| Mart 2011

Menјati svet, na bolјeDr Zoran Jokić, Valjevac ličnost 2010. godine

Darija Ranković

Dr Zoran Jokić

Dr Zoran Jokić

Doktor Zoran Jokić je primer da čovek svojim znanjem, umenjem i radom može da postigne mnogo toga u životu, bez obzira na to u kakvom sistemu živi i u kakvom okruženju radi. Primer je da vetar u leđa ne mora uvek i isključivo da bude politička pripadnost, poltronstvo i klimanje glavom. Vetar u leđa ka uspehu mogu biti porodica, mnogo rada, odricanja, želja i volja.

Šta ste  prvo pomislili kada ste saznali da ste izabrani za Valjevca – ličnost godine?

– Bio sam sa sinom Aleksom na Divčibarama. Te večeri u restoranu sedeo je Vlada Tanasković sa suprugom, pozvali su me na kafu baš u trenutku kada ste mi javili lepu vest. Rekao sam Vladi i Zorani – ovu kafu, ipak, plaćam ja pošto sam – Valjevac ličnost godine!  A ono što, stvarno, ovakvi događaji nameću jeste niiz stvari, koje čoveka izbacuju iz svakodnevice u nešto što postaje isuviše javno. Novine, intervjui, fotografije, komentari, internet... U ovim godinama i sa nekim navikama koje su ustaljene, sve teže, ne mogu da kažem podnosim, ali se sve teže nosim sa tim ili mi sve manje to treba. Tako da me je i ovaj izbor izbacio iz ravnoteže. Ali, kada se sve sabere, lep je osećaj. Prija. Hvala žiriju na izboru!

Kako su Vam  prijatelji, kolege, pacijenti, poznanici čestitali? Koja je bila najčešće izgovarana rečenica?

– Najviše se obradovala moja porodica. A najbrojniji, koji su mi čestitali, bili su pacijenti. Iz odnosa koji imam sa njima, gde dominira poverenje, proistekla je sa njihove strane najčešće izgovorena rečenica, uz čestitke – „Vi ste to i zaslužili. Trebalo je mnogo ranije da upravo Vi postanete Valjevac ličnost godine”. Naravno, i moji drugovi i prijatelji su priznanje sa radošću dočekali i najiskrenije mi čestitali. Čestitala mi je i nekolicina kolega iz neposrednog okruženja. Ali ono što me raduje jeste to što su mi mnoge kolege, i koleginice, koji su mi bili uzor kada sam otpočinjao sa lekarskom praksom, usmeno ili pismeno, čestitali divnim rečima podrške i hvale što pripadam esnafu u kojem su i oni. I uz poruku da ostanem ličnost kao što sam to i do sada bio.

Kada je žiri Revije „Kolubara” obrazlagao odluku zašto baš dr Zoran Jokić da bude Valjevac ličnost godine, pored onog osnovnog, a to je vidan doprinos i značaj za zdravstvo, argument je predstavljalo i to da ste gospodin od ugleda i od poštovanja. Što ste humanost dokazali i učešćem u mnogim akcijama. Što ste ljubitelj kulture i nesebično pomažete (i materijalno) kulturna dešavanja. Što ste primeran suprug i otac. Što ste najbolji prijatelj. Jedan od članova žirija rekao je i to da niste svadljivi! Kada sve ovo čujete, da li se zapitate – jesam li to ja?

– Prvo moram da kažem da mi ovo pitanje, ovako sročeno, i te kako laska. Ne znam ko je to rekao, svakako neko pametniji od mene, da čovek nije samo ono što on misli o sebi, nego i ono što drugi misle o njemu. Moj odnos prema okruženju, a poneo sam ga iz kuće, jeste da se bude iskren. Nekada i jeste bio potpuno iskren i bez rezerve. Danas je takođe iskren, ali sa rezervom, ili bolje rečeno sa oprezom. To mi je postao mehanizam da se sačuvam jer godinama, pa i decenijama, nisam uspevao da se čuvam. Godi mi kada kažu da sam gospodin jer mislim da je lepo biti gospodin. Moji roditelji su, vaspitavajući sestru i mene, stalno govorili da moramo imati poštovanje prema ljudima  i onome što oni čine. Od nekoliko pacijenata dobio sam knjige sa posvetama, koje su skoro uvek potvrđivalae moj karakter sa svim atrubitima koje ste spomenuli u ovom pitanju.

