| Jul 2010

Glišić i Čapek na zanimljiv načinDve predstave sa valjevskog Abrofest-a u Beogradu

Raško Jovanović

Sa prošlogodišnjega valjevskoga Abrofest-a Gradsko pozorište „Abrašević” dosad je u Beogradu izvelo  dve predstave: „Leptiricu” Milovana Glišića (na sceni „Raša Plaović” Narodnog pozorišta, i „Kako nastaje pozorište” Karela Čapeka  (na Velikoj sceni Zvezdara-teatra) – u dramatizaciji i adaptaciji Miroslava Trifunovića. Osvrćući se na to gostovanje, počinjemo od predstave „Leptirica”, smatrajući da je Glišićeva proza dobila u valjevskim glumcima autentične izvođače.

Scena iz predstave "Kako nastaje pozorište"

Scena iz predstave "Kako nastaje pozorište" (Foto: Ljuba Ranković)

Kao što je poznato, Milovan Glišić, rodonačelnik realističke pripovetke u srpskoj književnosti, inspirišući se Gogoljevim pripovetkama iz seoskog života, napisao je čitav jedan krug folklorno-fantastičnih pripovedaka o vampirima i nečistim silama. Ne treba smetnuti s uma da   „Noć na mostu”, prva pripovetka koju je objavio, pripada tome krugu. Svakako da je pripovetka „Posle devedeset godina” u osnovi  sazdana na vampirskoj temi, ali se u tom obimnom pripovedačkom ostvarenju mešaju realne slike iz seoske svakodnevice sa svetom fantastike i sve to nije bez humora, ali i folklorne mistike.

Imajući u vidu ceo krug folklorno-fantastičnih Glišićevih pripovedaka, kao i oživljavanje te tematike u filmu Đorđa Kadijevića   Miroslav Trifunović u svom adaptatorsko-dramatizatorskom postupku uspeva da pozorišnim sredstvima  gledaocima prezentuje ne samo kompleksnu folklornu fantastiku, dominantnu u priči „Posle devedeset godina”, nego i realističke slike iz seoskoga života u kojima vladaju patrijarhalni odnosi. Veoma je značajno što je u ovoj pozorišnoj realizaciji sačuvan duh Glišićeve proze, uprkos tome što tekst adaptacije sadrži i dopisane delove.

Predstavu „Leptirica” režirali su Zoran Ćosić i Stefan Trifunović spretno iskoristivši jedinstven scenski prostor, koji su rešili Nikola Romanović i Željko Vitorović. Dobro je što nisu insistirali na podrobnoj folklornoj faktografiji, već su se, manje-više  zadržali na simboličkim naznakama, isto kao što je umesno i to što nisu mnogo insistirali na efektima koji bi dočaravali (i pojačavali) fantastiku, odnosno koristili su skromna raspoloživa tehnička sredstva, što se pokazalo dovoljnim. Takođe, rediteljima je pošlo za rukom da ostvare dinamičan tok predstave  u jednom zamahu tako da Glišićeva priča jasno scenski protiče i sve vreme  u punoj meri vezuje  pažnju čitavog gledališta.

Odabrana ekipa valjevskih glumaca sa predanim angažmanom oživela je Glišićeve likove i situacije. Katarina Ilić  u ulozi Radojke ostvarila je finu gradaciju u emanaciji ljubavnih osećanja prema Strahinji, koga je odigrao Bogdan Trifunović sa iskrenim žarom i dočaravao mladalačke uzlete i hrabrost, ne jednom dokazavši da ume biti i graditelj igre. Gledali smo i glumce koji su uspevali da preciznom stilizacijom ostvare i fina karikaturalna senčenja, što je posebno bilo efektno kada je reč o interpretacijama Popa  i Kmeta. Đorđe Teodosić tumačio je Popa sa izrazitim smislom za efektne karakterno-komične grimase, kretnje i gegove, dok je Igor Ilić kao Kmet uspeo da otkrije da se iza autoritativnoga stava prvoga čoveka u selu katkad kriju strah i sujeverje. Zoran Ćosić isklesao je nepopustljuvu figuru Živana uzdigavši je do određenoga simbola zla. U ostalim ulogama nastupili su Ognjen Petković (Ćebo), Vladimir Paunović (Purko), Aleksandar Marković (Sredoje), Andrijana Gavrilović (Baba Mirjanićka) i Stefan Trifunović (Vule) i ispoljili lepe sposobnosti i smisao za kolektivnu igru.

