NAZAD NA PRVU STRANU

Zapamćena Firenca – Beograd – Firenca

Četvrtak, 22. januar

Još nedelju dana je do puta u Firencu. Za sada znam da će biti kratko, intenzivno i busy. I da će probuditi sećanja.

Čitam Zdravkov tekst o boravku u vrelo leto 2011. kada je nas troje tokom desetak dana prešpartalo šareni grad u svim pravcima.

Stan u Firenci, u centru tamošnjeg gradskog centra, na besplatno korišćenje tokom druge polovine avgusta – takva pogodnost se ni u oskudici, vremenskoj i onoj drugoj, ne propušta. A trospratna kuća u kojoj je taj stan ima prizemlje sazidano u srednjem veku sa nadziđivanjima od pre 200 godina što nije predstavljalo nikakvu nelagodu. Željenom miru iz susedstva je doprinosilo povremeno raspevavanje nepoznate i nevidljive operske dive ali su ga u posleponoćnim satima iz obližnjeg paba remetile preglasne skupine odocnelih uživalaca u vinu.

Via dei Rustici (tako se zove ulica gde se privremeno nastanismo) udaljena je 200-300 metara od Piazza della Signoria a to znači i od stare monumentalne palate Vecchio i Galerije Uffizi.

Zimsko sećanje uključuje razne vrste nostalgija. Uključujući onu za trgom na kome je uveče dovoljno sedeti, i stvari će se već same dešavati: čuće se neka muzika, ili će neko izvoditi neku scensku tačku; ljudi će prolaziti tamo i ovamo; vazduh će postajati malo svežiji, boje svedenije, a zgrade i skulpture biće tu, velelepne kao i uvek, da svemu daju okvir drugačiji od tek bilo kog mediteranskog grada u letnjoj noći. Ipak je ovo Firenca.

Pogled * Mostovi

Pogled * Mostovi (Foto: Larisa Ranković)

Pa ipak (čitam dalje Zdravka):

Niko, baš niko ne ide bosonog uprkos vrućini i izazovnoj privlačnosti mnogog pločnika. Jedino u toj ogromnoj skupini ovaj novinar nije odolevao takvoj privlačnosti. Bosonog, sa sandala u rukama, pregazio je mnoge firentinske kilometre, mnoštvo trgova i trotoara, takođe i uličnih kolovoza, češće kamenom popločani nego što su asfaltirani. Izdržavao je u takvom hodu i kad su pločnici bivali užareni sunčevom vrelinom.

Da li smo svi našli tu svoju neku stvar, pa makar bili i jedni jedini koji je vole i rade?

Petak, 23. januar

Sećam se i skoro svakodnevnih predvečernjih sedenja na probama baleta „Tristan i Izolda“ u holu Palate Stroci.

Kako dobar način za provesti deo vremena između šetnji. Kako pametan način da se umetnost i na ovaj način približi svakodnevnom toku života. Posle toga, drugi popodnevni sport u ovom delu grada – proučavanje izloga preskupih radnji – od Gučija do Prade, i sve drugo iz kategorije sa četiri evro cifre.

Subota, 24. januar

Privodim kraju prezentaciju za konferenciju na kojoj ću učestvovati, o istraživačkom novinarstvu i izazovima za medije u Evropi. Nas troje dobitnici smo nagrada za istraživačke priče koje smo predložili u septembru. Moja nagrada je u kategoriji „Žene“. Bavila sam se temom koja nema pol - pijaćom vodom; komplikovana situacija sa kojim se suočavaju građani u više mesta širom Srbije (Zrenjaninci, na primer, ne smeju da piju vodu već deset godina). U Valjevu, srećom, to nije problem. Sa vazduhom, zimi, već je potpuno druga priča. Odgovala sam, u najnovijem tekstu, uz pomoć sagovornika, na dugo prisutnu temu – koje i kakve vodovodne cevi ugrožavaju zdravlje.

Konferencija Firenca

Konferencija Firenca

Winners

Winners

Pripremajući se za putovanja, obično volim i da pročitam nešto vezano za mesto na koje idem. Ne informacije iz turističkih vodiča, već više priču koja će me inspirisati na neki način. Ovog puta, to je tekst iz decembra, objavljen u Njujork Tajmsu – omiljenom od svih medija, uz ovaj na kome smo: „U Toskani, prateći uspon i pad Makijavelija“. Između ostalog autor piše o tome kako je sadašnji premije Italije Mateo Renci (39 godina), koji je u vreme naše posete bio gradonačelnik Firence, firentintsku Palaco Vekio (Staru palatu) otvorio potpuno za javnost, uklnivši detektore za metal sa ulaza. Autor teksta pozitivno je iznenađen da je zgrada koja je, između ostalog, sedište gradske vlasti i prepuna dela velike umetničke vrednosti, tako pristupačna građanima Firence i turistima. Prema rečima novinarevog vodiča, Renci je izjavio da Firentinci zaslužuju pristup njegovim kancelarijama jer je gradonačelnik jednak sa svakim građaninom. Autor dalje nastavlja da je ovo simboličan gest koji bi Makijaveli – često pogrešno shvaćeni teoretičar i praktičar političke veštine – znao da ceni. „Makijaveli je imao razvijen osećaj uvažavanja građana i ličnu odgovornost kombinovanu sa osećajem za ono što čini opšto dobro. Ali, naravno, bilo je to vreme gradova-državica i nasilja, i njegove argumente o moći bi trebalo posmatrati u tom kontekstu.“

