NAZAD NA PRVU STRANU

Po Italiji i Švajcarskoj, kamionom

(foto: Živoslav Miloradović)

Ponedeljak 17.novembar

Ne volim da idem u Švajcarsku. Normalan svet tamo ide kolima, ja ne. Ja idem kamionom: vozim Švajcarcima razne stvari, ali uglavnom ono što mi natovare. I ne idem često, zapadne mi jednom u dve godine. Zato se dešava da se odviknem od Švajcarske pa mi posle teško pada da se prilagodim. A ne volim je zbog granice. Švajcarska nije u Evropskoj uniji pa zato ima carinu. Dakle, kada prelaziš kolima, carinici i ostali policajci te samo pogledaju. Kada ideš kamionom onda moraš da staneš na carinski parking koji je najčešće prepun, pa se da se provlačiš okolo sa kamiončinom vrebajući slobodno mesto, pa onda uzmeš u naručje gomilu papira, pa ideš da „obaviš carinu“. Nije to ništa strašno, brzi su, ekspeditivni, ali je ipak to gnjavaža. Nije kao kada se iz Italije prelazi u Austriju, Nemačku, Francusku ili Sloveniju. Kao da ulaziš u svoje dvorište. Niti te ko gleda, niti je koga briga za tebe. Stoga ne volim Švajcarsku.

Abruzzo blizu Aquile

Abruzzo blizu Aquile (Foto: Živoslav Miloradović)

A čim nešto u evropskoj zajednici zaškripi, naši rodoljubi i rusoazijati zavrište kako su omraženoj Evropi odbrojani dani i da neće drugo, pa se stoga ni nama, vodećim maherima na Balkanu, a i šire, ne preporuča ulazak u ovu ekonomsko - političku udrugu. Kao, da ne bismo izgubili nacionalni identitet. Nevinost smo izgubili odavno, pa bar identitet da sačuvamo. Protivnika Evropske zajednice ima i u evropskim zemljama i može se reći da nisu baš malobrojni. Ali svi oni imaju mali problem, da ne kažem nedostatak u vaspitanju. Nisu išli kamionom u Švicu. Nisu terali poslove u svojoj firmi pa prodavali robu napolju. Nisu se nikada petljali sa carinom. Niti je plaćali. Zato je njima lako da zanovetaju o svojoj „lisnici u svome džepu“ (kako bi se reklo u Kragujevcu i okolini). Međutim, uz sve slabosti koju pokazuje ova državna unija, imam utisak da se njeno razgrađivanje nikome ne isplati. Priče o njenoj propasti služe samo za paljevinu narajcanih nacionalista i za prikupljanje poena za ostvariti izborni cenzus. A kada se uđe u vlast i u ruke uzme vruć krompir uzljuljane ekonomije, onda se račun pravi bez mnogo prašinjanja. Zato znam da Švajcarci još dugo neće ući u Evropu. Kada im se bude isplatilo, ući će. Ne isplati se ni Srbiji. U Srbiji važi pravilo da je bolje biti Nigde nego Negde. A to nema veze sa ekonomijom.

Akvarel

Akvarel (Foto: Živoslav Miloradović)

Na jedno gradilište u okolini Lugana odvezao sam osam tona električnih kablova različitog profila. A gradilište!! Odavno nisam video tako nešto. Švajcarci buše železnički tunel u dužini od 16 kilometara. Pa uz to i dupli. Preciznije rečeno, Švajcarci plaćaju, a Italijani buše. Jeftiniji su. Za potrebe gradilišta otvoren je poseban izlaz sa autoputa, sve što je podignuto okolo liči na neku poveću fabriku, vidi se nebrojeno kamiona i kilometri transportnih traka koje, ili prevlače iskopanu zemlju i kamen, ili doturaju materijal za betoniranje. Jedno poveće brdo u blizini koje je već ozelenjeno travom i sa već usečenim putem koji vodi sve do vrha, je nastalo nasipanjem iskopanog materijala. Da se ovako nešto dešava kod nas ovuda se ne bi moglo proći od uodelčenih individua sa oranž plastičnim kacigama u pratnji gologlavih gorilaša sa slušalicom u uvetu. Ovo mesto bi bila idealna scenografija za fotografisanje i obraćanje narodu kako bi se unapred znalo čiji je ovaj tunel zasluga i čija stranka je vrednija biračkog poverenja. Na nesreću kod nas ne buše tunele, ne buše bunare, ne buše ništa od čega bi bilo kakve vajde i opšte koristi. Buše jedino našu veru u to da bi se od njih moglo očekivati nešto pameti. A uz ovakve bušotine se niko ne fotografiše mada ćemo ih se svi dugo sećati. I ne samo mi već i unučići nam.

