NAZAD NA PRVU STRANU

Kolubarin upitnik: Svetlana Janković Beljanski

Kafu volim da popijem u/kod...?

Kafu volim da popijem u Abraševiću ili u nekom od kafića u centru grada.

Šišam se kod...?

Šišam se kod komšinice Biljane u Kolubari II, mada sam se kao dete šišala kod Branke frizerke, u lokalu preko puta opštine(današnji butik Odisej).

Na Valjevo je najlepši pogled...?

Na Valjevo je najlepši pogled sa vrha Brđana, malo više od kuće u kojoj sam se rodila. Naravno pogled na Valjevo izdaleka je lep sa bilo koje od valjevskih planina (Medvednika, Povlena, Suvobora… ).

CC

Valjevo bi trebalo da bude ponosno na...?

Valjevo bi trebalo da bude ponosno na svoju istoriju i kulturnu tradiciju, na svoje rođene Valjevce, poput Vojislava Andrića, na doktore nauka, na vrhunske stručnjake, sportiste, glumce, koji su odavde poneli svoja osnovna znanja, da bi širom sveta postigli brojne uspehe. Pomenuću samo neke iz moje generacije, poput Gorana Mašanovića, Đorđa Koldžića, Tanje Savić sada Bitzakidis, Željke Golubović sada Đorđević, Zorana Đorđevića, Branka Glišića, Zorana Gajića, Valentine Popović i drugih. U to vreme valjevski gimnazijalci su bili prepoznatljivi gde god da odu. Postoji još uvek pokušaj da se taj gimnazijalski duh zadrži, ali breme krize čini svoj uticaj.

Moje uspomene iz detinjstva vezane su za...?

Moje uspomene iz detinjstva vezane su za kraj oko limenke u Karađorđevoj 90, gde sam provela najlepše dane svog detinjstva. U mojoj zgradi stanovali su dr Živko Ilić – ginekolog, dr Mihailo Ranković, Duško i Vojkan Jovanović, braća Levnajić, novinar Draža Todorović, roditelji Mikija i Zorana Jevremovića. Svi smo u zgradi funkcionisali kao jedna porodica. Moja majka često priča kako me je komšiluk sa velikom radošću dočekivao nakon mog povratka iz banje gde sam bila na tretmanima. Uz podršku svojih roditelja i dece iz komšiluka, naučila sam da vozim bicikl, rolšue, da igram košarku, da pravim kućice od lego kocki....

Šteta je što Valjevo više nema...?

Šteta je što Valjevo više nema ugled koji je nekad imalo. Nekad je širom Jugoslavije, a i izvan, Valjevo bilo industrijsko srce Srbije.

Ja sam u suštini patriota koji voli svoj rodni grad, a posebno sam ponosna na svoju školu, OŠ Žikica Jovanović Španac koja je u moje vreme važila za prestižnu. U toj školi sam naučila šta je solidarnost, šta znači pravo drugarstvo. To drugarstvo mi i danas negujemo, iako smo se raštrkali na sve strane.

CC

Sramota je što Valjevo (više) nema...?

Sramota je što Valjevo (više) nema bioskop, art hol u Domu Kulture – mesta gde je omladina slobodno provodila većinu svog slobodnog vremena.

Sramota je što Valjevo je dozvolilo da intelektualna tradicionalna elita bude potisnuta, a pametni ljudi u Valjevu se često povlače.

Dobra vila bi Valjevu donela...?

Dobra vila bi Valjevu donela duhovno i intelektualno nadahnuće, radna mesta u privredi da se pokrenemo.

Bilo bi dobro da dobra vila donese stanove za socijalno ugroženo stanovništvo – jer je ovaj problem jedan od gorućih u socijalnoj zaštiiti.

Treba nam i preokret u sagledavanju i rešavanju problema pristupačnosti okruženja. Prvo da shvatimo da nam pristupačno okruženje svima treba.

Mnogo je toga za jednu dobru vilu.

Za slavlje bih odabrao/la kafanu/restoran?

Platane ili Lovce, a od gradskih kafana, sada teško mogu da se odlučim za neku osim za kafanu „Marko Kraljević.“ Nemamo više one gradske kafane poput Centrala, Beograd kafane..

Najlepše uspomene vežu me za...?

Za srednjoškolske i fakultetske dane, dane u kojima sam imala priliku da iskusim svoje elemente samostalnosti. Posebno sam zbog invaliditeta (kome, da budem iskrena nisam pridavala važnost – borila sam se ravnopravno sa svima u okruženju) morala da uložim dodatne napore da bih postigla željene rezultate. Ali nista mi nije bilo teško, sve sam želela da iskusim, probam, naučim… Težila sam uvek ka nekom uspehu – da završim studije, da se zaposlim, da stvorim porodicu, da se oprobam u raznim poslovima. Otuda i u uređvanje časopisa, gluma, upravljanje projektima, pa i ovi funkcionerski poslovi.

U Valjevu mi najviše smeta...?

Milsim da se u Valjevu više ne cene one prave vrednosti, retko ko ima petlju da iskoči u prikazu opštedruštvenih vrednosti.

Smatram da bi jedan grad i ljudi u njemu trebalo da budu ponosni na one svoje građane koji su pobedili život i da uvaže njihova životna iskustva, posebno ako su spremni da ih dele. Takvim ljudima treba dati mogućnost da nešto rade i stvore, jer će njihov primer podstaći na aktivizam i ostale građane.

Valjevo je najlepše... ?

Valjevo je za mene uvek najlepši grad, nadam se da će ponovo biti industrijsko srce Srbije, kulturna i istorijska prestonica. Parkovi, kulturno-istorijska mesta, spomenici, ali i Valjevci – ljudi bez kojih jedna zajednica ne može imati svoju pravu vrednost, čine sveukupnu duhovnu lepotu Valjeva.

* * *

CC

Rođena 1968. godine u Valjevu gde je završila оsnovnu školu "Žikica Jovanović Španac" i Valjevsku gimnaziju. Diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu. Radila u trgovinskoj firmi "Tekstil" u Beogradu, nakon toga položila za zvanje ovlašćenog računovođe. Od 1996. volonterski radila i bila aktivna u Društvu za cerebralnu paralizu Valjevo. Od 2009. koordinatorка Kluba osoba sa invaliditetom "Korak napred", a od 2014. godine na mestu pomoćnice gradonačelnika za socijalna pitanja.

Učestvovala u radu Savetovališta za psihosocijalnu podršku osobama sa invaliditetom „Živeti uspravno“ u Valjevu.

Učestvovala i u radu inicijalnog tima za izradu Strategije za smanjenje siromaštva u Republici Srbiji. 

Pokrenula projekat za izradu jedinstvene baze podataka koja uključuje sve kategorije osoba sa invaliditetom na području grada Valjeva. Bila kourednik i urednik časopisa "Preokret" koji izdaje Savez za cerebralnu i dečiju paralizu Srbije. Сa svojim Timom iz Kluba osoba sa invaliditetom pokrenula festival pozorišnog stvaralaštva osoba sa invaliditetom Srbije pod nazivom “I mi imamo talenat“, koji se održava od 2013. godine u Valjevu.

U braku sa Mirkom Beljanskim iz Novog Sada. Ima ćerku Mariju od 12 godina.

NAZAD NA VRH