NAZAD NA PRVU STRANU

Dnevnik: Tamara Aćimović / Valjevo - Njujork

Ponedeljak 3. novembar

Valjevo - New York

Letim iznad Atlantika i razmišljam koliko je radosti nosio dolazak u Srbiju posle godinu i po dana. Videti ljude koje najviše volim, šetati svojim gradom, uživati na okolnim vrhovima na kojima se gradila vizija koju sledim. Veliko i svetlo osećanje pratilo je put od New York-a do Valjeva. A onda, i uprkos želji da sačuvam tu svetlost, nisam ostala imuna na stvarnost koja me je okružila. Sreća se pomešala sa nekakvom nesavladivom tugom i moj boravak u Srbiji doživela sam kao da sam zakoračila u živo blato iz kog se još videlo Sunce, ali koje je neverovatnom snagom vuklo čitavo biće pod zemlju. Kao da smo uklet narod. Kao da destruktivno vlada kolektivnim smislom života. Ponovo diktator na čelu države, ponovo strah u vazduhu. Svi u kući štrajkuju, svi bez kinte, zabranjuje se emisija Olje Bećković. Prirodna katasrofa biblijskih razmera kao da je potopila i svaku nadu u bolje. Koliko sam se radovala da dodjem, toliko sam jedva čekala da odem. Tuga.

CC

Utorak 4. novembar

Sindrom Gargamel

Prolazim danas Time Square-om i dok mi mašu dva džinovska štrumpfa setim se predstave Štrumpfovi na koju sam vodila sestrinog sina tokom boravka u Valjevu. Tročlana putujuća trupa iz Bosne na sceni Doma kulture, ozvučena mikrofonima koji ili ne rade, ili imaju loše baterije, u pokušaju sitne i lake zarade. I hajde sve se to u nemaštini u kojoj se živi kod nas može razumeti. Ali stepen nekreativnosti njihovog nastupa, praćen nepovezanim scenama, tekstom i radnjama, sa u najmanju ruku pijanom Štrumpfetom koja nije bila u stanju da izgovori ništa sem 'Tako je', pojavom ne zna se zašto Čarli Čaplina u strumpfovskom selu scenografski rešenom izgužvanom crvenom zavesom i završnicom koja je predstavu pretvorila u mis najlepše frizure gledalaca, ne umem drugačije okarakterisati sem kao bezobrazluk izvodjača i nedopustivi propust direktora Doma kulture. Svojevremeno su se na toj istoj sceni igrale ozbiljne predstave, ne samo gostujućih pozorišta, nego i valjevskog amaterskog pozorišta Abrašević. Ja sam bila deo dečije predstave Čarobnjak iz Oza koja je svojom duhovitošću i scenskom razigranošću plenila prepunu salu Doma kulture. I onda, posle samo par izvodjenja, iz nepoznatih razloga umrla. I tako u krug. Uz opravdanje pravilima političkog haosa. Sve što vredi izgubi se pred stalnim napadima banalnosti i inercije. Ne sudim o generalnoj politici kulturne institucije grada Valjeva, ali je ovo što sam videla bio čist crveni karton. Verujem da takva predstava nije kriterijum po kom se kreira život valjevske scene, ali se plasim da ne postane. Gargamel je opet napao, zato ovako glasno branim svoje selo.

CC

Sreda 5. novembar

Daleko od zemlje

Razmišljam koliko je korisno za duh pisati dnevnik. Pustiti iz sebe bez cenzure ono što misliš i osećaš. Kao plovidba kroz tišine dalekih mora, gde nebesko platno otkriva ceo tvoj život. Vidim oca koji stoji na ulici, u ledenom, tek probudjenom jutru obavijenom maglom, kako plače i maše mi dok odlazim. Ponovo osećam snažni zagrljaj sestre dok smo se rastajale, čujem mamine reči, osećam i njen zagrljaj. Nižu se slike iz detinjstva i svi najlepši momenti provedeni sa njima. Svi njihovi osmesi i ljubav koji su me kroz vreme oblikovali. Odlazim na padine Divčibara i sećam se tople atmosfere hotela Balkanija. Veselih noći na Lovcima gde se svakog vikenda plesalo uz muziku ABV benda. U tom sećanju razmišljam kako sam odrasla u nekom potpuno drugačijem Valjevu, koje je imalo bioskop, pozorište, gradske kafane, drvored u Karadjordjevoj ulici. Koje je bilo grad, i koje me je isto tako oblikovalo svojim lepotama.

