| Decembar 2007
Proradio Dom omladine!Uz njegovu četrdesetu godišnjicu
Aćim Aleksić
Te 1967. leto smo
proveli uglavnom na Pločama,
već se bližilo Preobraženje kad prestaje kupanje pa smo se preselili na „Petnaesti”, gde je
proradio bife „Koš“ i krenule pripreme za odlučujuće
bitke u Drugoj košarkaškoj ligi. Trebalo je opstati, kriza je drmala Metalac.
Luka je bio u vojsci, a smena generacija
neminovna. Purke se polako spremao za penziju, mada je znao da strpa po 20
komada svakoj gostujućoj ekipi. Panta se sa
svojih 197 cm teško rvao sa nadolazećim centrima od preko dva metra, jedino smo se kleli u Džimija i čekali da nam Rajko „Muta” sredi nešto ispod tezge.
Ja sam prao
sudove u svlačionici, zajedno sa Šikijem
i Draganom „Nosonjom” (Pavlovićem),
obojica su nažalost pokojni, jer sam
voleo da se muvam oko porcije. Aca Glavučica, čuveni kobasičar sa Ilidže, pogađao je mušterije kvalitetom najboljih svemirskih
kobasica, koje su postale hit. Čitavo
Valjevo je brujalo o tom svetskom čudu!
Posao krenuo,
Dule Petara trlja ruke, sudova sve više, perača sve manje. Pred sam polazak u školu, Petar Đurić Kare,
prvi valjevski organista (svirao samo desnom rukom, harmonikaška bolest), došavši
po svoj par kobasica u prolazu nam saopšti: „Deco, desilo se čudo neviđeno – proradio Dom omladine! Mi
uveliko pregovaramo sa direktorom Mićom Vićentićem o početku svirki, ambijent je super”.
Bivša kafana u
Domu kulture. Kafana je iz meni nepoznatih razloga bila zatvorena od 1964-te.
Pretpostavljam da je imala loš imidž, kvarenje omladine (alkohol, bokseri, početak zapadnjačkog načina života). Neko je tu stavio tačku.
Nije nam trebalo
dva puta reći, pogotovo što smo u
„Košu” počeli da bivamo sve nepoželjniji. Kocka je bačena, imamo Dom omladine! Selidba, kreće se lađa francuska, napuštamo nezdravu kafansku sredinu.
Jesen je uveliko
zagospodarila, sedenja napolju ispred „Koša” nije moglo biti, a i škola nas
pritiskala. Mene je tata Vesa upisao na bravarski zanat u Tehničkoj, dal' po kazni il' po uzoru na „Šlosera”, tek
kasnije će se pokazati kao dobra investicija.
U Domu omladine
ogromna sala odvojena od malo manje prostorije, preteča ere kafića. Gramofon na razglasu, dva zvučnika (jedan napolju da nas prati dok odlazimo u školu ili da nas sačekuje muzika dok dolazimo). Stil „Sedam veličanstvenih”. Plato ispred ogroman, sluti na neviđene mogućnosti, šta ćemo sve biti u stanju tu
da kreiramo samo nebo zna. Dom gleda na dve ulice. Na prvom spratu dve
kancelarije, ozbiljna kuća ima
i direktora, sekretara, knjigovođu (Gornji
dom).
U Donjem domu
sastav je bio mnogo kreativniji: kafe je kuvao Džek, a salu čistio Fazan. Bife je dobio kuma i ime „Bife kod pernate životinje i strašnog Džeka”.
Džek je bio i prvi izbacivač nepoželjnih,
bučnih
i nesnošljivo dosadnih gostiju.
U Londonu, Tom Džon
(Jones) se nije skidao sa „Top20”, a hit „Green, green gras of Home” pretio je
da osvoji svet. Iz Amerike, Mankee's su poručivali
„I 'm biliver”.
Engelbert Humperding – „Release me” (Oslobodi me) oslobađao je bakutanere pre nego će Elvis Prisli da krene u Las Vegas. Sandie Shanj iako bez cipela smešila
se sa Puppet on a strin (Lutka na koncu). Prijala joj je titula evrovizijskog
pobednika.
A mi smo sa našeg gramofona u Domu omladine slušali Grupu
220 i Draga Mlinareca. Uvek kad ostaneš sam, Indeksi, Oko malih stvari svađamo se mi, Ruke pružam… Sedimo, pijemo kakao
ili kafu, pušimo „Filter 100” (prve „bitničke”
cigare), nemamo para za „koktu” ili ti jednu od dve vrste sokova koje je Džekson prodavao.
Muzika sa zvučnika
nije ometala gledanje crno belog TV prijemnika jer je program ionako bio
nezanimljiv, izuzev sporta i, ponedeljkom, emisije „Za mladi ludi svet”. E tad
se gramofon gasio! Sve je u Domu bilo povezano i u harmoniji, dok smo mi sedeli
i slušali muziku u bifeu kod Džeka, u
velikoj sali je Zorica Čenćan započinjala
svoje prve plesne korake u Plesnoj školi, koju je organizovao Dom omladine uz
veliku posećenost mladeži koja se otimala željna savremenog plesnog trenda.
Dakle, sve je bilo spremno za početak prvih zimskih igranki. Živa
muzika, Petar Đurić Kare je sve utanačio sa Mićom Vićentićem,
cena karata nas malo šamarala ali se uvek se nalazio put jer su svi putevi
vodili u Dom omladine. Dvojica na kartu, sitno grebanje za sitninu, štednja i
prodaja starih pivskih flaša za kauciju bila
je dovoljna da se provučemo do
zimskog raspusta.
Džek nas je opominjao
da ni slučajno ne gasimo pikavce u šoljicama
jer je higijena bila na prvom mestu. Mi smo taj njegov fazon brzo provalili.
Higijena, bolje reći sushara! Džek je istresao talog od kafe na novine, sušio
to i opet kuvao kafe, a lovu, naravno, trpao u džep.
Žrtava nije bilo, čak se i profesor muzike Blam pohvalno izražavao o kvalitetu Džekove kafe, preteče
espresa i filteruše.
Na Blamovo – Gospodine, ovako dobru kafu nigde nisam mogao
da popijem, puno vam hvala, Džek se
grohotom smejao, a samo njemu svojstven smeh zarazno se širio. Srećni ljudi! Znao je Džek da nas davi pričom o Oliveri Vučo. Tu torturu trpeli smo bar jednom nedeljno,
pogotovo što je film „Skupljači perja”
krenuo u široke narodne mase.
Stolovi u velikoj i maloj sali Doma omladine bili su
indentični – ista serija,
isti dizajn, isti kvalitet, samo je brojno stanje bilo različito. Dizajn je bio strogo poštovanje socrealističkog pravca – što duže da traje i da se ne haba. Enterijer, zna se: ON na
velikoj slici i šta će
nam više za početak!
Kasnije će se sve to promeniti
kad kola krenu sa utovarom.
