NAZAD NA PRVU STRANU

Dnevnik: Nataša Žugić / Berlin - Beograd

utorak 28. oktobar

Ponovo sam na putu za Berlin. Nakon prve posete, u avgustu, koja je bila motivisana isključivo dugogodišnjom željom, sada imam ozbiljniji izgovor: učestvujem u radionici Funding urbanism kao deo tima Pametnije zgrade http://kogradigrad.org/pametnija-zgrada.html Rad na projektu Pametnija zgrada u okviru inicijative Ko gradi grad http://kogradigrad.org je moja niša za razmatranje i rešavanje problema arhitekture i urbanizma na način koji nije moguć u okviru mog regularnog posla. Zimus je projekat Pametnija zgrada osvojio prvu nagradu na konkursu MILD home http://www.mildhome.eu/rs (organizovanom u nekoliko zemalja EU), što je umnožilo pozive za učešće i prezentaciju projekta na različitim evropskim konferencijama. U Berlin dolazi nas četvoro: Paul, Ana, Marc i ja. Svi stižemo različitim letovima i svi smo smešteni na različitim adresama.

Oko 8 uveče izlazim iz s-bana na Schonhauser Allee. Već je uveliko mrak, ali kraj mi je poznat. Jedva čekam da ponovo vidim svoje avgustovske airbnb cimere Steff & Ronny. Devojka koja je kod njih iznajmila sobu na nekoliko meseci je trenutno na putu pa su uspeli da me uglave u kalendar do 31. Dočekuje me Ronny, Steff je još na poslu. Nova stanarka je preuredila sobu - slika i prilika Ikeinog kataloga. Svejedno, tavanica je i dalje visoka 3m, krevet najudobniji u kome sam spavala, prozori veliki a pogled širok.

CC

sreda 29. oktobar

Oko pola deset ujutru dolazim u DAZ (Deutsches Architektur Zentrum), gde je baza radionice. Zgrada je nadomak reke, na granici opština Mitte i Friedrichshain-Kreuzberg, okružena gusto naseljenim dugačkim DDR stambenim lamelama, poslovnim zgradama i napuštenim industrijskim objektima.

Većina učesnika je stigla i već nešto rade. Organizator radionice Funding urbanism je Wonderland - platforma za evropsku arhitekturu sa sedištem u Beču, koja se bavi razmenom iskustva, informacija i znanja između mladih evropskih arhitektonskih praksi. Ideja radionice je da kroz primere iz Berlina, u kontekstu posledica ekonomske krize i pojave novih društvenih pokreta, upoznamo i istražimo mogućnosti drugačijih modela finansiranja arhitektonsko - urbanističkih projekta, prvenstveno usmerenih na lokalne zajednice i sa snažnom socijalnom komponentom.

Uvodna reč i dobrodošlica i krećemo u obilazak prve dve lokacije.

 

CC

lokacija 1: Spreefeld

 

CC

lokacija 2: Holzmarkt

U povratku mi Sam iz Liverpula priča o svom projektu. Govori tiho, sa jakim liverpulskim akcentom, razumem svaku petu reč.

Ručak u kafeteriji DAZ. Pomalo nervozna kelnerica kaže da nas je mnogo i nudi nam samo tri jela kao izbor. Nemačka praktičnost na delu.

Rad u grupama do večeri. Zatim javna prezentacija projekata, diskusija, filmovi. Uspevam da ugrabim čašu crnog vina. Već je 10 uveče a program i dalje traje. U pauzi između dve projekcije diskretno se iskradam. 12 sati intelektualnog rada je dovoljno za jedan dan čak i po nemačkim standardima.

četvrtak 30. oktobar

Opet okupljanje oko pola deset i odlazak u obilazak još dve lokacije.

 

CC

lokacija 3: ExRotaprint

Pred povratak u DAZ, tim Pametnije zgrade konspirativno napušta grupu, idemo sa Florijanom do zgrade koju je projektovao, u kojoj ima biro u prizemlju i stan na poslednjem spratu. Uz kafu i čaj pričamo o našem projektu i njegovim projektima, mogućnostima, ograničenjima, ličnoj i društvenoj odgovornosti... Dok se penjemo liftom do Florijanovog stana, zaključujemo da ovakav (za nemačke uslove prosečan) standard gradnje nije ni približno moguć u Srbiji. Florijanov stan je prostran, u dva nivoa, ima izlaz na krovnu terasu - baštu i fascinantan pogled. Dodajem u sebi: ovakav standard života nije ni približno moguć za jednog arhitektu u Srbiji.

