

– Urađeno je nekoliko studija pre samog projekta, upravo zbog prostora. Da proverimo možemo li smestiti sve sadržaje na tom mestu. Lokacija i kvadrati su pomalo ratovali, nije baš bilo udobno, ali – našli smo rešenje! Ima par elementa gde smo ono što je izgledalo kao nevolja pretvorili u prednosti

Tu nevolju sa neravnim terenom, u manjem obimu nego što je vaša lokacija, dobro je iskoristio arhitekta Dejan Nastić za nekadašnju „Balkaniju” (hotel „Divčibare”).

– Taj objekat je stvarno remek delo, ne treba posebno trošiti reči, ali kada se pogleda i posle 40 godina – to se mora reći.

U razgovoru sa Vama, povodom pobede na konkursu, rekli ste da vam je ponajpre bila važna arhitektonska dogradnja – šta je to objekat u planini – prvenstveno da li je moguće jezero na Divčibarama?

– Mi se i dalje trudimo, a to nam je želja, i to nam je koncept. Ići će sve to, naravno, na sud javnosti. Pokušali smo u slučaju Kongresnog centra da naš koncept dogradimo. Imamo jednu granu opusa koja se bavi tradicijom, od „domaćinske kuće” (nacionalni konkurs na kom je AGM osvojio prvu nagradu), galerije u Kovačici, konaka u Banjskoj, a na kraju tog niza je na neki način i KC. Pokušavamo da ono, što smo već uspeli da dosegnemo, ovde nekako unapredimo. Pokušali smo još da te kodove pomerimo od onog „prepoznatljivog”. U slučaju KC, kod neće biti tako direktan i na prvu loptu. To je sada jedna „igrarija”, koja je, nadam se, posmatračima interesantna.

Iskustvo „domaćinske kuće” bilo je dragoceno i zbog prepoznavanja nasleđa veoma važno. Za razliku od tog projekta, gde se ispostavilo da su kodovi koje smo uspostavili transponovani, još uvek čitljivi, ovde smo se potrudili da to ne bude tako lako čitljivo. Biće to poznata priča napisana na stranom jeziku.

Po Slobodanu Mitroviću Kobiju identifikuje se Kopaonik, po Dejanu Nastiću do sada su bile prepoznatljive Divčibare. Da li to, i koliko, obavezuje da se uradi nešto što će biti neka vrsta prepoznavanja prostora?

- Ta pomisao je uvek za prepadanje zato što treba uzeti pouku ekonomije i tržišta! U razvijenom tržištu postoji antimonopolski zakon. A za to postoje debeli razlozi. Autorski monopol je nešto što treba uvek i svugde da bude onemogućen, ne mislim pritom na nečiju nameru već na neku situaciju. Da kažemo i zastarelo, estetsku, koja se generiše, stvori u jednom momentu. Govorim o situacijama kada se to desi spontano i logično. Uvek je toga u istoriji bilo, neko delo privuče pažnju i onda širi uticaj. Taj uticaj je poželjan. On prosto ima, mora da ima, vremensku, količinsku ograničenost – limes jer se vremenom uvek, kako to dobro kažu seljaci, „izvrgne” u panegirike okoštaloj ljusci koja je uz to nerazumljiva. U jednom momentu, uzor se počne interpretirati bez razumevanja, postane okoštali stereotip. Izgubi onaj kvalitetan deo uticaja. A u istoriji su se svi umetnici, pa i arhitekte, ugledali jedni na druge i to je dobro i normalno. Ali, u jednom momentu, a on je metafizičan, ne zna se tačno kad je to, taj uticaj presuši i tad krene puko ponavljanje. Ne bismo voleli da se to ovde desi. Živimo u vremenu pluralizma, pa će i Divčibare sutra postati slika jednog multipolarnog sistema vrednosti. A to je dobra situacija, ne da postoji jedan uzor koji sve poklopi.

