NAZAD NA PRVU STRANU

Bioskop, hor, grad

Horkestar na Exitu 2014
Horkestar na Exitu 2014

21. novembar

Bioskop Zvezda: okupacija ili oslobađanje?

Poslednjih dana u Beogradu se podigla velika prašina oko „upada“ u bioskop Zvezda. Pošto sam od samog starta bila tu, mogu da prenesem svoje viđenje ovih dešavanja.

U akciji „Okupacija bioskopa Zvezda“ bila sam u ulozi građanke koja je svojim glasom – pevanjem - i samim prisustvom dala podršku ekipi koja je taj korak načinila. Jer, kako kažu Jarboli, podrška je važna, a Valjevke su najlepše Beograđanke, bio jednom jedan grafit; možda bih najlepša zamenila nekim drugim epitetom, no nema veze...nazad na priču.

Za ovu akciju sam saznala početkom godine; igrom slučaja sam prijateljica sa ljudima koji su osmislili celu priču, a moj suprug je bio jedan od dizajnera koji su radili na vizuelnom identitetu „Novog bioskopa Zvezda“, pa se može reći da sam bila u toku, inside. Prevashodna ideja bila je da se dok se upada u bioskop i peva. I tu eto Horkestra. Mi smo kao zapete puške bili spremni da tog dana pesmom oslobodimo dugo zaključani bioskop, ali sama akcija je stopirana i sve je odloženo do daljnjeg jer su se u samom bioskopu pojavile „gorile“ gospodina vlasnika.

Mislim da je pitanje šta je motiv ovog upada (ili kako ja više volim da formulišem oslobađanja) suvišan. Što bi se u narodu reklo: „udarila kuka i motika“.

U četvrtak sam dobila cirkularni sms o tajnosti akcije i prosledila ga samo onima za koje znam da su bili od samog starta upućeni u planove. Jako je bilo bitno da vest ne procuri kao prošli put i da se samo uđe u prostor, a sve ostalo je...znate već. Moram priznati da je uzbuđenje bilo veliko. Kada smo Ivan i ja krenuli, nismo imali predstavu koliko ljudi će zaista doći, da li će akcija uspeti, da li će se gorile pojaviti, policija...Prava mala revolucija se dešavala u krugu nas koji smo bili uključeni. Kada smo se pojavili u Uličnoj galeriji videli smo veliki broj sugrađana i osećanje straha ubrzo je preraslo u euforiju. Već smo naslutili da će akcija uspeti.

Od Ulične galerije nas oko dvesta se uputilo ka Zvezdi. Išla sam sa Danielom Kovačem (Jarboli, Jesenji Orkestar) i grickali smo kokice. Daniela sam inače kontaktirala dan pre u toj tajnoj sms prepisci; reko je da njegova ćerka Mia ima trening mačevanja i da mu je jako žao što ne može doći da podrži akciju. Ipak, došao je. Pobegao je sa pola treninga, došao samo na pola sata i vratio se na kraj treninga. Mia nije ni primetila da je tata imao Supermenovo odelo ispod džempera.

(Foto: Đorđe Arambašić)

(Foto: Đorđe Arambašić)

(Foto: Đorđe Arambašić)

CC

(Foto: Đorđe Arambašić)

I polako smo ušli u bioskop. Sve je išlo tako mirno, grickali smo kokice i ćaskali. Ulazili smo kao da je to najnormalnija stvar koja se dešava, ulaziš u bioskop, šta je problem?

Na stranu to što je na samom ulazu bila gomila đubreta i što se miris privatizacije širio na sve strane. Visili su stari plakati za najavu davno odgledanih filmova. Svi su se prisećali svoje prve, a i poslednje odgledane projekcije u ovom prostoru. Nama je sve to mirisalo na slobodu.Imali smo osećaj da je grad opet naš. I da je grad to veče Grad.

(Foto: Mark Yuill)

(Foto: Đorđe Arambašić)

(Foto: Mark Yuill)

U međuvremenu, ljudi iz organizacije su bili „mravlje organizovani“. Nosili su projektor, razglas, delili su najlon za sedenje (koji je u stvari bio one velike crne kese za đubre), delili su program, delovalo je da baš znaju šta rade. Bravo, pomislih. Fascinantan mi je broj mladih ljudi koje sam videla. Od ovih „gradskih faca“ prepoznala sam samo dvadesetak. Sve klinčadija. Podsetilo me to na situaciju iz Valjeva kada se nešto organizovalo - uvek se nalazio neki Mimara da ishejtuje ceo sistem ili akciju, a kada treba da dođe, nema ga. Takav je slučaj i ovde. Stari revolucionari su zakazali, klinci su preuzeli akciju i ništa drugo ne ostaje nego da im skinemo kapu i da ih podržimo.

