| Jun 2014

Dan Pobede u ValjevuReč Matije Bećkovića na otkrivanju spomen ploče u Valjevskoj gimnaziji

Matija Bećković

Od svih proslava koje se danas odr­ža­­vaju širom sveta, za mene se kao na­jpotresnija izdvaja proslava Da­na pobede u Valjevskoj gimnaziji. Skromna sp­omen-ploča koju postavlja svojim uče­ni­cima i profesorima postradalim u Dr­ugom svetskom ratu ukazuje se u ovom ča­su značajnija od svih parada kao znamen ve­like pobede ne samo Valjevske gimnazije i Valjeva nego i Srbije i srpskog naroda.

Ovaj znamen kamen je posle sedamdeset go­dina sastavio školske drugove koji su se u ratno nedoba iz iste škole razišli sv­ako na svoju stranu da bi postradali na ra­znim mestima od različitih ruku zato što su na različite načine voleli svoju ze­mlju i tu ljubav platili svojim životom.

Ovaj kamen zavičajnik mnogima je i je­di­ni grob koji im je dala rodna gruda i sve što su izborili boreći se za svoju ot­adžbinu.

Ko su i kakvi su bili, šta su mislili i osećali, najviše ćemo reći i najbolje ra­zumeti ako kažemo da je najmlađi od njih imao trinaest, a najstariji dvadeset i tri godine.

Ploča davno podignuta poginulim na po­bedničkoj strani, od kad je postavljena kao da vapi za ovom drugom. Iako su dve, one su sada jedna jedina koja više nije cr­no-bela nego se beli u belom Valjevu obe­lje­nom krvlju jagnjetovom.

Pre tri godine došla mi je do ruku knj­iga valjevskog profesora istorije Mi­lo­rada Belića „Zatamnjena istorija – Va­lje­vska gimnazija od 1941. do 1945. godine”. Tu sam našao ono što nikad nisam čuo ni­ti je to iko ikad spomenuo ni za sve vr­eme mog đakovanja u Valjevskoj gimnaziji ni za šezdeset godina kako je moj život n­e­o­dvojiv od Valjeva i Valjevaca. Za sve te de­cenije niotkog nisam čuo da su streljani direktor i tri profesora ni da je na ra­zličite načine umoreno devedeset učenika moje gimnazije. Niko ih nije spominjao ne samo zbog straha već možda i zato što su to bila deca, dečarci i devojčice, a deca nemaju potomaka i nikog sem roditelja i predaka, a ni njih odavno nema.

Čitajući pomenutu knjigu otkrivao sam novo, nenapisano poglavlje Krvave bajke.

Već sedamnaest puta na kraju godine u „Zvezdara teatru” održava se moje poetsko veče, a prihod od ulaznica prilaže se u humanitarne svrhe. Nije bilo teško setiti se da bi bilo najprimerenije da se novac ljubitelja poezije nameni za postavljanje ove spomen-ploče učenicima i profesorima kojih se još jedino mogla setiti njihova gimnazija. Zahvaljujući poeziji i njenim čitaocima i ja sam ovih godina mogao da zažežem poneko „kanđelo na oltare crkve pravoslavne”, ali od svih mi je najmilije ovo koje je danas postavljeno na zidu moje Valjevske gimnazije.

Kad sam došao na ovu ideju nisam ni znao da je Školski odbor i pre mene razmatrao istu ideju, pa se sve ostalo podrazumevalo i kazivalo samo: Da se ploča postavi naspram postojeće, da im kamen bude što sličniji, da slova na pločama budu iste veličine, da azbuka odredi redosled imena. Tako su dve ploče prestale da budu ploče i postale dva krila jednih pluća, jednog naroda, bez kojih on ne može mirno i slobodno da diše. Pokojni su se davno pomirili pod zemljom i već dugo i glasno pozivaju i nas da to učinimo na zemlji. Uplašeni, uzalud smo čekali da ono što mislimo umesto nas kaže i učini neko drugi, jači i moćniji. To bi nam bilo lakše i sigurnije, ali kako je vremne prolazilo počeli smo shvatati da umesto nas to neće nikad ni reći ni učiniti niko drugi. U najuzaludnijem ratu koji su Srbi vodili niko nije pobedio, ali je Srbija izgubila. Ona još nije sebi položila računa o svojoj izgibiji, a takav račun sebi ne podnosi samo onaj koji je rešio da ga nema. Narod bez istorijske svesti, narod je bez duše i savesti.

Nadam se da neću nikoga povrediti ako za ovu priliku između svih izdvojim samo dvojicu najboljih đaka generacije 1940/1941. i 1941/1942. godine, Milorada Đurića i pesnika Gojka Tabakovića za čiju zbirku je predgovor napisao Sima Pandurović. Obojica su streljani. Đurić je molio za dopuštenje da dovrši roman koji je čitao, pa mu je ta molba uslišena i streljanje odloženo za jedan sat. Tako je taj roman dobio i ono poglavlje koje još nije napisano.

Valjevski kraj slovi kao onaj gde je pukla prva puška u građanskom ratu. Neka bude i prvi gde je zauvek umuknula. Gde je bilo prvo zaklanje neka bude i prvo pomirenje i praštanje.

Valjevska gimnazija nije jedina čiji su đaci postradali na suprotstavljenim stranama, ali je jedina koja je podigla spomen-ploču i jednima i drugima.

Neka joj to služi na čast, a drugima za primer.

Valjevo, 9. maj 2014.

Upišite svoj komentar