NAZAD NA PRVU STRANU

Dom kulture – Spomenik kulture

Vlada Srbije proglasila je, 27. decembra 2007. godine, na inicijativu iz valjevskog Zavoda za zaštitu spomenika a na predlog Ministarstva kulture, zgradu valjevskog Doma kulture i još šest drugih objekata u Srbiji za kulturna dobra. Na taj način garantovala im je zaštitu i trajnost.

Prema projektu «Centro-projekta» iz Beograda i uz sveukupnu finansijsku i organizacionu podršku «Krušika», gradnja Doma kulture počela je u jesen 1953. godine na dotadašnjem pijačnom trgu. Radove je izvodilo vojno građevinsko preduzeće «Napred» iz Beograda o čemu i danas svedoči pločica postavljena uz jedan od ulaza u tu zgradu.

Uz mišljenje da u središtu Valjeva nastaje veličanstvena građevina, list «Napred» je u prvoj informaciji o tome tvrdio da će po veličini budući Dom kulture «biti najveća zgrada u Valjevu i jedna od najlepših u Srbiji». Takva ambicija je, međutim, nadvisila ondašnje mogućnosti i «Krušika» i Valjeva o čemu ponajbolje svedoči činjenica da se gradnja odužila sve do 8. marta 1960. godine kada je Dom kulture svečano otvoren.

CC

Za prvu priredbu na toj sceni, velikoj i novoj, odabran je balet Stevana Hristića «Ohridska legenda» u izvođenju umetnika iz beogradskog Narodnog pozorišta. Upravnik tog teatra, književnik Milan Bogdanović, obećavao je onda da će u Valjevu biti druga scena Narodnog pozorišta.

Nizom raznih priredbi bili su u Domu kulture ispunjeni i naredni dani. Javno je snimana emisija Radio Beograda «Tražimo najveseliji grad», dve uzastopne večeri gostovao je ansambl narodnih igara «Kolo», pa je ponovo dolazio balet sa «Ohridskom legendom». Drama Narodnog pozorišta izvela je «Koštanu», a poslednjeg dana tog marta dramski umetnici iz Beograda priredili su Valjevcima «Čehovljevo veče».

Mnoštvo velikih priredbi i drugačijih skupova bivalo je u tom prostoru i docnije. Sredinom jula priređena je modna revija, prva u Valjevu. Naredne godine (jesen 1961) održan je simpozijum vajara Jugoslavije, prvi i jedini, sa mnoštvom učesnika iz čitave zemlje. Bio je ispunjen studioznim razmatranjima o stanju i pojavama u toj umetnosti ali i velikom izložbom skulptura u zdanju Doma kulture i u njegovom parkovskom okruženju.

Povodom otvaranja u Valjevu „Nolitove” knjižare pa potom i povodom prijema u Udruženje književnika trojice mladih Valjevaca – Matije Bećkovića, Zorana Joksimovića i Petra Pajića – priređene su književne večeri u velikoj dvorani za koje su i ulaznice prodavane. Na prvoj od te dve priredbe učestvovali su: Mihailo Lalić, Zoran Mišić, Vasko Popa, Slobodan Galogaža i Marijan Jurković. Sličan veliki i uzbudljiv događaj, ali punu deceniju nakon svečanog otvaranja Doma, predstavljao je dolazak među Valjevce Miloša Crnjanskog, jedini u njegovom životu. U krupne događaje, ostvarene na sceni valjevskog Doma kulture spada, besumnje, i niz predstava Amaterskog pozorišta „Abrašević”, od Nušićevog „Puta oko sveta” premijera 24. decembra 1960), preko „Mizantropa” i „Gospođe ministarke” do „Radovana trećeg”, „Ožalošćene porodice”, „Propasti carstva srpskoga” i još mnogih.

CC

Da nije bilo takvog i tolikog Doma kulture ne bi u Valjevu bilo ni Jugoslovenskih susreta amatera „Abrašević”, započetih 1967. a ugašenih uoči najnovijih balkanskih ratova. Ne bi, verovatno, bilo ni Festivala jugoslovenskog džeza, ustanovljenog u proleće 1983. godine.

Pored mnogobrojnih umetničkih programa visokih dometa, u lepom pamćenju Valjevaca su i dočeci novih godina i druge zabave u nekada prostranom holu Doma kulture, u svakom pogledu nepromišljeno preoblikovanim 90-tih godina.

Valjevski Dom kulture je kao građevina ali i kao institucija kulture predstavljao u vreme svog otvaranja prilično (pa otuda i privlačno) čudo u jugoslovenskim okvirima. Mnogi su sa raznih strana dolazili da ga vide. Nenajavljeno odnekud su došli, 27. maja 1960. godine, pisac Miroslav Krleža i političar Rodoljub Čolaković, zadržali se u Domu kulture „oko pola časa” i u razgovoru sa jednim službenikom povoljno se „izrazili o bini, ali su stavili primedbu da je sala mala”.

Ono malo asfalta ispred Doma kulture, što se proteže izmedju automobilskog i pešačkog mosta, prvi je asfalt u ovoj varoši. A restoran u sali gde je sadašnji Dom omladine, sa prostornom letnjom baštom u parku, predstavljao je najotmenije ugostiteljsko stecište Valjevaca.

Raša Maksić je bio prvi upravnik Doma kulture. Slobodan Bane Živković se, pak, najduže zadržao na toj dužnosti i do danas u mnogo kom pogledu ostao nedostižan. Glavnu reč u oblikovanju programa Doma kulture u prvoj deceniji njegovoga rada imao je reditelj Mile Gajić. Živković i Gajić u zajedništvu sa Draganom Mijanovićem kao novim predsednikom „Abraševića”, raspolažući novoostvarenim prostornim pogodnostima, preporodili su kulturu Valjeva. Tom preporodu, uz srećna kadrovska rešenja, pogodovalo je i ujedinjavanje, početkom 1960. godine, dva tadašnja valjevska kulturno-umetnička društva – „Abraševića” i „Krušika” – i udomljavanje tog novog „Abraševića” u Domu kulture. Pogodovala mu je i razboritost i dalekovidost onih ljudi čija je reč bila odlučujuća u onovremenom gradskom rukovodstvu.

Inače, sva potonja nastojanja, ne samo naša, da se utvrdi koji je arhitekta glavni tvorac projekta prema kome je u Valjevu podignut Dom kulture nisu, nažalost, davala željeni rezultat. U razgovorima sa ponekim savremenicima tog i te kako značajnog graditeljskog poduhvata, unekoliko i upućenim u taj posao, suočavali smo se sa ubedjenjem da ta zasluga pripada Momčilu Belobrku, značajnom arhitekti, uz to i Valjevcu. To, ipak, nije tačno! Belobrk je, po svemu sudeći, imao izvesnog udela u tom radu ali ne i takvog da bi se mogao smatrati autorom.

Zdravko Ranković

Celokupan tekst objavljen je prvobitno u Kalendaru “Kolubara” za 2009. godinu

NAZAD NA VRH