Godina 2010. bila je Vaša, uspešna. U njoj ste doktorirali i postali Valjevac ličnost godine. To ne dolazi preko noći, iza toga stoji višegodišnji rad, posvećenost, odnos prema poslu, ljudima, gradu... Da li 2010-tu doživljavate kao značajnu i važnu u svom životu?

– Imam problem što mi se sve godine stapaju, čini mi se da su mi sve važne i značajne. Važan mi je datum 11. decembar 2010. kada  sam odbranio doktorsku disertaciju. Pri tom, namestilo se da je to kraj godine. Namestilo se da pored tog akademskog bude i društveni događaj jer doktorat nisam branio na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu nego u ustanovi u kojoj radim, u gradu u kome živim. I to nije bilo slučajno. Naime, zahvaljujući podlozi kroz Školu porodiljstva i saradnji sa ljudima i rukovodiocima Univerziteta u Kragujevcu, dekan Medicinskog fakulteta u Kragujevcu, profesor dr Nebojša Arsenijević, potpisao je ugovor o tome da je Valjevska bolnica njihova nastavna baza. Taj potpis i ugovor omogućili su mi, ili dozvolili, da mogu da branim doktorat u Valjevu. Pri tom mi je zadovoljstvo, u ličnom ali i profesionalnom smislu, to što su odbrani doktorata prisustvovali mnogi koji nisu morali, među njima i rektor Univerziteta u Kragujevcu, pojedini profesori i njihovi asistenti, deo komisije iz Kragujevca i deo komisije iz Beograda. To je bio njihov odnos prema struci, ali i ljudski čin prema meni, na čemu sam im zahvalan. Moj mentor, koji je poprilično neformalan i ne voli zahvaljivanja nakon ovakvih događaja, dozvolio je sebi, kako je posle rekao, mimo svojih navika, da se zahvali i da kaže da, osim što sam nesvadljiv, da sam i nezlobiv i dobar čovek i da sam jedan od njegovih najboljih doktoranata. Onda sam i ja imao potrebu da se zahvalim, a to moje zahvaljivanje bilo je na granici akademskog, društvenog i emotivnog. Ono što bih sada da kažem, jeste da se zahvalim svima koji su bili prisutni, što je atmosfera u potkrovlju stare zgrade bolnice, bar u mom doživljaju, a rekli su mi to i drugi, bila koncentracija dobrog i dobronamernih ljudi u želji da nam svima bude lepo. Oni su svojom energijom doprineli da moja odbrana doktorata bude, eto, društveni i emotivni događaj.

Doktorat je došao kao kruna višegodišnjeg uspešnog rada, ali i istraživanja. To, sigurno, nije puka ambicija, nije želja da se imenu doda titula. Da li su ovom uspehu prethodila odricanja, godine upornosti, velikog rada… I želja da se pomogne drugima? Jer, Vaš doktorat je upravo pomoć i nada za žene koje ne mogu da imaju potomstvo?

– Nisam imao administrativnu obavezu da branim doktorat, niti me on vodi u nastavu i predavanje na nekom fakultetu. A ako ćemo iskreno, doktorat u mojim godinama je moj ego i satisfakcija, lično. Uz to, ja sam godinama skupljao rezultate i imao svoje mišljenje o problemu koji je moja doktorska disertacija i obrađivala. Pre desetak godina se u svetu laparaskopske hirurgije, i u svetu onih koji se bave vantelesnom oplodnjom, postavilo pitanje šta raditi i kakva je sudbina jajovoda koji, u patološkom smislu, mogu biti izmenjeni na razne načine. Mnogi su pisali radove, ali se niko nije dugoročno  pozabavio patologijom jajovoda kroz tri različite operacije koje donose različite rezultate. Moj rad je autentičan, doveo je do konkretnih dokaza i preporuka, doktorat je rezultirao predlogom novih procedura koje bi trebalo primenjivati u datom trenutku u smislu popravljanja reproduktivne plodnosti žena. I ono što je meni jako važno jeste to da je on dao odgovore na postavljena pitanja ali je pokrenuo i nova pitanja na koja ćemo davati odgovore u narednom periodu, novim projektima.