Kostimografska rešenja Dunje Obradović i Branke Šišinački Obradović zasnovana su na težnji da se autentičnost sačuva uz primese elemenata savremene seoske nošnje.

Predstava je delovala svežinom izvođenja opovrgavajući mišljenja da se u našoj književnoj  baštini nema više šta iznaći za prikazivanje savremenom gledaocu. U svakom slučaju, predstava „Leptirica” donela nam je prijatan susret sa svetom Glišićeve proze. Razmišljali smo kako bi valjevskom ansamblu pogodovale „Dramske gatke” Ranka Mladenovića („Sindžiri”, „Daća”, „Grivna”) ili pojedine drame Momčila Nastasijevića (“Gospodar-Mladenova kćer”, „Kod večite slavine”).

Predstavu prema motivima Karela Čapeka „Kako na(e)staje pozorište” Gradsko pozorište „Abrašević” prikazalo je kao tragikomediju pozorišta u adaptaciji, dramatizaciji i režiji Miroslava Trifunovića, koji je dopisao i pojedine delove teksta. Svojevremeno, 1978. godine, beogradska publika imala je prilike da u Teatru u podrumu „Ateljea 212” gleda ovo Čapekovo delo u adaptaciji i režiji Miroslava Ujevića, koji je sa jednim glumcem (Milan Mihailović) i petoro animatora lutaka (Branimir Petković,  Marijana Rajčević, Sonja Đurđević, Zvezdana Đorđević i Vera Tomov) ostvario efektno izvođenje. No, bilo je to davno, tako da se gostovanje valjevskog „Abraševića” sa ovim Čapekovoim delom može smatrati apsolutnom premijerom, pogotovo što se ne radi o lutkarskoj predstavi. Zato je ovo izvođenje pozorišna publika gedala sa velikim zanimanjem i na kraju toplo pozdravila. u pozorištu, tačnije – života iza kulisa. Kao što je poznato, niz komada Čapekovo delo pripada onim ostvarenjima koja obrađuju tu temu – počev od drame Skriba i Leguvea „Adrijana Lekuvrer” pa do Harvurdovog „Garderobera”. Ali, Čapek se bavi pitanjem samog procesa rada u pozorištu, počev od stavljanja komada na repertoar i prvih proba sve do scenske realizacije. Veoma duhovito u ovom tekstu se razmatraju odnosi u trouglu pisac – reditelj – glumci i vrlina je Trifunovićeve dramatizacije što je prikaz čitavog  tog procesa obogatila brojnim karakterističnim pojedinostima. Glumci su sa elanom prihvatili da na sceni odigraju prizore iz vlastite izvođačke prakse i gledali smo zabavnu i duhovitu predstavu o pozorištu.

Bio je to spektakl u kojem su se mogle sagledati glumačke sujete i surevnjivosti, piščevo nastojanje da mu se pošto-poto komad izvede, rediteljeve nedoumice i borbe da okupi izvođače… Katarina Vićentijević kao Prvakinja pozorišta bila je dovoljno prkosna i kapriciozna u stavu, dok je Zoran Ćosić igrao sa finim komičnim akcentima glumca-kabotena. Aleksandar Lazić, stavom i pokretom vešto je ovaploćivao sujetu Mladoga prvaka pozorišta, a Stefan Trifunović umeo je da suzdržano ispolji igru živaca u kovitlacu glumačkih nesporazuma. Igor Ilić u ulozi Pisca nijansovano je izražavao raspoloženja autora u nastojanju da do predstave ipak dođe. I ostali glumci – Aleksandar Marković kao Inspicijent, Katarina Ilić kao Mlada prvakinja pozorišta, Ognjen Petković kao Majstor, Andrijana Gavrilović u ulozi Mlade glumice i sekretarice i Bogdan Trifunović kao Mladi glumac  i sufler – založili su se, svako prema svome zadatku, da predstava ima dah autentične pozorišne atmosfere.

Scenograf Željko Vitorović postarao se da na pozornici vidimo tipičan teatarski ambijent „iznutra”. Kostimi Lejle Enetah bili su u rešeni u širokom dijapazonu od radnih odela pa do odeće kao preuzete iz fundusa. U svemu – veoma prijatna i zabavna predstava!

Komentari

Glišić i Čapek na zanimljiv način | 28.03.2011 u 14:40

Upišite svoj komentar