NAZAD NA PRVU STRANU

Praznici na moj način

Biram programe
Biram programe

Ponedeljak mi je počeo u nedelju uveče. Izmeštanje tog dana iz sedmičnog redosleda koji mu pripada počela sam poodavno, kada me je svakog ponedeljka bez izuzetka boleo žuč i/ili želudac. Nije trebalo da doktor pali ultrazvuk, a kamoli da gutam sondu, da bi zaključili da me muka od ponedeljka ne spopada od čira na želucu ili kamena u žuču, već na nervnoj bazi. Slučaj ponedeljak privukao je pažnju velikog broja mojih prijatelja, koji su mi svakog prvog dana u sedmici slali duhovite poruke podrške, ali bez rezultata – popodne bih već padala na kolena da bih do večeri nosom pridržavala glavu na podu. U utorak ujutro bol bi nestajao kao čarolijom. Jedna prijateljica mi je čak kupila krasne minđuše na kojima piše „It's Monday, but it's OK“, koje nosim i dan-danas kao amajliju. I tako sve dok jednog ponedeljka ne beše nedelja! Mislim, pogodi se praznik, neradni dan, a mene ne zaboli ništa! Bilo mi je jasno šta je trebalo činiti, zbuniti psihu i neprimetno prebroditi povratak u rudnik, što znači da preterani posao ponedeljkom dođe kao kontraindikacija! Dakle, za ponedeljak sam propisala sebi lagano zagrevanje, toliko lagano da se sastoji od fizičkog odlaska na posao, čitanja najnovijih vesti (informisanost pre svega) i eventualno telefoniranje kako bih zakazala intervjue za utorak. U utorak bih već znala da sam još juče počela da radim, odnosno da je povratak u Šošenk iza mene, a i imala bih toliko posla da organi nisu imali kad ni da me zabole.

Ponedeljak je ali ako

Ponedeljak je ali ako

Već nekoliko meseci ponedeljak mi je neradni dan, kao i cela radna sedmica. To je meni moja borba dala, da posle 13 godina stalnog posla napustim fabričku traku i upišem se u slobodne umetnike ili frilensere i radim kad hoću, mogu ili imam šta. A pre svega kako mislim da treba. Danas, prvi put posle 20 godina ne znam sastav aktuelne Vlade, a kamoli odnos u Skupštini. Znam samo ko su Vučić i Dačić, mada mi za ovog drugog nije jasno kako je tamo dospeo, znam i za Stefanovića i Selakovića, ali ne znam koji je koji. Znam još Verbića i Tasovca, kao i najsmešnijeg među ministrima, ako je uopšte moguće biti najsmešniji u gomili presmešnih - Vulina. I mnogo mi je dobro u tom neznanju. Od vesti čujem samo početak i kraj, dakle najkraće moguće najvažnije događaje iz kojih ne mogu (niti želim) da pohvatam ko je ko i vremensku prognozu. Ostalih pola sata do sat trovanja preskačem. Predugo sam živela u tome.

Zato ovog puta imam lep zadatak, da pišem dnevnik po slobodnoj volji, jedini uslov da počnem od ponedeljka. Zato sam odlučila da ovaj posao počne u predvečerje ponedeljka – nedelju veče, na najbolji način, đuskom u pabu, uz super drugare.

Povod našeg okupljanja je druženje, ali smo smisli da to veče nazdravljamo u ime 70. rođendana naše - nekom bivše, nekom sadašnje - firme. Ja sam obukla belu košulju i stavila bisere, a jedan kolega je ponovio sako. Sve u cilju dobrog performansa. Ni vino nije bilo loše, jedino je kafić bio prezadimljen. Međutim, Valjevo još nije civilizacijski evoluiralo ni do kvalitetne ventilacije po kafićima, a kamoli do zabrane pušenja u pabu.

Svirka je bila preglasna, zvuk praskav, na momente je zvučalo kao da bend ima probu, ali smo se mi dobro zabavili. Sve u ime starih vremena kada smo na taj datum, 15. februar, slavili godišnjice od prvog broja našeg posleratnog nedeljnika i birali kulturni događaj godine. U vremena kada se rođendan obeležavao s ponosom, svečano, za razliku od današnjice kada se on samo diskretno pomene kao da su u pitanju godine vremešne sujetne dame. I tako smo uz svirku i cirku i zvanično ušli u ponedeljak, koji je bio neradni dan zbog Dana državnosti Srbije. Kao i utorak, uostalom. Naravno, u Srbiji bar ne manjka neradnih dana, zvaničnih 10 godišnje i bar toliko nezvaničnih. To su oni dani koji se prećutno ne rade, kao kad su velike slave pa se kaže, a tako i praktikuje, da pola Srbije slavi dok druga polovina ide u goste, zatim spajanje praznika sa vikendom, pa i spajanje praznika s praznicima kao što je slučaj u januaru kada je već uobičajeno da se od Nove godine do Jovandana (20. januar) ništa ozbiljno ne radi jer nema nigde nikog. I nikog nije sramota zbog toga.

Koliko smo puta pokušali da uzmemo izjavu od nekog iz javnog sektora za vreme nekog verskog praznika koji ne spada u zvanične neradne dane!?

Gradac bez sunca

Gradac bez sunca

-Hajde da ostavimo to za neki drugi dan, idem danas na slavu – bio je uobičajen odgovor ukoliko bi uspeli da dobijemo nekog telefonom. Međutim, poslednjih godina to je uzelo maha, da bi se na nas i brecnuli ukoliko bi ih pozvali na dan nečije slave sa grešnim zahtevom kao što je uzimanje izjave u cilju informisanja javnosti, da smo se na kraju i mi, sami, povukli i prihvatili da nije pristojno da se “onih dana” zovu vršioci javnih funkcija u sekularnoj državi.

