NAZAD NA PRVU STRANU

Njujorška premišljanja

U jednom od prethodnih tekstova pisala sam o dijaspori. Svakakvih nas ima, to je sigurno. U Americi sam zaista upoznala razne karaktere. Nažalost, neki od njih mi nisu ostali u najboljem sećanju. Ali sve je to život, i svakim danom se nauči nešto novo.

Za svojih 27 godina nikad se nisam uklapala u stereotipe srpskog društva. Čak i u osnovnoj školi bila sam revoltirana glupim pravilima i već u tim nekim godinama sam želala da se transportujem u neko drugačije okruženje gde je biti drugačiji vrlina, a ne mana. Znala sam da nikad neću opstati takva i da ću uvek biti ta koja udara glavom o zid sa pitanjem: „Zašto?“ Ta zelena karta je došla kao odgovor na moje molitve i vapaje.

Kao da su me gušili svi ti ljudi koji su mi non stop popovali o savršenosti i „da ne čuju komšije, ulica i grad“ predavanjima. Bila sam problematično, ali i lepo vaspitano i vredno dete. Taj trend „savršenog“ nametnuo nam je komplekse, gubitak samopouzdanja i preteranu kritičnost prema svemu, a najviše prema sebi. Čitav život su nas spremali na uspeh, a niko nas nije spremio na neuspeh. E onda odeš iz Srbije i shvatiš da svet funkcioniše po nekim drugim, strožijim pravilima i da tu ne postoje savršena bića, već istrajnost, trud, spontanost i to koliko si spreman da odbaciš primitivne osobine koje smo tokom godina ratova i sankcija, na žalost, sve više ispoljavali jedni prema drugima. Parola „Mi smo najbolji, najlepši“ je dokaz koliko nas je politika dovela do gubitka razuma.

CC

Amerika mi je donela jednu vrstu slobode koju pre nisam osetila. Mogućnost da mogu da se izražavam, ponašam, radim i stvaram... To je neprocenjiv osećaj. I ne bih ga menjala za nikakve skupe igračke poput automobila i novca. Od kako znam za sebe, u Srbiji se kuka. Ne kažem da sam savršena - i sama sam takva - ali sam naučila da prestanem da kukam nad svojom sudbinom i da radim nešto konkretno po pitanju svoje buduće karijere. Glavno je usavršavanja engleskog jezika, dalje školovanje (mogućnosti su na ovoj teritoriji deset puta veće), proširenje svog znanja, upoznavanje drugačijih ljudi, kultura, drugačijih karaktera i zanimanja. Možda nam ograničenost u razmišljanju zapravo guši slobodu u novom okruženju; potrebno samo da se malo opustimo! I to čuveno upiranje prstom u druge nacije. To je nešto najodvratnije što sam čula. Nikako da shvatimo da smo mi ovde u gostima. Ako domaćin kaže da se obuća mora skinuti ispred vrata, to mora i nema dalje rasprave.

CC

Američki sistem je vrlo otvoren za sve one koji imaju taj šarmantni, spontani, pozitivan duh. Od ovih ljudi zaista može puno lepog da se nauči. Pa oni džogiraju na -10 i, to u šortcu i majici! Možda preterujem u opisivanju ove nacije, ali ko god je malo bistar, shvatiće da Amerikanci imaju vrlo otvoren pogled i pristup svemu. Oni nas zovu Serbian factor. Kažu da smo zanimljivi, vredni, ljubazni i da imamo odličan smisao za humor.

Koliko smo spremi kao nacija da učimo od drugih? Da dodajemo nešto lepo na sebi, a odbacujem ružno! To je kao kad spremaš svoj orman i stvari koje ti ne trebaju bacaš na đubre ili daješ u dobrotvorne svrhe, a one lepše, elegantnije, ostavljaš. Tu je cela logika! Kad ćemo biti spremi u praksi da pospremimo krš i korov u sebi? U vrlo brzim vremenima se živi, vreme je dragoceno, vreme je novac. Život je lep! Život ne treba da se svodi na materijalne stvari već samo na one koje će nas kao ljude oplemeniti. Ne moraju to da budu lepe, neka su i ružne, ali i iza lepog i ružnog stoji iskustvo kao ona posebna haljina ili odelo koju oblačimo u svečanim prilikama! „La dolce vita,“ reče Felini! Čemu trošenje vremena na glupe, nebitne razgovore, rasprave i ljude? Frekvencija lošeg raspoloženje se može popraviti parčetom torte (koliko ovog raja po Njujorku), šetnjom, čitanjem knjige, slušanjem muzike! Toliko pravih stvari koštaju malo, a neke gotovo ništa! Taj naš inat nikako da se iskoreni. Teško ga se otrgnuti kao one prehlade od 15 dana.

