NAZAD NA PRVU STRANU

Zlatibor - Beograd - Valjevo koje nedostaje

(foto: Marija Jocić)

Zlatibor

Rano jutro, 27. decembra; krenuli smo na Zlatibor. Nikada pre nisam bila na Zlatiboru. Ok, ne računam pauze u onoj kafani pored puta kada ideš busom na more.

Na prvi pogled mi se baš svideo. Smešteni smo izvan „centra“ u beogradskom naselju. Lep apartman. Naoružali smo se filmovima, serijama, deset vrste sira, raznim pršutama i dobrim vinima i odmor je počeo.

Sišli smo do centra da popijemo kafu u Moni, napravili malu nabavku i već shvatili šta se dole dešava. Sutomore! Tako je ostalo do kraja zimovanja. Jasno vam je da smo „dole“ silazili samo kada nas muka natera.

Ok, morali smo da otvorimo Plavca kako bismo proslavili početak odmora. Breaking bad tri epizode za redom. Noćna šetnja po ne tako popularnim uličicama. Wolla! Odmor je počeo.


* * *

(Foto: Marija Jocić)

Svi naredni dani su nam bili isti.

Pokušavali smo da izbegnemo maksimalno svu onu gužvu u downtown-u i da iskusimo prirodu. Gazili smo kroz dubok sneg. Peli se na vrhove. Nosili termos sa čajem, pa kada „osvojimo neki vrh“ mi se počastimo toplim gutljajima. Pili smo kafu uvek na istom mestu i tada se jedino kačila na wi fi, proverila ko šta jede i pije, i vratila se nazad u apartman. Hajzenberg! Šta li radi sada? Novi maraton.

* * *

Nova godina

Za Novu godinu na trgu je pevao Čola. Ispraznili su jezero. Mi smo napunili frižider.

Spremili smo biftek sa sosom od borovnice, otvorili smo Mataljev Kremen Kamen iz 2011.

Jeli smo brie, grickali suve šljive i gledali novogodišnji program.

Čak sam napravila i čokoladni kolač.

Nešto pred ponoć izašli smo napolje. Stali smo na brdo i posmatrali binu koja je bila veličine šibice.

Plesali smo par pesama, zatim vatromet nekih desetak minuta.

„Hvala Čola, dobroe dobroe, idemo dalje“.

(Foto: Marija Jocić)

* * *

Sutradan smo jeli vruću jagnjetinu i kiseli kupus u drumskoj kafani. Konačno prava kafana. Pastuv. Imali smo par pokušaja da odemo na ručak negde drugde, ali nas je dočekao cenovnik koji i za norveške standarde bi bio nerealan. Tako da smo odustali. Kafu smo uvek pili u Moni. Jednom smo se zeznuli pa smo popili na nekom mestu na otvorenom. Sve dobiješ, vatrica na stolu, ćebence, grejalice, ali i kafu platiš 285 din. „Gejaci“ konstatovao bi Ivan pošto je vremenom progovorio valjevski.

* * *

Vratili smo se u Beograd siti i odmorni. To je pretpostavljam i svrha odmora? Well done.

A onda Božić.

* * *

(Foto: Marija Jocić)

Beograd

Ovo je jedna od retkih godina kada ne idem za praznike u Valjevo. Pošto sam se malo udala, nekako smo prećutno odlučili da ove godine ostajemo u Beogradu za Božić, a da ćemo one tamo ići u Valjevo. Dobro, bilo je tu i dodatnih faktora, radili smo oboje sutradan, nije bilo šanse da se iskombinujemo. Ali eto, sada pošto sam beogradska snajka, ima sve to svoje čari. Ceo bogovetni dan sam bila tužna što neću ići kod Novaka gde uvek ide ekipa, jedemo lazanje i ruske kape što njegova Zoka pravi. I što neću videti moje i jesti maminu česnicu, pa Bruka, pa kod Gibe... jaoj presvisla sam. Nije bilo lako.

Moram priznati i suzu sam pustila.

Na ručak smo išli kod Ivanovih roditelja. Moja nova porodica.

Sviđa mi se.

Uveče su nam došli prijatelji. Koncept je bio jednostavan. Umesiš nešto i doneseš i zajedničkim snagama napravimo trpezu. Ja sam umesila i svoju prvu česnicu. U nju sam stavila zlatnik koji mi je baka poklonila. Ja sam ga i izvukla.

Jelena i Milica takođe nisu otišle u Valjevo pa smo Božić proslavile u istom sastavu, samo u Palmotićevoj. To me je baš radovalo. Došli su i neki naši beogradski drugari. Trpeza je bila prava fuzija. Pokušali smo čak i da se posvađamo i da oživimo tu pravu Božićnu atmosferu potezanjem politike ili debata oko fudbala, ali nismo uspeli. Izgleda je ekipa bila suviše slična. Bezveze. Praznik bez svađe u Srba nije to to.

* * *

Sledeće godine idemo u Valjevo za Božić. To mora da se doživi. On je uvek isti. Uvek poželiš da mu se vratiš. Zamrznut je. Negde između pošte i suda.

NAZAD NA VRH