Sala se napunila, bilo je jezivo hladno, ali smo bili jako uzbuđeni. Sedela sam sa Vesnom Bjedov (Pesničenje) i išekivala projekciju filma „Neposlušni“ mlade i hrabre Mine Đukić. Pored nas je prošao Goran Marković uredno noseći svoju kesu za đubre i mirno tražeći mesto gde da sedne. Konstatovale smo u glas: Goran Marković, to je to!

(Foto: Đorđe Arambašić)

Ubrzo je usledila projekcija. „Neposlušni“ - to smo mi. Smrzavale smo se jedno 45 minuta, nismo mogle više i izašle smo napolje. Ali to je to. Bitno je bilo podržati. Film ćemo gledati na FAF-u.

Napolju sam zatekla muža kako puši sa Čuks i Aksom. Daniel je otišao nazad na trening. Delovalo je kao da se ništa nije promenilo, a jeste. Itekako jeste. Zastava se vijorila.

CC

22-23. novembar

Preostala dva dana nakon ulaska i osvajanja Zvezde posvetila sam njenom obilasku i upoznavanju samog prostora, kao i praćenju programa. Zakazane su bile radne akcije, u 10h je kretalo čišćenje, u 14h trebalo je da se održi sastanak, za 16/18/20h su bile zakazane projekcije filmova. Nešto pre 13h stigao nam je sms “Zvezda, hitno, policija!”. Pošto živimo u blizini stvorili smo se tamo u roku od deset minuta. Zatekli smo policajce koji su legitimisali momke, tu je bio i direktor Beograd Filma i …otišli su. To je bilo to.

CC

Prijateljica me povela u mali obilazak bioskopa. Malo je reći da sam se zaljubila u prostor. Zvezda poseduje ogromnu divnu letnju scenu na krovu zgrade. Tu je i letnji projektor koji je najbolje očuvan i koliko sam shvatila najsvežijeg je datuma, tipa iz 2003. Odmah sam pomislila: kako ja za ovo ne znam? Šunjale smo se po svim kancelarijama i hodnicima. Sve je bilo u nekom postkataklizmičnom stanju. Registratori, nameštaj, gomila papira, perja od ptica, otpalog maltera, šoljice za kafu koje su i dalje imale talog (sve spremno za akciju “ubodi želju”), karte za projekcije, stari računari u kojima sui dalje stajali flopi diskovi… Sve je izgledalo tako kao da je neko došao i rekao: “Hajde sada svi napolje, odmah!”, bukvalno. Sala se uveliko usisavala. Čistili su se hodnici, sve je već izgledalo dosta pristojnije nego dan pre. Domestos je poništio miris privatizacije. Po prvi put mi je prijao miris tog sredstva. Jej!

CC

Nastavile smo dalje, otišle smo u prvi deo zgrade koji je predratni. Koliko smo uspele da čujemo, taj deo zgrade nekada je bio fotografski atelje. Ali ne bilo koji, nego atelje prvog kraljevskog fotografa Milana Jovanovića. Velika ploča sa natpisom stajala je okrnjena u nekom mračnom hodniku i odmah sam osetila neku tugu...čoveče, prvi kraljevski fotograf, c’mon?!

CC

I onda sam ugledala MURAL!!!

Čoveče, Nina i ja smo vrisnule od sreće! Koliko je bio divan, nismo mogle da verujemo da to blago postoji u ovom prostoru. Mural je posvećen prvom srpskom fotografu Anastasu Jovanoviću koji je živeo od 1817. do 1899. XIX vek. Povezale smo da je on verovatno bio ćale malopre pomenutom kraljevskom fotografu čija ploča je završila u nekom ćošku. (Odmah smo prenele klincima da je sklopne i da je veoma vredna, to je možda bio jedini materijalni trag koji je bio na dohvat ruke). Mural je napravljen ’78 i na njemu je potpisan Beograd film. Koliko tužno. Tu je bilo i divno stepenište koje je na samom početku kao gelender imalo skulpturu od gvožđa u obliku žene sa krljuštima i zmijolikim telom, izvijena, prelepa… ma ceo ovaj prostor nas je totalno “razvalio”. Nismo mogle da podnesemo toliki udar nekih davnih dobrih vremena i svega što je usledilo kasnije. Napravile smo par fotografija i morale smo da izađemo napolje i samo da dišemo.