Vlasnik hotela „Maljen” najavio je njegovo rušenje i izgradnju novog hotela na istom mestu, a najavljen je i sportski centar na padini ispod tog hotela. Da li se zna da je hotel „Maljen” poslednje delo arhitekte Momčila Belobrka, iz 1947/48. godine, kada je podignut kao planinarski dom. Da li će išta ostati od Belobrkovih objekata, osim nekoliko porodičnih kuća, od kojih je jedna stavljena pod neku vrstu zaštite u valjevskoj Ulici Vlade Danilovića, kod obdaništa „Zvončić”?

 

Ivan Rašković

Ivan Rašković (Foto: Ljuba Ranković)

– Odmah se setim ličnog iskustva. Pre više godina imao sam čast da budem u žiriju za dogradnju Beogradskog aerodroma. Centralni objekat sa onim lepim atrijumom je delo mladog tima koji je na konkursu 1961. godine dobio „Sedmojulsku nagradu”, delo profesora Vladislava Ivkovića, Nade Filipon Trbojević, Sofije Nenadović, Vesne Martinčević… I stvarno je onaj mali, prvi objekat predivan. I tu se zaista postavila etička dilema i odgovor nije bio lak. Sa jedne strane, i to je stvarno bio jedan lend-mark, koji kao je kao i tužni Avalski toranj, obeležio jedno mesto. Aerodrom jeste bio znak Beograda, kapija Srbije. Sa druge strane, bilo je potpuno jasno da posle 40 godina tadašnja i sadašnja aerodromska tehnologija su kao „Bog i šeširdžija”. Da to konzervirate kao muzej, ne ide jer aerodrom mora da bude upotrebljiv. To vam je kao neko ko bi automobilom starim 40 godina obavljao komercijalni promet, a taj automobil je samo za smotre oldtajmera.


Odmah sam se setio te dileme kada ste me pitali za hotel „Maljen”. Zaista nikom pametnom ne bi palo na pamet da utvrdi da se stvari ne trebaju razvijati ali emocije su stvarno jake. U Beogradu znate za slučaj kafane „Orač”, odjednom su ti glasovi umukli, i ona je nestala. U jednom naletu urbanizacije, neugledna građevina puna emocija je nestala. Verovatno je moguće naći način da se očuva deo Maljena, pokušati napraviti neki napor da se očuva deo građevine, koji će da nam čuva emocije i uspomenu. I to je važno, to ne može niko sporiti. Sa druge strane, vi ne možete danas upotrebiti objekat u turizmu koji je star 60 godina! To je jednostavno nemoguće.

Nakon nestalih drvenih vila (izgorele ili srušene u ratu) podignut je Belobrkov „Maljen”, pa onda Nastićeva „Balkanija”, sada stiže AGM sa Kongresnim centrom. Da je sve sačuvano imali bismo kontinuitet. Nažalost, dozvolite mi, kontinuitet nije očuvan.

– Ljudi treba da budu emotivni. Teško je izvagati. A zajednica apsolutno ima pravo da se opredeli za nerazvoj, ne mislim u negativnom smislu. Da se opredeli da čuva mentalnu sliku prostora, a pravi odgovor se krije u prihvatanju odgovornosti. Znači i za jedno i za drugo. I uz jedno i za drugo. I za taj zahuktali razvoj ako tu ispadne nešto nepovoljno, ako nešto propadane, a nije trebalo da propadne. I sa druge strane za usporavanje, odustajanje od ubrzanog razvoja radi očuvanja mentalne slike koja pogoduje emocijama. A sve ima svoju cenu. I vi morate da platite tu cenu jer nije dobro da je ne platite. Onda taj razvoj postavite na druge uzanse: nije tako brz, nije tako zahuktao ali se prihvata za to odgovornost. Moramo biti svesni da se živi od novca, banalno gledano. Ali i od napretka cele zajednice jer, znate, nije demagogija reći – neka oblast će da se razvija na određeni način – koliko je to novih radnih mesta, zdravih poreskih obveznika, koliko je to novog zdravlja u jednoj sredini. Jer, rad i pregalaštvo vas zaista čini sretnim, Volter je stvarno bio u pravu – vedra je sredina koja je puna rada, razvoja…

Uvek postoje te dileme, u gradu se to lakše podnosi!