Autoportret

Autoportret (Foto: Živoslav Miloradović)

Utorak 18. novembar

U rano jutro sam provirio kroz prozor da bih saznao pada li kiša kao i sinoć što je, ili je pak stala. Pada već danima, doduše, ovde u našem kraju, ne tako strašno i uporno kao u Liguriji. Tamo je opšti potop, a reljef Apeninskog poluotoka je Svevišnji tako uredio da je veoma nepogodan za jake i dugotrajne kiše. Reke su kratke, a planine visoke: za čas se stvori velika količina vode koja jednostavno eksplodira u tesnim rečnim koritima i, otkidajući čitave padine, survava se na nezaštićena mesta u vidu blatnjavih bujica koje nose sve pred sobom. Ligurijska obala je posebno ugrožena jer su sva mesta, uključujući i glavni grad regije Đenovu, podignuta na uskom pojasu kopna iznad koga se uzdižu strmi planinski obronci. Tokom poslednja dva meseca pojedina ligurijska mesta su bila više puta ili veoma ugrožena ili potpuno poplavljena blatom. Isto se događalo i par godina unazad. Ljudi su očajni, šteta ogromna.

(Foto: Živoslav Miloradović)

Moja draga mlada prijateljica, inače udata za Italijana, mi je pre dve nedelje pričala da je bila na svečanosti koju je upriličio prijatelj njenog muža u povodu ponovnog otvaranja pogona svoje fabričice koju je, pre dve godine, poplava skoro potpuno uništila. Čovek se zadužio, zalegla je malo i država i fabrika je ponovo proradila. Samo dva dana nakon ove svečanosti, voda i blato su ponovo sve prekrili. Ne bih sada o tome kako se moglo dogoditi da jedna, ipak ekonomski razvijena država može da dozvoli ovakav teror prirodnih sila jer bi me to odvelo na sasvim drugu stranu ove priče koja bi uz to i veoma dugo trajala. Pisanje o tamnim stranama zemlje u kojoj živim bih prepustio Italijanima, među kojima ima i tako žestokih kritičara i ismevača lokalnih gluposti i promašaja da bi neki čestit srpski patriota (kome su usta vavijek puna Sonje Biserko i Nataše Kandić, uključujući i Žene u crnom, te Vatikan i NATO ) mogao doživeti pravi kulturološki šok. Pošteni srpski patriota smatra da samo izdajnici mogu da o sopstvenom narodu i državi loše govore i pišu i u tome se ne razlikuju od ostalih patriota kojima u drugim zemljama uz titulu dodaju i prefiks kvazi. Dakle europejski kvazipatriote misle na isti način kao patriote u Srbiji. Onog trenutka kada naše patriote dobiju pomenuti prefiks, znaćemo da smo na dobrom putu i da ima nade. Ali, drugo sam hteo reći.

Fabrika je propala, a radnici se obesili po ogradi

Fabrika je propala, a radnici se obesili po ogradi (Foto: Živoslav Miloradović)

Moja draga prijateljica B, moja vršnjakinja koja ovde u Italiji živi već dve decenije, razloge poplavama u Italiji izvodi iz onoga što je pročitala u „Blicu“ osvrćući se na misteriozne tragove koji ostaju iza nekakvih aviona koji preleću nebom. I ne samo nad Srbijom nego i nad Italijom. Prskaju Amerikanci, kaže moja drugarica B želeći da me obavesti. Ja, naravno, već znam. Čuo sam. Pre sto godina, kada sam bio mali, zadivljeno sam gledao u nebo prateći beli trag „mlaznjaka“ kako smo tada zvali avione na reaktivni pogon. To je onda bio dobar znak, taj trag mislim. Ni slutio nisam da ćemo, gledano iz tog vremena, u dalekoj budućnosti stići do ovog prskanja. HAARP nismo pominjali pošto ga ni u „Blicu“, a ni u „Kuriru“ više ne pominju. Priznajem da sam malo zabrinut. Da nisu demontirali ono postrojenje kod Beljine u Blizini Beograda, ono od koga okolno stanovništvo neprestano pati od glavobolje , žene postaju upadljivo frigidne, a reke divljaju i poplavljuju srpske gradove i to tako da čak ni moćni Premijer ne može da ih obuzda . Nisu nam valjda učinili i tu pakost? Da tako smeste „Kuriru“? Da tako ponize Premijera?! Pa kome će on ubuduće da dotura ćebad ili prenosi ugroženu dečicu?! Strašno!

