NAZAD NA PRVU STRANU

Budimpešta, uvek iznova

Banja
Banja(foto: Larisa Ranković)

Utorak, 10. februar

U svom italijanskom dnevniku pominjala sam tekst o Makijaveliju, do danas kontroverznom misliocu čiji je život i rad bio vezan za Firencu, i čiji se grob nalazi u firentinskoj crkvi Santa Kroče.

I ovog puta čitam o Makijaveliju – savršen tekst Floriana Bibera „Deset pravila Makijavelija 21. veka za Balkanskog princa“. (Ima i prevedeno). Ono što bi savremeni Makijaveliji preporučio u cilju osvajanja i zadražavanja vlasti, na Balkanu se (a u Srbiji svakako) uveliko primenjuje. Od tempiranja izbora i manje-više suptilnih metoda kupovine glasova (bez očigledne krađe na izborni dan); preko kontrole medija, stranačkog zapošljavanja, doziranja EU i regionalnog entuzijazma sa skepticizmom i ponekom varnicom; do nalaženja saveznika na više strana, izjava o skromnom životu, i najavi reformi bez stvarnog sprovođenja promena.

O autoritarizmu se može dosta naučiti i od mađarskog premijera Viktora Orbana, a mislim da se to u praksi i dešava.

Sreda, 11. februar

Bazeni na otvorenom

Bazeni na otvorenom (Foto: Larisa Ranković)

U Budimpešti sam bila dosta puta. Nekad na dva dana, nekad na dva meseca. U razna godišnja doba, i u različitim društvima. Uvek je bilo dobro. Što je čini jednim od mojih omiljenih gradova. A osećaj prijatnosti i uklopljenosti u baš taj raspored ulica, trgova i parkova nadilazi samu lepotu grada.

Prvih nekoliko puta, krajem devedesetih, išla sam samo na aerodrom. Iz Beograda se tada zbog sankcija i/ili bombardovanja nije letelo u inostranstvo, ili je bilo preskupo. Tako da je to upoznavanje grada išlo od predgrađa, a centar tek kasnije. Bilo je raznih dramatičnih iskustava, ali ono što mi je bilo zanimljivo i tu, i u Miškolcu, gradu na istoku gde sam takođe provodila dane više puta, jeste sličnost sa našim mestima. Od onih vojvođanskih, do valjevske Karađorđeve ulice (posebno kako je nekad izgledala).

I sama Budimpešta, sa Dunavom, tvrđavom na brdu, nasleđem i srednje Evrope i socijalizma, podseća me na Beograd. Ali na Beograd kakav bio mogao da bude. Kad bi se malo potrudio. OK, ne bi mogao da bude baš takav, nema ni te stare gizdave mostove, ni banje, niti se u letnji dan kraj reke čuje „Na lepom plavom Dunavu“, ali ima neke druge stvari, pa kad bi se to malo dovelo u red...Ili ja to samo zamišljam?

1. maj

1. maj (Foto: Larisa Ranković)

Tako i nedavno u Morahalom banji blizu Segedina, gde za pet evra imate ceo dan na raspolaganju zatvorene i otvorene bazene, sa termalnim vodama raznih temperatura, saune, slanu sobu... moja tetka kaže: „Eto, kad bi Valjevo imalo bar ova dva bazena, bilo bi tako lepo.“ Kad bi. A Valjevo je, posle de-ce-ni-ja čekanja, dobilo balon na bazenu, koji se, kao u nekom Felinijevom filmu, od jakog vetra srušio veče pred otvaranje.

Srećom, otvoren je konačno.

Petak, 13. februar

Počinjem čitanje knjige „Putopis po sećanju“, lingviste Ranka Bugarskog.

Još u studentskim danima shvatio sam da je makar i površno upoznavanje drugih zemalja, koliko god bilo skopčano sa raznim poteškoćama (u to vreme neuporedivo većim nego kasnije), daleko najbolja stvar koju mlad čovek može da učini za sebe. Dubok utisak na mene ostavio je jedan članak Borislava Mihajlovića Mihiza u NIN-u još 1951. godine, pod naslovom „Putovati!“, čiju sam poruku počeo da ostvarujem čim mi se ukazala prilika.“

I moja putovanja u Budimpeštu počela su u okviru nekakvog sličnog projekta. Čim je njegova realizacija bila moguća.

Pijaca

Pijaca (Foto: Larisa Ranković)

Subota-ponedeljak, 14-16. februar

Nekoliko praznika različitih vrsta spakovalo se u ove dane. Nas tri smo se spakovale i otišle u Budimpeštu, da proslavimo deset godina svog prijateljstva.

(Foto: Larisa Ranković)

Jos jednom, odlično izdanje ovog grada. Sunčani i prehladni dani. Širina ulica. Restorani različitih svetskih kuhinja u našem kvartu, uključujući vijetnamsku pho supu i najjeftiniji suši u univerzumu na meniju. Popodnevno sunce, i topla banjska voda (38 stepeni C) koja se puši na svežem februarskom vazduhu. Rečenica: „Ja odavde ne izlazim“ logično sledi. Kafe-galerija koju ne bi otkrile bez insajdera. I naravno: Odmor. Smeh. Priče i slike.

Pored reke

Pored reke (Foto: Larisa Ranković)

Dolazak Vladimira Putina i prateće logističke probleme smo izblegle za jedan dan. A o njegovom domaćinu , mađarskom premijeru, smo čule ovo: „Iako uvek ubedljivo pobeđuje, nikoga ni u najširem krugu mađarskih poznanika ne znam ko ga podržava. Ko su onda ti ljudi koji za njega glasaju?“

(Foto: Larisa Ranković)

Zvuči odnekle poznato?

NAZAD NA VRH