Američki free spirit...U najboljem sećanju mi je ostao momak po imenu Eric, kome je čitava porodica prebogata, ali svojoj deci ne šalju lovu mesečno nego - braćo i sestre - oni moraju da rade kao konobari da bi zaradili svoj novac! Jer je sramota ovde ako te roditelji izdržavaju. Ne kažem da su nas roditelji vaspitali loše jer još pomažu deci - situacija u Srbiji je sve gora, zahvaljujući našem premijeru. Problem je što smo se previše oslonili na naše roditelje.

Ovde zaista možeš da budeš šta hoćeš, ali to košta dosta truda i odricanja. Ništa nije savršeno. Uvek nešto fali. Sad kad naučiš da živiš sa tim nekim malim nedostacima možda će veće prilike doći. Da li ste se zapitali kako je bilo Novaku Đokoviću, Vladetu Divcu, Stojakoviću i svim onima zbog kojih smo prepoznatljivi u svetu? Meni srce zaigra kad mi neko kaže da mu je Divac idol iz mladosti. Koliko su oni morali da menjaju svoje navike i da se prilagode ovom potpunom drugačijem mentalitetu i sistemu? Kako je Novaku Đokoviću u vreme društvenih mreža teško da ne podlegne pritisku negativnih komentara, nego da igra najbolje što može i opet pobedi u finalu US opena! Čini mi se da nikad nisam čula u medijima da je neko od njih kukao ili upirao prstom tražeći krivca u drugima. Čitajući intervjue Đokovića u „Njujork tajmsu“ stekla sam utisak da je i njegov put bio trnovit, a pogledajte gde je sada. Svako ima tu neku ambiciju, a vrlo malo motivacije da ih na pravom mestu ispuni. Ili jednostavno - Amerika nije za svakog. Nije strašno odustati. I to je sve deo nekog životnog ciklusa.

Ni meni se ovde neke stvari ne sviđaju. Ima dosta beskućnika i tužno je gledati te ljude kako se smrzavaju. Američka venčanja su mi previše dosadna: na njimase uglavnom sedi, a ja ipak više volim harmoniku i čokanj rakije umesto šampanjca. Neverovatno da oni burgere jedu srednje pečene, nekad i žive, a ja dok nije crno na mesu, ne pipam. Slatkiši im nisu nimalo lepi kao naši. Mi samo za njih dosta usporeni a oni su vrlo ubrzani. Ja ne žurim nigde, a vi?

CC

Često me pitaju da li po meni svi treba da odbacimo svoje korene i okrenemo se amerikanizaciji? Naravno da ne. I ovde ima dosta doseljenika. Tako je Amerika nastala. Te različite kulture, nacije, karakteri, osobine... Zašto bih svoje odbacila? Ja sam i uvek biću Srpkinja! Ne moram da idem na forume i da vičem na sred Menhetna da sam ja ta. Umesto toga, pokazaću ono što se najviše ceni: ljubaznost, osmeh, šarmantnost. Osobine koje smo izgubii...Negde između preteranog nacionalizma i ratova. Nas koji smo ovu šansu doživeli kao preporod, kao nadu za boljom budućnošću, jednostavno ostavite na miru. Samo želimo da se smejemo, da živimo punim plućima i da planiramo. Prihvatila sam pravila meni i dalje nepoznatog sveta, ali svoje korene nikad zaboraviti neću. Ja bih najviše volela da sam sad u mojoj kući, ali ipak mi je lakše da sam stranac ovde - jer sam kod kuće to oduvek bila.

Veliki pozdrav iz vetrovitog i snežnog Njujorka,

Sara.

Želela bih da se izvinim osobi koja se osetila prozvanom u mom tekstu „Valjevac iz Brđana i ostala dijaspora.“ Svoj stav uvek iznosim na osnovu toga što uočavam i generalno nije vezano ni za jednog pojedinca. 

NAZAD NA VRH