A kada je već o poplavama reč, moram da kažem i ovo. Večeras se igra fudbalska utakmica. Ja, istina, spadam među mali broj hendikepiranih koji do fudbala drže kao do preklanjskog snega. Ukoliko bi se desilo da za noć neko ukine fudbal, ja to ni kroz nekoliko dana uopšte ne bih primetio. Ali o ovoj utakmici moram da kažem koju. Naime, večeras će prijateljski meč odigrati reprezentacije Italije i Albanije, na inicijativu ovih drugih, a celokupan prihod je namenjen postradalima od poplava. Pa sada nešto mislim: ako je fudbal i politika, a jeste, onda je ovo odličan politički potez albanskih vlasti. A ako je neko trebalo da prvi pohita i ponudi ovakav susret u dobrotvorne svrhe onda je to reprezentacija Srbije, čiji su navijači, pre par godina na ovom stadionu napravili onaj grdni skandal predvođeni jednom debelom majmunolikom osobom. Incident je bio potpuno besmislen jer je gužva napravljena pre početka utakmice bez ikakvog razloga, a sve je poprimilo odlike jedne standardne bljuvotine u kojoj je majmunoliki odneo glavni dobitak jer je preko noći u sopstvenoj zemlji postao neka vrsta patrotičeske zvezde. Prijateljica koja živi u Đenovi i te večeri sa mužem Italijanom i široko razvijenom srpskom zastavom, došla na stadion u nameri da navija za svoje, napisala mi je posredstvom facebooka : „Prvi put sam se postidela što sam Srpkinja“. Blago tebi, odgovorio sam joj . Tek sada!

Da se neko u Fudbalskom savezu setio ovoga čega su se setili komšije Albanci, postojala je šansa da se onaj loš utisak od pre godinu ili dve nekako prebriše. Dobro, jasno mi je : u Fudbalskom savezu Srbije bi se pre neko setio projekta o slanju neke intergalatičke sonde nego slanja reprezentacije ovim i ovakvim povodom, ali idealista sam nepopravljiv i tu nema leka. Ubi me poreklo.

I još jedna (zlo)misao kada je fudbal u pitanju, a vezano za Albance. Šta će se desiti ako vam neko slučajno mahne crvenom maramom pred očima? Ništa, naravno. Međutim, ako se istom maramom mahne pred očima bika, on će se, sasvim sigurno, razjariti. Moje pitanje glasi: ko ovde ima problem sa maramom: onaj ko maše ili onaj ko je gleda pa se zbog iste razjaruje? A već smo konstatovali da prosečan homosapiens ne reaguje na podražaje ovakve vrste. Čak ni volovi. Samo bikovi.

Sreda 19. novembar

Gradić se zove Pokvarene kočnice I

Gradić se zove Pokvarene kočnice I (Foto: Živoslav Miloradović)

Imao sam lagan „đir“. Nekoliko tona rolovanog najlona odvezao sam u okolinu Breše, a potom u mesto Rho, kod Milana. Sav taj najlon biće pretvoren u kesice ili najlonske omote za nešto. I sve će se te kesice i najlončići nakon izvesnog vremena pretvoriti u, na prvi pogled, zanemarljiv otpad. Ko je još u stanju da primeti bačeni najlončić u koji je bila umotana kutija od cigareta ili papirić u kome se nalazila čokoladna bombona? Ali, kada se pogleda sve to ovako na gomili, svih tih osam tona, teško da se može izbeći lagano ježenje kože. Sve ovo će, ukoliko ne bude sakupljeno na deponijama, odvojeno i reciklirano, završiti u slobodnom prostoru. U prirodi…A priroda nam je sve punija otpada. Koliko je problem njegovog uklanjanja postao značajan vidi se i po tome što se u smetljarske poslove, ovde u Italiji, uveliko uvukla mafija. Na primer, kao vlasnik nekakve fabrike, imate velikih problema sa eliminacijom po zdravlje štetnih materija koje su nus - produkt vaše proizvodnje. Umesto da zarad legalnog tretiranja ovog materijala pozovete nadležne službe ili specijalizovane firme, što bi bilo skopčano sa ne malim troškovima, vi se obratite Svom Čoveku, koji tokom noći sve to što imate natovari na svoje kamione i za to vam naplati upola manje nego što bi to učinili oni koji rade po danu. Onda se taj otrov odveze na nekakvu utrinu gde čeka spreman bager, iskopa se odgovarajuća rupa i otrovi zakopaju. Ako to neko i vidi bolje mu je da se pravi da nije video, ako to neko prijavi, korumpirani policajac će pocepati prijavu, a ako prijavljivač bude bio uporan, onda će i njega, opet naravno, tijekom noći, neko da pocepa, na ovaj ili onaj način. Nakon nekoliko godina u tom kraju, gde ima dosta utrina po kojoj pasu goveda i ostala stoka, te i izvora pitke vode odakle se snabdevaju lokalni vodovodi, ljudi naprasno počnu da umiru od raka. Kada se stvar raščuje i Država seti da reaguje, pošalje se nekakva komisija koja, nakon ozbiljnog istraživanja, utvrdi ono što su svi već odavno znali. Onda to objave novine, ili slika televizija i na tome se sve završi. Oni koji su umrli od raka umrli su, a oni koji još nisu- umreće. Porodice će tužiti Državu, i nakon dvadesetak do trideset godina povlačenja po sudovima, verovatno će dobiti neko crkavicu. To je Italija dvadeset prvog veka. Evropa.