CC

CC

CC

Nakratko smo sa Marković razvukli novogodišnje lampice koje je Mika doneo. Obradovali smo se ko klinci što bioskopska sala ima neko svetlo. Sve se menjalo iz sata u sat i bioskop je sve više dobijao pun smisao.

CC

Na izlasku Dobrici sam dobacila “Uhapsite Dobricu”, odgovorio je sa “Uhapsite Horkestar”. To nas je jako uveselilo. Otišla sam u kratku šetnju i počela sa drugarima iz hora da kujem planove o samoorganizovanom nastupu u Zvezdi.

24. novembar

Među brojnim grupama čiji rad Horkestar podržavam izdvajam Ministrastvo prostora - skupinu arhitekata koja brine o napuštenim prostorima i njihovoj nameni.

CC

CC

CC

CC

CC

I dolazimo tako natrag do Zvezde.

Ponovo je radio bioskop. Čulo se. Ušli smo u salu i otpevali par radničkih pesama kako bi digli moral i stimulisali ljude koji tamo vredno rade. Po reakcijama prisutnih moglo se zaključiti da smo uspeli. Nakon nas usledila je filmska projekcija, a mi smo tiho izašli i otišli na redovnu probu.

Ovo me je podsetilo na situaciju i sa valjevskim Centralom. Horkestar je prošle godine podržao akciju VAKUM-a, grupe ljudi, pre svega umetnika (čiji sam i ja član, doduše ne tako redovan, ali #podrškajevažna), koja želi da nešto lepo i korisno donese svom gradu. Ta grupa pokušava da od Doma vojske napravi novu „umetničku Petnicu“ u kojoj bi se okupljali mladi umetnici iz ne samo ovog grada, nego i regiona i stvarali i pravili umetnost. Uhvatili su se u koštac sa vetrenjačama i mi (Horkestar) smo se jako obradovali pozivu da dođemo i podržimo celu priču. Sa nama je nastupao i Marčelo.

Moja mama nije mogla da bude na koncertu jer je hraniteljica, i ima dvoje klinaca kojima posvećuje svo svoje slobodno vreme. Na piću pred koncert, neko je rekao: „A da iznenadimo tvoju mamu i svi odemo kod tebe kući i njoj i klincima održimo koncert?“

Trebalo nam je pet minuta da se spakujemo i u pet vozila da se popakujemo i već smo bili tu. Ja vam ne mogu objasniti rečima izraz moje mame i klinaca kada smo ulazili u kuću! Ljubav. CEO HOR JE DOŠAO DA PEVA MOJOJ MAMI I TIM KLINCIMA?! JA VOLIM OVE LJUDE!

Tu smo se i presvukli, klopali, popili po koju, našminkali i zaputili se u Central. Zasukali rukave i bili spremni za nastup.

Nastup je bio KATASTROFA!

Ozvučenje je bilo krš, publika je bila glasnija od nas, aplauz su čini mi se davali samo naši najbliži prijatelji koji su u organizaciji... Bilo je strašno. Jedva smo čekali da se završi.

CC

CC

CC

CC

Mislim da smo u istoriji nastupanja ubedljivo imali najgori nastup u Valjevu. Ne zbog nas, mi smo pevali naš standardni repertoar, nego zbog reakcije publike. Odnosno, reakcije nije bilo. Čini mi se da je kućno vaspitanje zakazalo u ovom kraju i da roditelji klince koji sada tamo žive odavno nisu vodili na neku kulturno manifestaciju, i objasnili im kako se ponaša na koncertima. Sada kada pišem ovaj tekst shvatam da sam i dalje ljuta na moj grad. Ljuta sam i na tu staru „urbanu“, „underground“ ekipu koja se nije pojavila. Poražavajuće je da ljudi od preko trideset godina nemaju da kupe kartu. Shvatila sam da ono što VAKUM pokušava da radi je sizifoski posao i da će proći GODINE da se valjevska publika NAVIKNE da čuje nešto drugačije, osim main stream bendova poput Zemlje gruva, Bad Copy-ja, Galije, Žeksa i sličnih. Nemam ništa protiv tih bendova, svako radi svoj posao, ali proći će godine da bi se nešto u Valjevu zaista promenilo i da bi neki drugi zvuk punio sale. Pojavila se zdrava ekipa poput malog Jakića i Pere. Želim im puno sreće i volela bih da se po nekim garažama ponovo okupljaju klinci i vežbaju, skidaju akorde Azre, Deep Purple-a ili uče da sviraju gitare samo da bi muvali devojke, uče da skrečuju i da puštaju muziku ortacima. Volela bih da Valjevo ima bioskopsku salu koja će biti puna. Volela bih da sa Horkestrom opet dođem u Valjevo i pevamo u bašti Doma vojske i da ih uverim da u Valjevu i dalje ima dobrih i kulturnih ljudi koji su samo upali u neko letargično stanje hibernacije.