Jedan ste od retkih lekara, koji je napravio uspešan privatni biznis a da pri tom niste ugrozili rad u bolnici. Kako ste uspeli u tome?

Dr Jokić sa porodicom

Dr Jokić sa porodicom (Foto: Ljuba Ranković)

– Privatnu ordinaciju, i pored toga što to jeste privatni posao, ne bih nazvao biznisom. Otvorio sam je 24. juna 1991. i već 20 godina negujem privatnu praksu koja lepo napreduje. Želja za privatnom ordinacijom je bila mogućnost da u vreme kada su se događala politička i svaka druga prelamanja u državi, raspad zemlje, smena vlasti, inflacija, dakle jedina mogućnost da na pošten i legalan način pokušam da održim standard porodice i da zaradim novac kako bih mogao da školujem decu. Mislim da mi nije bilo teško jer sam osnovne postulate poneo iz kuće – bez laži, bez prevare, za opšte dobro i za bolji svet. Nikada nisam imao lošu komunikaciju sa pacijentima niti sam njih i njihove probleme zloupotrebljavao. Oni, koji su želeli da dođu u privatnu ordinaciju, oni su se tu i našli, a koji su se opredelili za državnu ustanovu, dobili su uslugu u njoj. A ja sam ostao isti, bilo da sam u privatnoj ordinaciji ili državnoj ustanovi. 

– Moja majka je bila domaćica. Živeli smo od očeve plate, navikli se da hleba preko pogače ne tražimo. A taj prihod, koji je stican od ordanacije, bio je dovoljan da živimo pristojno, bez mogućnosti da se troškarimo, a još manje bogatimo. Pri tome, moja ordinacija je nužno zlo. Oduvek sam maštao da ću raditi u državnoj ustanovi. I da sam ovoliko vremena, poslepodnevnog i večernjeg, proveo u ustanovi, gde bi mi bio kraj. Mislim u onom istraživačkom, pa i naučnom smislu za unapređenje razvoja medicine. Međutim, ja sam prilična deo slobodnog vremena morao da provodim u privatnoj ordinaciji tako da sam žrtvovao, osim tog nekog istraživačkog rada, i deo svoje ličnosti. Manje sam knjiga čitao, a nisam realizovao ni svoj hobi, a to je – pečenje rakije. Sada se postepeno okrećem hobiju. Volim selo, šljivu, pečenje rakije… I sve ono lepo što samo selo može da pruži čoveku. 

Evidentno je da tragate, uvodite novo, više od onog što postoji u sredini u kojoj živite. Sećam se prvog ultrazvučnog aparata koji je bio u Vašoj ordinaciji, Vašeg odlaska u Zagreb na usavršavanje kod čuvenog profesora Asima Kurjaka… Stalno pomerate granice. Gde je motiv ili inspiracija? Šta je to što Vas iz godine u godinu usmerava napred?

– Malo ću da se udaljim od Vašeg pitanja. Naime, nedavno sam pronašao papir iz vremena kada sam bio načelnik Odeljenja ginekologije u Valjevskoj bolnici. Svedoči o tome kakav sam bio onda, a kakav danas. Zabeleženi su tamo, kroki potezima, moji ciljevi i zadaci – planirani po godinama, do 2010... Staviti u funkciju srpske medicine, prepoznati pojedinačne kapacitete onih koji su došli i da svako od njih ima ulogu kao kockica u mozaiku. Da 2010. služba bude kompletirana na nivou tercijarne ustanove... Moram još i ovo da Vam kažem. Moj čuvar Nešković dade mi jednog dana papirić na kome je pisalo –  Zoran Jokić je nesvadljiv, iskren, vredan, ne želi da vlada, ali vlada! Eto, zapravo, kroz tu „vladavinu” želeo sam da službu koju sam vodio načinim boljom, modernijom, da vredne i čestite ljude okupim oko istog zadatka, a to je unapređenje službe u svakom smislu.