- Na otvorenom prostoru se to više vidi, u gradu su ti procesi manje uočljivi. Jer u prirodi, praznom prostoru koji dominira, pojavljuju se artefakti, menjanje siluete je posebno stručno i filozofsko pitanje. Razgovarajući sa kolegom, koji je ljubitelj Divčibara, i tamo ima vikendicu, setno mi je rekao, pre nego je sve ovo počelo, kad je video crtež – „Pa ja tu više neću moći da prođem!”. A ja njemu –„Pa zaobiđi, to je stotinak metara, pa prodji kroz hotel!”. Tek, ubeđivanje nije vodilo nigde. Ta rečenica „neću moći da prođem” stvarno je „teška”. Svi mi imamo te staze na Divčibarama! Jednom davno nam je kolega Vojislav Korać, krajem 1980-tih, tumačio važnost, značenje mentalne slike. Rekao je – Uzmite na primer beogradsku Ulicu maršala Tita, obeležite nekoliko mesta koja za vas nešto znače. Nas 20-tak je navelo da je to čuvena poslastičarnica „Zlata”, koju možda pamte i Valjevci. A to je neka udžerica bez neke arhitektonske vrednosti. Da li bi ona nešto značila u novom lokalu? Vidite koliko je važno kako to uraditi kad treba ukloniti jednu mentalnu sliku.

Šta je sa jezerom, velikom pijacom, obilaznim putem, onim markantnim obeležjima konkursnog rada? Sada ste savetnici na izradi GUP-a za Divčibare?

– Mi smo multidisciplinarni tim: IAUS, AGM, zajednica, uključen je i CIP, Valjevska uprava. Pomenuli ste tri stvarno glavna elementa iz konkursnog rada. Sada će da se radi regulacioni plan za centar, gde je po našim projektima bilo jezero. Bilo je dilema od inženjerskih, do imovinskih i pravnih. Za sve to treba ozbiljna, hladna glava. Neke kolege geolozi tvrde da je to moguće. Smatramo da bi jedno vodeno ogledalo moglo da bude tu. Čim počne da se generiše, on daje neki vizuelan kod. Bili smo na nekoliko sastanaka, na kojima se insistiralo na onoj glavnoj saobraćajnici kroz centar pored „Balkanije”, a trebalo bi je izmestiti. Tranzitni saobraćaj ipak treba da obiđe centar. Ne treba šleperi da tutnje pored „Balkanije”. Videćemo šta će biti. A kad dođe i velika pijaca, taj organski postavljen centar, niz od trgovinskog centra, duž potoka… Dali smo jednu ćelijsku disperziju, a ona daje komletan vizuelni kod. Znači, ne jedan veliki objekat već više objekata postavljenih kao neko saće...

Puno znate ali ste sigurno još nešto saznali o Divčibarama?

– Pošto sam ja hobista istoričar, saznao sam da je Miloš Obrenović imao bačije na Divčibarama, koje sam dobro upoznao jer sam svaku pauzu koristio da svuda prođem pešice. Sam i sa prijateljima. I shvatio sam da to nije veliki prostor, da nije nesavladiv. Obiđete pola pre ručka, a drugu polovinu posle ručka. Predivno!

Komentari

Divčibarski krov za balkanske dijaloge | 2.09.2009 u 12:16

nije mi samo jasno ko ce da radi u tom kongresnom centru kad se on izgradi. ja neznam nikog normalnog koji ce da ceka platu od 6 do 12 meseci. ko ce tu da radi i da ceka platu 12 meseci ?. deca koja su tek zavrsila skolu , ljudi pred penziju i na kraju kad sve saberes dzabe ste ga i gradili ,tj bacili pare.

ivan | 2.09.2012 u 09:15

Upišite svoj komentar