Gradić se zove Pokvarene kočnice II

Gradić se zove Pokvarene kočnice II (Foto: Živoslav Miloradović)

Inače, kada je pre tri godine zbog mafijaške opstrukcije Napulj nedeljama i mesecima bio zatrpan đubretom, te kada je na kraju, nakon žestokog rata između institucija sistema i pobunjenih građana, kriza razrešena, hiljade tona komunalnog smeća je natovareno na vozove i upućeno, gde? U Nemačku! Ali ne zbog toga da bi Nemci italijansko smeće pobacali u svoje reke i jezera , nego da bi od njega ponovo napravili sirovine i posle ih prodali. I to je , naravno Evropa. Hoće reći, svako svoju Evropu pravi prema svojoj meri. Pa kakvom je napravi-takva mu i bude.

Četvrtak 20. novembar

Danas mi je posao još lakši. Dok sam juče napabirčio nekih tristotinak kilometara, danas neću ni 200. Meni lično ovo ide u prilog, što se ne bi moglo reći i za firmu u kojoj radim. Međutim, nije za žaliti se. Ide bolje nego do sada, ušli smo u aranžman sa jednim nešto agilnijim prevoznikom tako da posla imam svakog dana, a lagane ture sa isto tako laganom zaradom su u ipak u podnošljivoj ravnoteži sa krupnijim poslovima. Danas sam u okolini Verone, dva istovara pre podne i dva utovara popodne. Sutra ću za Toskanu. U mestu Busolengo utovaram 11 paleta kartonske ambalaže za pekarske proizvode. Firma se nalazi u Ulici rada. Susedna ulica se zove Ulica zanatstva, a poprečna Ulica poljoprivrede. U industrijskim zonama italijanskih gradova, ulice nose odgovarajuća imena. Tako, kada dobijem adresu firme gde treba da isporučim robu, odmah znam čemu mi je se nadati. Ako je Ulica rada, onda nema problema , a ako je pak Via Roma, ili Via Macini, ili Garibaldi, onda zlo i naopako. To je uvek centar mesta, a gde je centar, tu ima i saobraćaja i parkiranih automobila, i drvoreda i tesnih ulica i uskih raskrsnica i svakog ostalog zla koje može da snađe čoveka za volanom kamiona od 12 metara.

Nebeska zbivanja I

Nebeska zbivanja I (Foto: Živoslav Miloradović)

Ali, o tome drugom prilikom. Počeo sam o nazivima ulica. Osim nazivima pomenutih delatnosti , ulice industrijskih zona u italijanskim gradovima nose i imena naučnika i pronalazača (od antičkih do današnjih vremena) kao što su Arhimed, Volta, Bruno, Da Vinči, Paster, Markoni…Ili po sindikalnim i partijskim (levičarskim) vođama. Ovo sve napisah samo stoga da bih spomenuo ulicu u jednoj od proizvodnih zona varoši Modene. Glavna džada se zove Viale Europa, a poprečne ulice nose imena evropskih država. Tu je, naravno i Via Jugoslavia. Tu obično zastanem na isti način i istim povodom kojim su nekadašnji jugoslovenski brodovi zastajali u blizini ostrva Krfa gde su, običaj je to nalagao,bacani venci u Plavu grobnicu. Kao što rekoh, bili su to jugoslovenski (ne srpski brodovi) ali je počast odavana srpskim junacima i stradalnicima koji su nakon prelaska albanskih planina pomrli od iznurenosti ili boleština, a njihovi leševi spušteni na morsko dno. Teško je naći nekog grlatijeg srpskog nacionalistu koji zna za ovaj običaj, a ako bi ga neko i znao, ćutao bi, jer priča o Jugoslaviji u oprostačenoj Srbiji nije u trendu. I Mr Prezident se mršti i nakanjuje kao gladan na klozetski posao, kada treba da izgovori to prokleto ime. Folira se i zamlaćuje jer ni ne zna drugačije, ali neću sad o tome. Zastanem, kao što rekoh, u Ulici Jugoslavija desetak dvadeset sekundi, a onda krenem za svojim poslom. Na taj način se sećam kako svoje nekadašnje države tako i sebe u njoj. Eto, sećaju je se i Italijani i uopšte ih nije briga što ta zemlja više ne postoji i što je bila tamnica naroda, a naročito Srpskog, koji je (po naukovanju današnjih Novosrba), vazdan negde tamničio i nikada sretan nije bio, a sve zarad tuđe pizme i zavisti . Postojala je i bila to što jeste , a prećutkivanja i potuljena kašljucanja na pomen njenog imena samo govore o tome da oni što kašljucaju imaju problema ili sa plućima ili sa glavom. Ali, to je njihova stvar. Uzgred, jedna od većih torinskih avenija iz koje se ulazi u ogroman kompleks Fijatovih fabrika, nosi ime po Sovjetskom savezu. Corso Unione Sovietica. Eno, ima na „google mapama“, pa ko ne veruje, neka pogleda. Nailazio sam i na Staljingradsku ulicu, a u nekoliko italijanskih gradova se može naići i na ulice koje nose imena Josipa Broza Tita, Lenjina, pa čak videh u mestu Vilafranka kraj Verone jednu uličicu koja nosi ime po istočnonemačkom lideru Valteru Ulbrihtu! Posredstvom imena ulica Italijani čuvaju uspomenu i na svoje nekadašnje teritorije. Tako nailazimo na Istarsku, Zadarsku, Splitsku, Dalmatinsku ulicu…