 

CC

pogled iz Florijanovog stana

Vraćamo se u DAZ na radionicu.

Večeras na programu nema javnih prezentacija i diskusija, pa odlučujemo da odemo na večeru negde u Kreuzbergu. Paul nas vodi. Iz uspavanog i polupustog okruženja Kopernicker strasse, nakon samo par ulica prelazimo u uzavrelu atmosferu Kreuzberga. Izbor je pao na indijski restoran. Kao aperitiv pijemo mango lasi - šejk od jogurta na granici fermentacije i egzotičnog voća, koji garantovano ubija vatru od ljutih začina, voda - nikako!

petak 31. oktobar

Ujutru u kuhinji zatičem Steffi sa zabrinutim izrazom na licu. Iako joj je šef pre samo par dana rekao da joj je posao sto posto siguran, juče je dobila obavešenje iz kadrovske službe da je produženje ugovora pod znakom pitanja. Pokušavam da je utešim rečima da i onako nije bila zadovoljna tim poslom i da će joj se sigurno otvoriti nešto bolje.

Danas prelazim u drugi airbnb. Imam vremena do podne da odem do World music radnje po poklon za prijatelja i da se spakujem.

Ovih dana vreme u Berlinu je prolećno: toplo, sunčano, uz bonus svih nijansi jeseni. A ja sam ponela najzimskiju odeću računajući na hladni Berlin na severu.

Stan u koji prelazim je dve u-ban stanice bliže centru, u Schwedter strasse. Treći sprat, bez lifta. Srećom, easyjet me je ograničio na jedan mali kofer. Moji novi cimeri su Ike i Filippo, Italijani sa privremenim boravkom u Berlinu. Ike komponuje muziku za pozorište i film, a Filippo je asistent u jednom filmskom studiju. Stan je malo neuredan ali soba je čista, svetla i prijatna. Na brzinu ostavljam stvari i žurim u DAZ na radionicu.

subota 1. novembar

Danas je poslednji dan radionice. Završna prezentacija, zaključci, dogovori za buduću saradnju.

Ana, Marc i Paul se danas vraćaju u Beograd. Ja sam sebi poklonila još dva dana u Berlinu.

U Neue Nationalgalerie je izložba Davida Chipperfielda i Festival of future nows - postavka neobičnih zvučnih instalacija. U jednom uglu krova zgrade kulja dim, nije valjda požar. Nekoliko foto-reportera snima ovaj prizor ali posetioci galerije kao da ništa ne primećuju. Zbunjena sam.

 

CC

nedelja 2. novembar

Budi me sunce. Ne ustaje mi se, naporno sam radila prethodnih dana i dopuštam sebi da se izležavam. Ike u susednoj sobi vežba jednu Bahovu kompoziciju koju moja sestra često svira. Ovo je jedan od onih trenutaka čistog savršenstva.

Danas imam Berlin samo za sebe.

ponedeljak 3. novembar

Pre odlaska na aerodrom, hoću da pošaljem jednu razglednicu na starinski način. Pošta nije daleko, desetrak minuta hoda. Na moje veliko iznenađenje pored poštanskog sandučeta zatičem nekolicinu ljudi sa istom namerom. A mislila sam da to više niko ne radi.

Uobičajena jurnjava do aerodroma, pakovanje torbe u torbu ("there can be only one"), free shop pljačka preostalih sitnih evra... Na ulazu u avion vidim dva klinca sa kojma sam proslog utorka letela iz Budimpešte u Berlin i opet mi poznata fraza prolazi kroz glavu.

U kombiju do Beograda, već pomalo izmenjenog stanja svesti (što od umora, što od nepromenljivog prizora ravnice), razmišljam o mojoj ličnoj tranziciji koja je počela pre oko godinu i po dana, pa onoj društvenoj, pa o Berlinu, o dva Berlina, o materijalnim barijerama i onim koje se ne ruše maljevima...u ritmu truckavog autoputa E-75.

* Napomena: sve fotografije uradjene "na slepo" jer mi je displej na ipadu pokvaren.

NAZAD NA VRH