| Jul 2011

Ulični letopisZa razdoblje 1852 – 1902.

Zdravko Ranković

1852 – Andrija Vuković, inženjer okruga šabačkog i podrinjskog, projektovao novi poštanski put kroz Valjevo koji se prostirao potonjom Karađorđevom ulicom. Nakon Glavnog sokaka (današnja Ulica vojvode Mišića) Karađorđeva ulica je druga po redu prosecanja u Valjevu na levoj obali Kolubare.

1855 – Inženjer Nikola Jovanović, koji je tek bio postavljen na tu dužnost među Valjevcima, uradio Plan mestopoloženja za varoš Valjevo prikazujući na njemu onovremenu urbanističku strukturu na levoj obali Kolubare i dugoročno usmeravajući buduće širenje varoši. Trasom sadašnje Karađorđeve ulice u tom projektu je obeležen novootvoreni poštanski beogradski drum pa je takav njegov naziv u plan i upisan. Može biti da je na tom pravcu, bar delimično, ionako postojao kakav sokak. Na zapadu ona se nastavljala bosanskim drumom. Tim planom je bilo predviđeno oformljenje nove varoške pijace na mestu gde je Karađorđevu ulicu imala da preseče buduća Ulica Vuka KaraDžića i to na prostoru sadašnjeg bioskopa „Central” i zgrade Sindikata, što nikad nije ostvareno. – Osnova za taj važan posao inženjera Jovanovića već je bila postavljena praktičnim rešenjem Milosava Peruničića iz 1833. godine, izvedenim po nalogu kneza Miloša Obrenovića, o proširenju valjevske varoši na levu obalu Kolubare. U vreme nastanka Plana već je na toj strani bila sagrađena crkva, preseljeni Okružni sud i Okružno i Sresko načelstvo, kuće su imala i dvojica veoma uglednih Nenadovića (prota Matija i Jevrem)... A niz dolinu Kolubare prosečen je 1853. godine novi put kojim su usmerena putovanja prema Ubu i Beogradu.

1863 – Na „novoprosečenom drumu beogradskom”, preteči Karađorđeve ulice, nalazile se četiri kafane, sve četiri nove. Njihovi vlasnici: Tasa Marinković, Milan Đorđević, Rista Jeremić i Dika Obradinović. Obradinovićeva je postala znana sa imenom „Sunce”. 

1876, novembar – U suton, po novembarskoj izmaglici, pristigao u Valjevo, današnjom Karađorđevom ulicom, Kosta N. Hristić, da ovde otpočne svoju činovničku karijeru. „Ulice nisu bile kaldrmisane – sećao se on posle 46 godina – i još od Dabića kapije nastupalo se na žitko blato, koje je plinulo celom širinom ulice i do samih prozora prskalo niske kućice, povrstane s obe strane široke i drvećem zasađene ulice. Tek kad se kod starog okružnog suda skrene levo u pravcu mosta preko Kolubare, a desno u pravcu crkve, nastupala je kaldrma”.

1885 – Gvožđarski trgovac i preduzimač Manojlo Panjević sazidao kuću u današnjoj Karađorđevoj ulici br. 41 „sa karakterističnim i stilski dobro ukomponovanom fasadom”. Proglašena je za spomenik kulture. 

1897, 14. jul – Prvim ozvaničenjem naziva svih 28 ulica u Valjevu Odbor valjevske opštine je središnjoj ulici dodelio junačko ime – Obilića ulica. Prostirala se, prema tom dokumentu, „od apoteke Prikelmajera pa pravo do kuće Save Sekulića”. Nije prihvaćeno zalaganje gimnazijskog profesora Ljubomira Pavlovića da se u istočnom delu, „od kuće g. Jov. Vilotijevića” ona i nadalje zove Beogradska ulica i da se u zapadnom delu, „od kasarne pa sve do kuće g. Jov. Vilotijevića” zove „Kralja Aleksandra ulica”.

1899 – Kafane u valjevskoj Beogradskoj ulici: „Zora”, „Beograd”, „Posavina”, braće Grozdanovića, „Dva lafa”, „Kod Sunca” i Narodna gostionica.

1900, 27. april/9. maj – Elektrificirano Valjevo, prvo među varošima u Srbiji van Beograda. „Valjevo od tog dana tako reći pliva u moru svetlosti. Naročito je čarobna Beogradska ulica. U dužini od kilometar i po ima ona vrlo veliki broj sijalica i sve u jednoj liniji. Kad se u veče pusti struja vidi se samo jedna vatrena linija, koja utoliko izgleda divnije, što se ta linija ukršta ili ide uporedo sa drugim svetlosnim linijama iz ostalih ulica. Naročito je divan pogled sa Brđana i mnogi građani večerom se penju na taj vis, da uživaju u tom divnom prizoru” – izvestile su beogradske „Večernje novosti” 9. maja 1901. godine.   

1901 – Najprostraniju kuću u Obilića ulici imao je pukovnik Kosta Pantić u kojoj je moglo da se smesti 60 vojnika. U kući udove Vide Krunić bilo je, prema onovremenoj proceni, mesta za 45 vojnika, a za po 40 vojnika u kućama Milenka Obradovića, Mirka Jakšića, kačara Jakova Sokolovića, trgovca Miloja Arsenijevića, advokata Jovana Božovića, brankovinskog sveštenika Svetozara Petrovića, ćurčije Janka Cvetkovića, trgovca Nedeljka Pavlovića i advokata Dragiše Vukosavljevića. 

1902, 1/14. maj – Komandant Drinske divizije, sa sedištem u Valjevu, postao pukovnik Živojin R. Mišić. On je na toj dužnosti ostao do 26. juna 1903. godine. Stanovao je u kući Milinka Draškovića, u Karađorđevoj ulici, koja se nalazila u delu između ulica Danilovićeve i Sinđelićeve (parna strana).

1902, 24. avgust/6. septembar – Osvećeni temelji „dve veličanstvene palate koje će vekovima krasiti Valjevo”, zgrada Okružnog načelstva i Prvostepenog suda, u kojima su sada Osnovni i Viši sud. Građene su prema projektima Jovana Ilkića. Ove upravne zgrade „i u osnovama i u spoljnim izgledima, odlikuju se čistom kompozicijom, u akademskoj arhitekturi” (Bogdan Nestorović). Predstavljaju „najznačajniju arhitektonsku celinu u gradu”. *

Nastaviće se.

Upišite svoj komentar