| Decembar 2007
Krstići tope mast
Andrej Jelić Marikov
Knjiga Andreja Jelića Mariokova
Kad Krstići reše da
poseče,
Žensku decu prihvati
rodbina.
Svaka kuća bar dvoje
obara;
Vepra godca,
Troprasnu krmaču.
Ganutljivi putnik
Ako tu zabasa,
Čime stigne uši
zatiskuje.
A kad sunu napolje drobovi
I čereci oderani
vrisnu,
Još s prstom u uvu,
Prebraja oblake.
Sneg prvenac u purpur ogrezne.
Breg Krstića likne
na bojište,
Što i nije golema prinova,
Kuda jesu silne
Prohodile vojske.
Nastupale u
gvozden-poretku,
Odstupale
bezglav-bežanijom!
Nema doma bez
vojenih stvari:
Arnjevi,
Cerade,
I šatorska krila,
Maljevi,
Ćuskije,
Klinovi i klamfe,
Čuturice,
Porcije,
Kazani,
Oficirska sedla,
Amovi i štrange,
Kaiševi,
Lanci i samari,
Tuč-postolja,
Cevke od bacača.
Što vojaku treba,
Valja i seljaku.
Jatagani,
Sablje,
Elebarde,
Nametne su sečke
Za bundeve.
Potkovica sa konja viteza,
Pasent dođe za ragu tegleću.
Iz šlemova jagnjad
se osalja.
Sanduci su za svašta podesni.
Zato ovde cene artiljerce.
Slabu vajdu nosi pešadija.
U komori lopov do lopova!
Al kad klisnu
Dušmanske tobdžije,
Tu se sajam veliki otvara.
S prvim mrakom
Nestanu točkovi.
Predhodnica naša
Ako okom trene,
U cik zore
Komplet rasklopljeno!
Svako gvožđe nađe za
se mesto.
Pretrpani krckaju
tavani.
Niko nema ništa
za bacanje.
Mnogoj stvarci
Ne znaš upotrebu,
Al baš ona može
Sutra zatrebati!
Spram oružja i spram
municije,
Jedna kuća beše
posebno agilna.
Nije mesto i nije
prilika,
Da ih ovde ističem i hvalim.
I vlasti se za njih
Slabo raspituju.
Njih u svate zovu pod oružjem!
Ko bi drugi obro
jabuku?!
Zaželiš li ribe
Iz Velikog vira,
Oni će te ispomoći bombom!
Prst na usta!
Toliko o tome.
Kratež dana navio
nizbrdo,
Ponestaje već i
lednog piva.
Došlo vreme za seču
rakijom,
Baš uz vakat
Za topljenje masti.
Dok u staroj kući
Sadžak nameštahu,
Okreni – obrni
Jedna noga ramlje.
Brze misli,
Ljutaci,
Prznice,
Već naheri,
Pod priličnim gasom,
Tumarali po onom sumračju
Da uluče podesan podglavak.
Vrag ne spava –
nađoše granatu.
Tvrđe nisu mogli podglaviti!
Niko ne zna odkud
je doneta,
Povelika,
Mrtvog upaljača,
Po’ se veka tuda
povlačila.
Pred oluje njom
su
Pritiskali plašće.
Za Nikoljdan njome
Krcaju orase.
Nasadiše garavu
raniju.
Užegoše pod njom bukovinu!
Sedmo zadno čaši sagledaše,
Dok mast dođe
Do svoga vrhunca!
U kob-času svi su kod ranije.
Ogledaju
Da ugode čvarke.
Sklopilo se kaono
u skasci;
Kad vo legne i mače ga ljulja!
Da izduši godine ćutanja,
Namah grunu ona
vražja sila!
Poposkoči kuća iz temelja.
Iskočiše vrata i
prozori
Po vr’ duda sleme uzletelo!
Čelni duvar leže na kamaru.
Da je pukla u srećnome svetu,
Nikog živog tu ne bi tražili!
Svi Krstići s Bogom
pretrajaše.
Kad odbiješ rane i prelome,
I plovidbu u gluvome svetu,
Vrela mast ih najviše išteti.
Ne priča se,
Mada svi već znaju,
Da je u njih
telefon s lampicom:
Kad zasija,
Traže Radovana,
Kome sreća i uši sačuva.
Nisi dete,
Nit’ si malouman,
Da pred njime laneš o ovome:
Ja ti jemac – srešće te u mraku!
Pružih mu je
I namignuh
zaverenički.
(Iz zbirke „Naša stvar”)
Andrej Jelić Marikov
dobio je nagradu Udruženja književnika Srbije „Milan Rakić”. Nagrađena
mu je zbirka „Naša stvar” (izdanje „Beoknjige”).