Volela bih da Valjevci izađu iz kulturološkog mraka u kome su bili godinama i da počnu da prate za početak šta se dešava u njihovom gradu. Obiđite sve muzeje, moderne galerije, koncerte u muzičkoj školi, proverite program Doma kulture, pogledajte ponovo postavku u modernoj galeriji, uradite nešto, probudite se, postanite GRAĐANIN SVOG GRADA!

PODRŠKA JE VAŽNA!

* * *

Horkestraši su šarenolika skupina ljudi koja se okuplja oko istih ideja, a to su pre svega aktivizam i ljubav prema muzici, nevezano za nivo muzičkih sposobnosti. Horkestar ceni spontanost, improvizaciju, kreativnost, pozitivan odnos prema životu. Odluke se donose konsenzusom ili glasanjem, iako u horu vlada anarhija. Tu se pevaju radničke i revolucionarne pesme, pesme poznatih i nepoznatih pesnika, pesme domaćeg panka i rokenrola (KUD Idijoti, Obojeni program...), dečije pesme, angažovane pesme, blesave pesme, autorske pesme članova hora...

Neguje punk stav, ali peva i za decu i stare. Pojavljuje se na festivalima, ali posebno voli nastupe na pijacama, trolama, ulicama i parkovima. Od kada je stvoren, Horkestar je žilavo kolektivno telo koje odbija da prestane da diše.

U maju 2012. sam sasvim slučajno postala njihov dirigent.

Trenutni angažman najviše smo usresredili na ulični aktivizam i borbu protiv cenzure.

U poslednjih par meseci otvorili smo ove godine MAIN STAGE na EXIT –u, slavili rođendan Ulične galerije, podržali najmlađi festival knjige Čitam Čitaš, kuvali u KC Gradu, pevali za Ulične bicikliste, Zelenu omladinu, slavili jubilarnu emisiju KUPEK, pevali na POEZIN-u, obeležili četrdeset godina smrti Duška Radovića ispred Studio B, učestvovali i organizovali radionicu u okviru BINA-e (Beogradska internacionalna nedelja arhitekture), pevali po pijacama i trolama, parkovima festivalima, ulicama, trgovima.... Kao što vidite, baš smo aktivni!

CC

CC

CC

 

CC

 

CC

CC

CC

(Foto: Ivanka Simic)

CC

CC

(Foto: Igor Prusac)

CC

CC

(Foto: Ivanka Simic)

CC

CC

CC

Nedavno je Horkestar pokrenuo pitanje cenzure u medijima i cenzure uopšte. Horkestar je bio pozvan da 20. oktobra peva na svečanoj akademiji u Domu Omladine Beograd povodom 50. rođendana ove ustanove. Dan pred nastup vd direktora Marko Stojanović je insistirao da se neke pesme izbace iz programa zobg politike (naravno, pesme nisu političke obojene nego mogu da ugroze samo one koje se u tim rečima pronalaze). Mi smo to odbili. Jednoglasno.

Zbog toga smo taj cenzurisani program izveli svojevoljno i samoorganizovano ISPRED zgrade DOB-a. Sporne pesme su bile „Hoću da budem loš“ Daniela Kovača (koji je pevao sa nama), „Magla“ naše članice Marijane Radulović (koja je došla sa tek rođenom bebom da podrži akciju) i „Sinoć si sanjao da si pas“ Niškog benda Dobri Isak. Tu vest su preneli mnogi mediji, gostovali smo i kod Kesića u emisiji, mnoge kolege su nas podržale.

CC

CC

CC

NAZAD NA VRH