NAZAD NA PRVU STRANU

Valjevo – Majami – Ko zna gde

(foto: Đurđa Sarić)

Svako novo iskustvo u životu, svaka osoba koju upoznas, svaki deo svetske baštine koji si osmatrao toliko dugo da si ostao zaljubljen u pogled, kamen, neku osobu za momenat... Sve se pamti. Sa 26 godina zahvaljujući poslu koja sam radila tri godine, štiklirala sam veći deo sveta. Spomenik Hrista u Riju, Plava Laguna u Rejkjaviku, pub u kome su Bitlsi prvi put zasvirali, beskrajno plave plaze Havaja i Kariba... Kada se setim svih onih zalazaka sunca sa terase na sedmom spratu...mojih brodova... Svega se sećam.

(Foto: Đurđa Sarić)

Evo me sada u Majamiju.

Majami. Ej bre.

Dođu mi tako dani kada se zapitam: otkud ja ovde? Glupa seljanka iz Valjeva koja je pošla za svojim snovima. Ceo život sam bila drugačija, nasmejana, vedra, uvek sam sanjala veliko; nisu za mene postojale granice - uvek sam ih probijala. Otišla sam od kuće mlada, glupa, nezrela, nemajući predstavu šta je svet. Ta naša mala država koja je četiri puta u toku mog života menjala imena? Štajkovi profesora, restrikcije struje, bombe na samo 500 metara od nas... Majka nezaposlena, udovica. U tim godinama sam već odrastala puna snova o dalekom svetu. Nisam se uklapala ni u jedan sloj društva. Previše brbljiva, previše drugačija za naše male prostore, previše slobodna... Srpski zastareo način života me gušio. Ne volim da se vezujem za običaje punih cinizma, baksuzluka, ogovaranja, varanja, ljubomore. Ne kažem da i sama nisam takva; ipak sam ja Srpkinja. Ne sudite mi kad kažete da pljujem na ono odakle sam došla. Nije to tako. Samo smo bre mnogo rđavi mentalitet da preterano volimo i mrzimo.

(Foto: Đurđa Sarić)

Evo me ovde sad. U Majamiju.

Samo na minut od Kube. Cela nacija slavi otvaranje granica sa Amerikom. Još više će da ih dođe sad. Beli Ameri pizdeće na novi sloj ilegalaca za koje misle da ne plaćaju porez. Kubanci su ovde kao naši stariji disidenti koji su bežali od otaca komunizma. Samo su naši stariji rodoljubi iz Čikaga dosta kulturniji.

Dakle, ne živim u Americi, već na Kubi. Američka zastava se vijori na svakoj zgradi, ali nema nikakvu ulogu. Ona je tu samo da prežu neku malu formalnost ovom ludilu od grada.

(Foto: Đurđa Sarić)

Kakav je život ovde? Strašno težak. Gomila plastičnih kopija sestara Kardašijan šeta gradom u cipelama na platofrmu, kao da su obule cepanicu drveta. Naravno, selfiji pljušte u svaki obrok, dok im se puder sliva u nepojedenu Cezar salatu. Bukvalno, Grand Show je za ove lokalne Barbike i nabildovane seljake francuska akademija nauka i umetnosti. Čak i po ponašanju. Devojke koje jure bogate muškarce, jeftino se prodaju za vožnju jahtom nekih kvazi biznismena koji su došli da se izduvaju za vikend, a kasnije će se vratiti porodicama u svoja fensi predgrađa Kalifornije. Tajna o događajima u "Gradu greha" ostaće još jedna ispunjena dečačka fantazija. Zloćkastim osmehom sećaće se vikenda kada su šmrkali kokain sa grudi ruske sponzoruše koja je došla iz neke zabiti, osam sati od Moskve. Kao i ja što sam došla iz selendre. Klasičan blud.

(Foto: Đurđa Sarić)

Ne postoje nikakvi oblici zdravih kulturnih razlika, a ni dešavanja. Postoji samo jedan bioskop. Nema pozorište. Svuda se nalaze turisti na koje smo svi ljubomorni što se odmaraju u luksuznim apartmanima nekih kičastih građevina. U lokalnim prodavnicama retko ko govori engleski. Niko da te pozdravi, da ti poželi dobar dan. Sve je šoping, ajfon, selfi, instagram. Bez manira da te neko gleda u oči dok razgovarate. Da se nasmeje iskreno, od srca. Iza plastičnih usana skriva se jedna vrsta nezadovoljstva i depresije, dok se na svakom koraku govori o materijalnih stvarima. Lep, mlad par sedi u restoranu, niko ne priča, oboje bulje u telefon. Vozači ne poštuju pešake, pešači na sred glavne ulice pretrčavaju na crveno. Svi žure i svi su lepi, zgodni, svi se bave sportom, trče, idu u spa resort Ritz Carlton hotela.

A ja? Ne znam ni ko sam, ni šta sam. Ludim.

Postoje razne nacije. Najbrojnije su iz Latinske Amerike. Postoje poneki Evropljani koji su slučajno zalutali (poput mene), Francuza, Italijana, Turaka, Rusa, Ukrajinaca. Naših. A nigde Amerikanaca na američkom tlu. Postoji par nabudženih Njujorčana koji su došli da osete malo te veštaške zabave, ali su glavom bez obzira pobegli nazad u snežne krajeve, prećutkujući ove demone koje su sreli za kratko vreme u Sunčanoj državi (Floridu zovu Sunshine State).

Sve je to jedna zabluda. Taj Majami. Sve su to neke nametnute vrednosti novca, slave, izlazaka po ekskluzivnim klubovima. Žurka koja ne prestaje.

I opet, rekla sam ono najcrnje što mislim o Majamiju. Ali ima i deo koji vam nisam rekla. Vreme. Februar mesec. Zove me drug iz Čikaga da mi kaže da ne može da skine sneg. A ja sam poslednji put videla sneg u Srbiji u januaru 2013 godine. Kuće su im najlpše kad se zaobiđu turističke atrakcije, šoping centri, beskućnici, dileri i lokalne prostitutke. Sama duša starog Majamija je na tim kućama. Obojene su ili svetlo plavim nijansama, ili žutim kao i ova država.

Ipak su Kastrovi disedenti mislili na budućnost. Gradili su ih slobodno bez straha, mislili na decu... A dobili su običan vašar lakih žena i prevrtljivih muškaraca.

Ja se ne vidim sa plastičnim osmehom ovde. Vreme je opet za put. I za još jedno iskustvo, manje dramatično nego ovo. Nadam se. Kako god. I ta iskustva nas čine mudrima. I svi ta putovanja u nepoznato nas čini boljima kada napravimo grešku, ili kad donesemo pogrešnu odluku. Briga me šta će bilo ko da komentarise, slobodna sam da radim sta hoću, i da istražujem koliko hoću.

Ah, život ...

* * *

Posvećeno mom drugu Branimiru, nesebičnoj podršci tokom ovih paklenih meseci

NAZAD NA VRH