Nebeska zbivanja II

Nebeska zbivanja II (Foto: Živoslav Miloradović)

I u mojoj varoši Pančevu nekada smo u jednom novom naselju gde sam stanovao, imali ulice koje su nazvane po nekadašnjim jugoslovenskim regijama: Zagorsku, Dolenjsku, Gorenjsku, Slavonsku, Krajišku, Banijsku… I šta se desilo? Još za Miloševićevog vakta agilni guzolizi su se zaleteli da promene imena svim onim ulicama koje nisu bile „naše“. Tako su neka imena nestala, a neka su ostavljena. Zna se koja, da ne nabrajam. Ukinuli su i imena ulica sa imenima jezera koja nisu bila po meri tadašnjeg prostakluka, jedna prelepa česma koju je Pančevu poklonio grad Ohrid, razrušena je. Sećam se da nam tada ni Makedonci nisu nešto bili po volji. Mrzelo nas to iz dna duše, zavidelo… Čudo jedno. Zato smo prebrisali sve što nas je nekada vezivalo za sabraću i sudržavljane. Šta uradi čobanin kada se naljuti na selo? Pa zna se: odseče sebi „onu stvar“, da im pokaže koliko ih sve mrzi i koliko je kivan i ojađen nanetom mu nepravdom, pa neka oni sada vide šta će. A ovaj čobanski duh, ova pizma i inaćenje su od tada do sada ostali dominantan rezon ovdašnje vladajuće elite. I sve se više insistira na tome. Napreduje se kako u sakaćenju sebe samih tako i u pratećoj kuknjavi. Naša politička elita sve više je nalik na kongres svežih udovica: lelek i plač na svakom koraku, a ponosni do neba. Apsurd? Ne. Naš način postojanja. Naš bolesni način postojanja.

Novi most kod mesta Reggio nel Emilia

Novi most kod mesta Reggio nel Emilia (Foto: Živoslav Miloradović)

Petak 21. novembar

Ustao sam u četiri sata. Kada je prvi istovar na 250 kilometara od kuće, onda se kreće ranije. Za mraka. Stićiću oko osam. Odredište je Sesto Fjorentino, jedno od, recimo, predgrađa Firence. Na svu sreću, uz Apenine (između Bolonje i glavnog grada Toskane) nema gužve niti nekog sporaća koji zbog zabrane preticanja koja na ovoj deonici autoputa A1 važi za kamione, može da napravi kilometarsku kolonu. Istovar je u jednom tržnom centru u prodavnici „Obi“ koja nudi potrepštine za uređenje kuće, dvorišta, vrtova… Tu se može naći sve, od alata, instalacija svih vrsta, keramičkih i mermernih pločica, uređaja, opreme…. Doneo sam četiri kubika dasaka za patos. Istovar ide mučno, kao u svim prodavnicama ove firme. U istoj meri koliko su im prodavnice blješteće, čiste i uredne, toliko im je magacinski prostor tesan, prljav i odvratan. A osoblje, bože sakloni. Kao da vuku bukagije na nogama. Odatle sam otišao do Imprunete gde sam se baš napatio. Toskana je prelepa, obožavm da krstarim po ovoj čarobnoj zemlji gde je svaka čuka nekakva lepota, ali su i putevi takvi, recimo, malo arhaični: uski, krivudavi, loše obeleženi, grbavi…