I onda pomislim da danas više ništa od toga ne postoji. Divčibare izgledaju kao zapuštena baba bez zuba koju su propali biznismeni nasamarili da sa njima potpiše ugovor o doživotnom izdržavanju. Valjevo je scenografija grada gde još zadovoljno šetaju samo oni koju su preko veze dobili uloge koje i loše glume. Od crnog dima na koji mi smrdi kaput koji nosim na sebi, ne vidi se više ni grad, ni ljudi. Jedino se još beli Stevan Filipović u spomen nekom boljem vremenu i stisnutim pesnicama bodri sve koji odlaze.

Tako i ja nastavljam svoju plovidbu. Ohrabrena njegovom podrškom i otvorenim morem sa kog se sve vidi bolje.

CC

Četvrtak 6. novembar

Karta u jednom pravcu

Čitam dnevnik od prethodna tri dana i pomislim kako će neko sigurno reći lako je tebi suditi, vrati se u Srbiju i pokušaj da promeniš stvari. I u razmišljanju o mogućnosti promene vratim se u sedmi razred osnovne škole kada smo u podrumu jedne školske drugarice ispisivali parole za demonstracije protiv tadašnje vlasti i kao bivši Titovi pioniri hrabro izlazili na ulicu uz povike i spremnost da se do kraja borimo za bolje. Onda se setim srednje škole i istih tih demonstracija koje su u to vreme poprimile predrevolucionarne razmere. Stajanje na ulicama noć i dan, bežanje sa časova sa idejom podrške zdrave misli, tuče sa policijom, sećam se da sam jednom čak bila zarobljena satima u gradskoj skupštini Beograda jer su specijalne jedinice opkolile zgradu posle nekoliko bačenih suzavaca zbog kojih smo se sklonili unutra. I moji roditelji su tada protestovali, i danas protestuju gotovo protiv istih ljudi. I moji prijatelji i profesori. Borili smo se godinama i na pragu trećeg milenijuma izvojevali pobedu demokratske vlasti. I svi smo verovali da dolazi bolje vreme. Da sigurno dolazi bolje vreme. I šta se desilo? Demokratske vlasti izneverile su sva naša očekivanja, toliko da su direktni krivci vaskrslog starog režima, koji na sreću još uvek ne ubija novinare ali oduzima slobodu medija, koji daje penzije ali skresane za dvadeset posto, koji se navodno bori protiv tajkuna a u isto vreme donosi neustavne zakone, koji sada ne vodi ratove ali i dalje plaši narod svojim Ja u apsolutnoj moći. I posle svega toga šta može biti moja borba sem slobodne kritičke misli! Sećam se da sam mesec dana posle početka bombardovanja Srbije nagovorila mamu da odemo iz zemlje zbog apsurdnosti cele situacije. Neko baca bombe na tebe, a ti bez mogućnosti borbe sediš i čekaš hoćeš li preživeti. Isto sam se tako osećala kada sam pre tri godine odlučila da odem iz zemlje, sem što su umesto bombi padala lažna obećanja kojih smo nažalost žrtve i dan danas.

Petak 7. novembar

Iako sam već par dana u New York-u, moj duh je tek danas doleteo iz Srbije.

CC

Subota 8. novembar

Pouka

Ima nečeg dirljivog u odlasku u podrum ili na tavan, kad okružen starim stvarima duboko osetiš prolaznost života. Ali ko bi se od nas setio da pozove dvesta ljudi u svoj podrum i od toga napravi pozorišnu predstavu prebirajući uspomene po razbacanim kutijama! The Object Lesson, predstava koju sam večeras gledala u umetničkom centru BAM u Bruklinu upravo se bavi tom temom. Jedan glumac i publika zatrpana mnoštvom kutija prepunih stvari. Koncept interaktivnog pozorišta. I zaista neposredno učestvovanje u oživljavanju tudjih uspomena, uz veštu i laku glumačku igru, dinamičnu i duhovitu režiju, izuzetnu dramaturšku zaokruženost ideje, odveli su nas daleko u spoznaju značenja svega što ostavljamo za sobom. Uz pomoć materijalnih stvari nadilazili smo okvire materijalnog sveta. Sve nebitno letelo je u mrak, ostajalo je samo ono što čuva trenutke vredne sećanja. Verujem da je tako i pred smrt. Da neka skrivena pravila Univerzuma na kraju sakupljaju samo momente koji uznose duh. Ima i nečeg poučnog u svemu tome, jer često od gomile beznačajnih stvari ne vidimo, ili zaboravljamo ono što naš život čini autentičnim.

NAZAD NA VRH