Utorak, 27. januar

Čitam Dejvidov blog post „Mesto, mesto, mesto“, napisan povodom izlaska iz štampe njegove knjige, nastale na osnovu doktorske teze. On piše, između ostalog, o renesansnim umetnicima i njihovim putovanjima, po Toskani i drugde u Italiji, zbog ugovaranja poslova, stvaranja ili inspiracije. Razmišljam i o tome koliko je sam Dejvid proveo vremena u Italiji istražujući ovu temu, a onda o tome kako je to svakako lakše studentu prestižnog američkog univerziteta nego, na primer, nekom studentu iz Beograda. Međutim, onda se setim i kako na predavanju o umetničkoj grupi Fluxus, pre nekoliko dana u Beogradu, teško da je bio neki student istorije umetnosti – uglavnom samo publika srednje i starije generacije. Neke su stvari i blizu i besplatne i bitne, pa se ipak ne koriste.

CC

Na tribini o seriji Newsroom (Redakcija) govori se o ovoj seriji i američkim medijima, kako su u njoj predstavljeni ali, naravno, i o našim medijima i konkretnim novinarskim iskustvima. Zanimljivo je da se jedna od učesnica tribine, bivša predsednikova medijska savetnica- seća upravo PR menadžerke predsedničkog kandidata u seriji koja novinarima kontroliše pristup političaru. Na ovoj tribini ima i studenata novinarstva, pa i provokativnih pitanja. Još jedna potvrda da ne treba generalizovati.

Četvrtak, 29. januar

Sat je zvonio u 4.

Letim do Firence preko Rima.

U Firenci me sačekuje slab sneg, koji prelazi u slabu kišu, koja postepeno postaje jača kiša.

Imam nešto manje od dva sata slobodno. Šetam poznatim ulicama; znam tačno gde je koja skulptura, a ge koja prodavnica. Lepo je čak i po ovako sivom, hladnom i vlažnom danu. Zadovoljna sam bar ovom kratkom posetom.

(Foto: Larisa Ranković)

Uzimam taksi i idem ka zgradi Evropskog univerziteta gde se održava konferencija i dodela nagrada, koji se nalazi na pola putu ka Fiezolu, poetičnom mestu na brdu poznatom i po tome što je Crnjanski tu spevao „Stražilovo“.

Na izlasku, otvaram torbu i tu počinje drugi film. U kome ne želim da budem.

Nema pasoša.

Pjaca * Duomo b/w

Pjaca * Duomo b/w (Foto: Larisa Ranković)

Ostatak dana prolazi u grozničavom prikupljanju informacija o tome šta uraditi (srećom, imam pomagače - u tri zemlje), kad i kako sve obaviti, a opet stići na let natrag za Beograd sutradan uveče. U svemu tom držim i prezentaciju. Potom odlazimo u policiju da prijavim nestanak. Sve vreme se i nadam da će se oglasiti telefon i da ću čuti da je pasoš nađen.

Veče je malo popravljeno tradicionalno spektakularnim italijanskim obrokom i vinima. Kiša pljušti neprestano.

Izgubljena * David * Večera

Izgubljena * David * Večera (Foto: Larisa Ranković)

Petak, 30. januar

I ovaj dan počinje u 4.

Na železničkoj stanici sam još po mraku, pijem kafu i krećem za Rim. Voz putuje brzinom od oko 250 km/h i blizu trista kilometara prelazimo za sat i po. Zbog brzine, zelena polja i snežna brda smenjuju se za manje od deset minuta.

Kafa * Brzina

Kafa * Brzina (Foto: Larisa Ranković)

Prvi put sam u omiljenom Rimu u njegovom i mom sivkastom raspoloženju.Stižem u našu ambasadu, stigla su i skenirana dokumenta iz Srbije. Dobijam potvrdu sa kojom mogu da putujem. Olakšanje da se tu sve završilo brzo i efikasno.

Proleće

Proleće (Foto: Larisa Ranković)

Vraćam se vozom u Firencu, a onda avionom ponovo za Rim, pa za Beograd. Vreme je loše i u Rimu i u Beogradu, avioni kasne, iznad Beograda dugo kružimo, spuštanje je neprijatno, ukratko – bilo bi problematično i bez svega što mi se prethodno dešavalo. Nekoliko suza prati kraj leta i ova dva duga dana.

Putovanja su avantura – ponekad ne onakva kakvu smo želeli. 

NAZAD NA VRH