(Foto: Živoslav Miloradović)

Jedva sam napipao firmu kojoj sam doturio onu ambalažu za kolače. To je nekakav pekarski pogon, radionica neka, koja se stisla u isto tako stisnutoj industrijskoj zoni kroz koju bi čovek imao muke i biciklom da se kreće, a kamo li kamionom. Doduše, sve se to može, ali kada se na neko zabitno i nepristupačno mesto ide prvi put, nije svejedno. Ne znaš šta te napred čeka, da li je sve ovako tesno ili ima i tešnje, a ako se pogrešilo, kako se okrenuti i vratiti, kad se jedva i prolazi. Ipak, dovukao sam se nekako i sam se čudeći šta me je sve snašlo, ali ne mogah da uđem kamionom u dvorište firme. Tesni su i kapija i ulica. Nema mesta za napraviti manevar, a rušiti tuđe ograde nije baš preporučno. Tako smo se dogovorili da se istovar obavi na ulici, pa osoblje posle da ručnim načinom, paletarima, prevuče palete do pogona, do koga ima nekih četrdesetak metara neravnog dvorišta. Malo je reći da nisu baš bili očarani. Kao i uvek u takvim prilikama, pravio sam se nevešt i savetovao im da od pošiljaoca robe traže transport manjim kamionom. Hladio sam usta, što bi se reklo, pošto i oni, a i ja odlično znamo da manji kamion više košta. Ali, završilo se na opšte zadovoljstvo. Ja sam se, istina, malo više čuljio da razumem šta mi osoblje govori jer Toskanci imaju svoj dijalekt (kao uostalom i svi drugi) koji se prepoznaje po tome što u svim rečima gde ostali Italijani stavljaju glas „k“, oni ubacuju grleno (skorio arapsko) „h“. U tome su jedini na celom poluostrvu jer ostali „konacionali“ niti izgovaraju „h“ niti su u stanju da ga izgovore.

Putokazi I

Putokazi I (Foto: Živoslav Miloradović)

Iz Imprunete sam uhvatio put ka Luki, u Altopašo, a onda se vratio do Pistoje pa državnim drumom, preko planinčina ka Bolonji sve do mesta Gađo Montano, odnosno njegovog zaseoka imenom Sila gde se po nekim grdnim čukama razasula jedna od najčudnijih industrijskih zona u kojoj sam ikada bio. Velike fabrike, a po brdima. Do svake poseban put, dobar, ali strmo do bola. Kada je uspon 15 posto, onda to iz kamiona izgleda kao da se ide uza zid. Tu sam natovario nekih 5 tona aluminijumskih poklopaca za nekakve motore (na srpskom se to nekad zvalo dekla), nekako se skotrljao niza stranu, pa pravo kući. Prvo tim običnim putem, do mesta Saso Markoni, a onda na A1, ka Bolonji , pa Modena, pa Mantova, pa Verona. Stigao sam do veronske ispostave prevozničke kuće „Gruber“ oko sedam sati, pa onda čekaj na istovar, pa istovari, pa kući. Iza mene je ostalo preko 600 pređenih kilometara i 15 sati rada.

Putokazi II

Putokazi II (Foto: Živoslav Miloradović)

Pošto je danas pravoslavni praznik posvećen Svetom Arhanđelu Mihailu, valjalo je i na slavu poći. O prazniku sam imao prilike da još u „Gruberovom“ magacinu razmenim nekoliko reči sa svojim starim poznanikom ocem Olegom, sveštenikom Moldavske pravoslavne crkve koji ovde takođe radi kao vozač. Onižeg rasta sa svetlom kosom do ispod ramena i isto takvom bradom. Vedrog pogleda i uvek dobrog raspoloženja. Magacinski radnici ga veoma uvažavaju, a cene ga i kolege. On svoj sveštenički poziv upražnjava u svojoj parohiji u mestu Badija Polezine, na šezdesetak kilometara od Verone ka Rovigu, a na radnom mestu, ovde među nama je takođe pravi sveštenik: širi blagost i ljubav među ljudima. Teško je sresti oca Olega, a ne biti počašćen kafom iz automata i lepom rečju. Tako je bilo i sada, jer on jednostavno ne podnosi da kafu plati bilo ko drugi. Razgovaramo na ruskom, on ga odlično govori tako da ponekad od njega tražim tumačenje značenja stihova iz pojedinih ruskih narodnih pesama koje obožavam. Ovde moram da kažem da moja sklonost ove vrste nema nikakve veze ni sa V.V. Putinim, niti sa Ivanom Žigon. To ja za svoj groš, mimo politike i modernog rusoljublja, i to već nekoliko decenija.