– Što se tiče pitanja o prvom ultrazvučnom aparatu u ordinaciji, moram reći da je ona bila dobro opremljena, nudila je kompletan pregled. A to, na čemu insistirate, da uvodim stalno novo i da tragam za novim, to je i moja potreba, kao uostalom i svakog čoveka – traganje za novim, boljim. Ali, ne treba zaboraviti da postoje periodi u kojima čovek intezivno traga za nečim novim, pa onda dolazi vreme kada bi ta nova saznanja trebalo preneti na mlađe. Možda i ja jednog dana sva svoja znanja i veštine, sticane godinama, prenesem na mlađe.

Veliko znanje, rad, volja i upornost doveli su Vas do cilja i do uspeha. Dokaz ste da ne mora uvek sa vetrom u leđa i partijskom knjižicom. Mnogi su skloni da zaključe da je to jedini način kako doći do uspeha. Može i drugačije?

– Vetar u leđa uvek je potreban. Meni je vetar u leđa moja porodica. Moje troje dece naučeno je, kao što smo naučeni moja sestra i ja, i kao što je moja supruga Slađana naučena u svojoj porodici, da se u životu sve postiže isključivo radom i poštnjem. Deca su nam to na vreme shvatila. Sve što su do sada postigla, postigla su sopstvenim radom. Dakle, naučen sam da može drugačije, sa nekim drugim vetrom u leđa. Tome učim i svoju decu.

Ono što je Vaša osobina, možda i posebnost, jeste da ste nenametljivi, radite tiho, bez galame pomerate granice o kojima smo govorili. Za razliku od mnogih koji pričaju da treba raditi, Zoran Jokić ne priča da bi trebalo, nego radi. Da li je to možda naš problem što mnogo više volimo da pričamo nego da radimo?

– O tome šta čovek postigne svojim radom ne mora uvek glasno da se priča. Mada nekada nije loše skrenuti pažnju na rezultate svoga rada. Ako čovek radi i istrajava i ako je taj rad proces, onda se rezultati kad tad vide. E sad, meni se čini da ima ljudi koji rade a ne pričaju, pa se, možda, to i ne vidi toliko. Naravno, ima i onih koji pričaju treba raditi ali ne rade. Međutim, ima ljudi koji bi voleli da rade ali nemaju za to mogućnosti. Posebno u ovo vreme kada su mnogi ostali bez posla. Mogao bih mnogo toga o ovoj temi, ali bolje da ovde stavimo tačku. Ne bih o politici.

Imam utisak da je Vaš životni moto, pa i cilj, menjati svet na bolje. Bili ste član opštinskog Izvršnog saveta i to u vreme kada ste bili prilično mladi. Da li je to bilo iz želje da na taj način menjate grad?

– Član Izvršnog saveta postao sam sa 29 godina. U vreme kada je Slobodan Đukić bio predsednik Valjevske opštine, a profesor Mića Janković predsednik Izvršnog saveta. Bio je to kraj jednopartijskog sistema, dolazilo je vreme političkog pluralizma i uopšte neke nove  energije. Milan Janković me je pozvao da budem član „opštinske vlade”, a ja sam prihvatio iz ubeđenja da čovek ne bi trebalo da bude posmatrač nego aktivan učesnik i da nekom svojom energijom doprinosi promeni na bolje. Tada nisam znao kakav je mehanizam vlasti i uopšte političkog života. Kada sam se obreo u Izvršnom savetu i počeo da sagledavam politiku i vlast iznutra nisam baš bio mnogo srećan što sam se našao u svemu tome. Brzo mi je postalo jasno da nisam čovek koji će tim instrumentima uspeti da promeni bilo šta. Čak je počelo sve to da mi se ne sviđa. Vrlo brzo neki moji vršnjaci, relativno mladi ljudi, prihvatili su pravila političkog življenja i ponašanja i napravili političku karijeru, što mi nije padalo na pamet. Uz to, imao sam sreću da  nakon više od godinu i po dana bitisanja u opštinskoj vlasti odem u Zagreb na usavršavanje, kod profesora Kurjaka, gde sam proveo dve godine i za to vreme odsustovovao iz političkog života što me je sačuvalo i obojilo me nekim drugim poslovima i željama. Zahvaljujući i tome, brzo sam se isključio iz politike i posvetio poslu. Nisam se ipak predao, što se tiče učešća u lokalnoj vlasi i menjanja Valjeva.