Volim praznike jer dođu svi prijatelji koji žive van Valjeva.

-Mama, zašto niko od tvojih drugarica ne živi u Valjevu? – pita me starija kćerka Iskra pre neki dan.

-Zato što su bile pametne, pa se nisu vratile – ne dajem previše opširno objašnjenje, ali Iskra razume.

Praznicima imam gušći raspored sastanaka nego utorkom ili sredom, pred zaključenje broja, dok sam radila. Dođu svi, a ja sama s ove strane, kao istrajni vojnik na braniku otadžbine. Znaju da sam uvek tu, da nemam gde da odem. Možda bih i imala, no nemam s čim. I kada sam putovala, što volim gotovo isto koliko i modu, uglavnom sam putovala u goste ili na seminare. Zahvaljujući prijateljima u rasejanju i nekadašnjoj novinarskoj ambiciji videla sam sveta.

Ni priče ni sunca nikad dosta

Ni priče ni sunca nikad dosta

Praznici - svima odmor, jedni su roditelji, eventualno još jedni prijatelji, a ja sama - padnem na nos i ugojim se bar dva kila. Ujutro kafa sa jednima, u podne ručak kod drugih, popodne opet piće sa trećima, tako da uveče samo želim da iskuliram od hrane i priče. Okupana i u pižami već u šest! Veče mi niko neće oduzeti, likujem sama sa sobom u dnevnoj sobi ispred tv-a.

-Keva prži uštipke, pita kad stižeš - glasi sms od drugara koji takođe ne živi u Valjevu i čija mama uopšte ne postavlja pitanje hoću ili neću.

-Evo, zovem taksi, tu sam za 20 minuta – odgovaram i dižem se iz kreveta.

Naravno, uveče moramo u grad, sa naglaskom na moramo! “Spavaćeš kad ja odem”, rekla mi je jednom prilikom moja super prijateljica koja živi u Engleskoj, a koju sam neumorno, do fajronta, pratila iz večeri u veče po valjevskim kafićima.

Tako sam se godinama radovala praznicima, ali kako su me stizale sopstvene godine, već drugog dana praznovanja počinjala bih da maštam o slasti radne nedelje, rutine i rasporeda.

Mi smo verovatno jedina porodica u Valjevu koja za Božić ne samo da ne ganja prase, već ne sprema ni ručak. Doručkuje se kod stare tetke, ruča kod jednih drugara, a večera kod drugih. Drugog dana se ruča kod trećih, a večera opet kod tetke… Trećeg dana je već slava kod jedne od prijateljica, tako da se nama tih dana post čini veoma primamljivim. Sreća naša da imamo dva Božića, te u kući ostaje nešto od tradicije.

Uz sunce se lpše drema

Uz sunce se lpše drema

Praznici su idealna prilika za putovanje, što su moji ukućani i učinili odlaskom u Čovekov zavičaj, no meni su se istovremeno pogodile zadušnice, te sam ove neradne dane rezervisala za kucanje teksta, kako radnju mog sedenja za kompom imenuje moja mlađa ćerka Petra, i raspremanje kuće. Zbog praznika ni kucanje teksta, ni raspremanje kuće nisu došli na red sve do utorka.

U utorak sam poranila. Već u 10 sati sam bila orna za ribanje, toliko orna da sam se s prijateljima na fejsbuku bavila izborom najbolje muzike za poslove po kući. I dok smo pravili top-listu pesmama uz koje se lakše čisti, stigao je sms od drugara:

“Hoćemo li na Gradac?”, “Spremna sam za 10 min” odgovorila sam odlučno.

Ali posle nadahnuća dragim Gradcem, čije priobalje i dalje izgleda kao da je upravo pretrpelo poplavu, isključila sam mobilni, fiksni, odjavila se sa skajpa i dala se na posao. Međutim, zaboravila sam da odvrnem osigurač od zvona sa ulaznih vrata.

-E, Mićice, otud ti!?

-Pretpostavio sam da spavaš, jer se ne javljaš na telefon. Hajde, vodim te na ručak, keva kuvala supu i prokule.

Naravno da sam otišla. I to ispade dobro, em sam imala snage da se bacim na posao, em sam bila toliko besna – gde sam bila, šta sam radila četiri dana – ništa, da sam prala i ribala sve što mi je palo pod šake. Mašina je brektala, jedna, druga, treća, bez preterivanja, malo skraćeno, malo program za vunu… Sa radijatora se pušilo. Sve je bilo mokro, stolice, parketi, tepisi, pločice, čarape i noge, da nisam imala gde da sednem kako bih kucala tekst!

U sredu su deca stigla kući i brzinom svetlosti me vratila u svakodnevicu. Počeli su da sevaju i prvi statusi na fejsbuku i tviteru, jedni su bili u Španiji, drugi na Kopaoniku, treći na Jahorini, četvrti u Italiji… Akumulirana energija osećala se i kroz android.

Ne mogu ni ja da se požalim. Jes’ da nisam dobacila do Briža, o kojem maštam godinama, ali imam i ja svoj praznični bilans! Puno sunca, dosta šetnje, puno drugara i smeha, previše hrane, još više pića, dovoljno sna i četiri dana bez kuvanja!!! Malo li je.

NAZAD NA VRH