Usko I

Usko I (Foto: Živoslav Miloradović)

Na slavu smo Mirjana i ja otišli našeg druga Cveleta. Poreklom je iz Vranja, odrastao u Beogradu, na Banovom Brdu, supruga Krajiškinja, tri kćeri. Za slavskim stolom – kolege vozači, pa je i priča šoferska. Presabiramo se ko je sve pretekao, a ko ostao bez posla i otišao te da li ćemo i mi dalje i dokle. U Italiji se sve ljulja i klatari, firme masovno propadaju. Mnogi strani radnici su se već odavno vratili kući, posla nigde ni za domaću mladež, a kamo li za strance. Poslodavci to odlično znaju pa pritiskaju. Posao raste, plate padaju, država traži svoje. Za one koji ne znaju dojavljujem da je PDV u Italiji 22 posto. Državi treba novac za već poslovična razbacivanja. Sistem je ovde tako ustrojen da je svaki pokušaj njegove izmene u smislu uvođenja elementarnog zdravog razuma, ne samo osuđen na propast, već ga je nemoguće ni zamisliti, a kamoli započeti. Ako bih sada uzeo da pišem o tome trebalo bi mi bar pet puta više prostora. Oni koji su šokirani ovom spoznajom pa bi želeli da nešto više o tome saznaju neka u google pretraživač ukucaju ime mog dragog prijatelja Milutina Mitrovića. On je penzionisani novinar koji se celog života bavio ekonomskom politikom i specijalizovao do te mere da je svaki njegov tekst neka vrsta predavanja za one kojima ekonomija nije jača strana. A sve napisano jasnim, preciznim srpskim jezikom, sažeto i razumljivo. Treba znati i to da Milutin zvani Džive živi u Trstu i da ima više od osamdeset godina. A piše kao da mu je trideset. Tek kada se naiđe na tekstove pripadnika ove stare škole našeg novinarstva postaje bolno očigledno koliko su nove generacije naših žurnalista osakaćene oskudnim znanjem i još oskudnijim umenjem. Dakle, čitajte Dživeta, njegovi tekstovi šire poglede i doprinose zdravlju duha . Kod onih koji su ga sačuvali, naravno.

Usko II

Usko II (Foto: Živoslav Miloradović)

Subota 22. novembar

Rim koliki beše i njegove ruševine svedoče

Rim koliki beše i njegove ruševine svedoče (Foto: Živoslav Miloradović)

Pošto je moje radno vreme krajnje nepredvidljivog trajanja, ali samo utoliko što se ne zna da li ću na poslu ostati 12, 13 ili 15 sati, dani vikenda, osim za odmor i rekreaciju, služe i za čitanje. Imam svoj izbor knjiga koji čitam uporedo. U kamionu držim knjigu poezije Miloša Crnjanskog (naučio sam napamet četiri - pet pesama i pola „Stražilova“ ostala mi još polovina) , onda Džojsovog „Uliksa“ koga sam više puta u životu započinjao da čitam i neslavno odustajao,sada rešen da stvar konačno dovedem do kraja. Zatim, kao desert, a u kratkim pauzama za čitanje, koristim „Božanstvene bezbožnike“ neverovatne Sanje Domazet, a tu mi je i jedna Garibaldijeva biografija kao i nekoliko revija posvećenih istorijskim temama. Istorija je moja nešto novija pasija koja se kod izvesnih osoba javlja sa godinama života, a kod mene je nastala na krajnje neobičan način. Naime, krstareći kamionom po italijanskim gradovima tragao sam za adresama gde je trebalo da dostavim ili preuzmem robu, pa sam se tako, silom prilika, susreo sa gomilom imena čiji su nosioci, svako na svoj način, obeležili nekadašnju ili skorašnju prošlost Italije. Učinilo mi se da bi bilo glupo da i dalje bauljam po svim tim ulicama, a da ne znam baš ništa o ljudima čija imena nose. I tako je počelo, a prvi slučaj koji me je okrenuo u tom pravcu zbio se jednog jutra u Večitom gradu Rimu: Beše negde oko četiri sata, uvlačio sam se u Grad kao protuva, u vreme kada normalan svet još spava, želeći da se pre dnevne vreve i saobraćajnog haosa dokopam odredišta u samom centru varoši, odnosno u ulici čija polovina pripada državi Italiji, a druga polovina državi Vatikanu. Bilo mi je prvi put da kamionom ulazim u centar Rima pa se nisam osećao baš najprijatnije, navigator je izvodio besne gliste i izmišljao kombinacije koje mi nisu ulivale bog zna kakvo poverenje. Tako sam se, malo zastrašen i još više narogušen, pazeći na svaki zavijutak, našao u jednoj ulici čiju sam tablu ugledao sasvim slučajno jer se našla u snopu farova mog kamiona. Bila je to Via Gala Pacidija. Dolazio sam puetem A24 i pred sobom ugledao najavu znaka zabrane saobraćaja za kamione tako da sam mimo volje moga navigatora skrenuo udesno nastojeći da se domognem saobraćajne žile kucavice Via Tiburtine. Ka njoj me je vodila upravo ova ulica čije mi se ime iz ko zna kog razloga učinilo neverovatno misterioznim i nekako magičnim. Gala Pacidija!! Ko bi to mogao biti? I tako je počelo. Nastavio sam da se zanimam za period posrnuća i pada Carstva pa se onda usresredio na rani srednji vek koji je u mom gimnazijskom školovanju bio obeležen velikom crnom mrljom. I tako, evo već više od šest godina. Nemam mnogo vremena, pa čitam i učim polako, ali ne posustajem. Istorija Italije je postala moja pasija. Odnosno, da budem precizniji: istorija zemalja koje su postojale na Apeninskom poluostrvu, sa posebnim zanimanjem za Mletačku republiku .