U  emisiji  „Na moj način” Radio Patka pričali ste mi da ste želeli da budete kapetan broda. Bilo je to vreme kada ste, u Velikom Gradištu, sedeli na obali Dunava, gledali brodove i dečački maštali o tome kako plovite rekom koja ima dug put. Ta priča mi je tada bila romantična. Koliko ima sličnosti dr Zorana Jokića sa dečakom na obali Dunava, koji je želeo da bude kapetan?

– Moja porodica je živela u mnogim gradovima a moja prva sećanja potiču iz Smedereva. I tu smo živeli na obali Dunava. Kada sam malo odrastao preselili smo se u Veliko Gradište i opet živeli blizu obale i pristaništa. Ta velika reka je obojila moje detinjstvo, a donekle i život. Postojao je jedan veliki drveni čamac u kome sam provodio sate ploveći Dunavom. Maštao sam da u njemu putujem svetom i spajam ljude. A slušajući priče svoje majke o putu Dunava kroz mnoge zemlje, razmišljao sam i o sudbinama ljudi koje nosi velika reka prolazeći kroz njihove gradove i kroz živote. Možda je Dunav, i taj stari brod, uticao na moj odnos prema ljudima.

– A što se tiče sličnosti današnjeg Zorana Jokića sa dečakom sa obale Dunava moram reći da je ima. Ostao sam isti. Bio sam, i ostao, romantičan. I dalje maštam, i dalje imam želje.

O čemu danas mašta dr Zoran Jokić? Osim o  selu, šljivi, pečenju rakije...

– Maštam o Srbiji u kojoj bi selo, sa svim atributima, svojim osobinama, posebnostima i značajem zauzlo mesto koje mu i pripada. Ovo ne kažem po onoj – selo hvali, a u gradu živi. I prema selu imam romantičarski odnos. Kada seljak bude imao svoje mesto, uz sve poštovanje i uvažavanje, i kada  bez stida bude rekao da je seljak, onda će i građani imati svoje mesto u gradu. Onda će svako biti tamo gde pripada sa jednakim značajem i ponosom, ali i pažnjom. Velika Marišta, u mioničkom kraju, selo je mojih predaka, mesto gde sam provodio detinjstvo. A i danas rado tamo odlazim ne samo da pokupim šljivu i pečem rakiju nego i da uživam u miru i spokoju. To selo je pre 40 godina imalo crkvu, imalo je školu sa skamijama u kojoj je bilo preko 300 đaka, Mesnu kancelariju, Zadrugu, ambulantu, prodavnicu sa olaisanim patosom okrečenu u belo. Beše u selu i kafana kod Vrce, koja je bila više od kafane. Bila je institucija. Tamo su se sklapali poslovi, potpisivali ugovori, prodavala stoka... Takvo selo oplemenjuje dušu. Ako sam doista plemenit, kao što mnogi tvrde, onda to proističe i iz mog sela. Maštam da ponovo bude sela u kojima je kafedžija Vrca, bolničar Vlada koji se oženio sa učiteljicom Danicom, prodavac Dobrivoje i agronom Maksa... I, naravno, 300 đaka u modernim učionicama sa kompjuterom. Onda će mnogo toga i u ovoj zemlji biti drugačije. Pa i bolje!

Komentari

Menјati svet, na bolјe | 6.03.2011 u 17:06

Čestitam Vam gospodine doktore na izboru Valjevca Godine i - dobar je ovaj intervju sa Vama.<br /><br /> Poslednja stavka intervjua u kojoj govorite o Srbiji i selu, jeste pravo finale za ovaj razgovor i suština naša sa kojom počinjemo naš život, živimo ga i ljudski ga i završavamo. Živeli !

spasenija kolček | 6.03.2011 u 17:06

Cestitke divnom coveku i doktoru!

dobrila | 15.03.2011 u 23:00

Ziveo cika ZOKI!!!!!!!!!!

Aki-kralj 98 | 25.09.2013 u 08:14

Upišite svoj komentar