Takođe sam se upustio i u detalje nastanka moderne Italije nastale ratovima za ujedinjenje koji su trajali od 1848. pa do 1870. da bi Italija u današnjim granicama Trentom i Venecije Đulije sa Trstom. Odlično se snalazim među množestvom imena vladajuće dinastije Savoja koja je nakon 900 godina gospodarenja, prvo teritorijama na razmeđu današnje Francuske i Italije uključujući Sardiniju, a potom od 1861. i kraljevinom Italijom, laganom dekadencijom potaknutom množinom samoubistvenih političkih poteza, konačno ukinuta referendumom iz 1946. godine. Istorijsko iskustvo Italije spada među očiglednije potpore tezi da sudbina pojedinih naroda u pojedinim vremenskim razdobljima može biti uslovljena dobrom ili lošom srećom, ali da je uglavnom i najčešće u zavisnosti od kvaliteta vladavine, te sposobnosti vladajućeg sloja da uhvati korak sa aktuelnim vremenom.

Valsugana Trento I

Valsugana Trento I (Foto: Živoslav Miloradović)

Za razliku od ostalih, većih evropskih zemalja, Italija se pojavila na istorijskoj sceni sa izvesnim zakašnjenjem, a sa druge strane, i na sopstvenu nesreću njeni upravljači veoma često nisu mogli, a najčešće nisu ni želeli da drže korak sa istorijskim trendovima, smatrajući da bi isti mogli naškoditi njihovim grupnim interesima. Ono što bi nacionalno omeđenim umovima sa Balkanskog poluotoka moglo biti od posebnog značaja je spoznaja da stvaranje Jugoslavije i Jugoslovena nije bio pokušaj niti nov niti originalan. Pre 1861. godine na Apeninskom poluostrvu uopšte nije bilo Italijana, a razlike između naroda koji su tu živeli veoma su nadilazile sve do tada poznate balkanske omeđenosti, kako u kulturnom, jezičkom, političkom, tako i u genetskom smislu. Ujedinjenjem države postalo je neophodno stvaranje državljana, tako da se slobodno može reći da je Italija starija od Italijana. Proces nacionalne homogenizacije priveden je kraju tek nakon prvog rata te fašističkim nasiljem, ali nije završen ni do dan danas. Teško će se u celoj Italiji naći dva zemljaka iz istog kraja koji će među sobom govoriti na italijanskom jeziku. Uvek će to biti dijalekt, bilo regionalni, ili pak, usko lokalni.

Valsugana Trento II

Valsugana Trento II (Foto: Živoslav Miloradović)

Nedelja 23. novembar

Da vas ne bih zamarao bizarnim detaljima koji su ispunili drugi dan vikenda, dojaviću samo da sam se tek danas veoma angažovao da tekst koji je pred vama nekako dovedem u red. Doduše dogodio se i jedan dečji rođendan i sedeljka sa roditeljima drugara pomenutog mladca, a sve u jednoj igraonici i raznih razgovora na razne teme. Ali o tome, nekom drugom prilikom. Ako bude bilo drugog i ako bude bilo prilike.

* * *

Napomena priređivača: autor se ponekad koristi rečima koja potiču sa hrvatskog govornog područja ali nikako ne u nameri da nervira srboljube već isključivo stoga da bi pokazao sa kojom lakoćom vlada stranim jezicima što i drugima, od sveg srca želi.

NAZAD NA VRH