NAZAD NA PRVU STRANU

Pismo iz Los Anđelesa

Život je zaista čudo! Samo što se čini da su u Srbiji vreme i život stali. Nažalost. Ali ne bih sada o tome. Već dosta ružnog se dešava, zato vam i pišem da vas podsetim da se snovi ostvaruju i da je život u stvari kao okean, nekad miruje, nekad ima talasa i oluja, ali nemojmo zaboraviti da smo živi. Ne može biti savršeno, jer ništa nije. Moramo i sa nesavršenim stvarima biti srećni. Jer idu godine, sve se brže živi.

I tako sam sanjarila i planirala, dok nisam došla. U Los Andjeles, grad sanjara, uspešnih, propalih, budućih, glumaca, holivudskih zvezda, beskućnika, milionera, producenata, lovaca na talente. Ma šta poželiš, tu je. Svakakvih nacija, rasa, Iranaca, Hrvata, Jermena, Meksikanaca pogotovo, jer granica je tu iza ćoška. Konačno sam našla svoj drugi dom. Beograd u Americi. Iako sam iz Valjeva.

Volim velike gradove, gde niko ne zna ko si, niti ko su ti tata i mama. Gde imaš šansu da ljudima kažeš svoje mišljenje o životu. Gde se ljudi ne obaziru na palanačke priče i etiketiranja. Nije to samo u Srbiji - svuda je tako!

CC

Dok mi sunce bije u oči, pijem kafu, razmišljam o lepoti života i našeg postojanja. Volim ovo sunce i ovo drvo, i ovaj momenat sada. Volim život i što sam zdrava, i što imam hranu, krevet i krov nad glavom. Volim i Srbiju i Ameriku. Bila sam pomalo nezahvalna u prošlosti. Jednostavno sam izračunala, ako potrošim toliko energije mog uma i tela na negativne stvari, ja se crpim. I onda se tako istrošim i nisam ni za šta. Pa čekajte, logično, kad se baterija isprazni, prava linija, nema ništa. E tako i naš život se troši kada slušamo negativne ljude, političare, kada čitamo vesti!

Jednostavno svi se mi menjamo, nismo isti kao pre četiri meseca. I kada zasadite cvet, morate ga zalivati da ne bi uvenuo! Vodite računa o sebi.

I tako, uživam.

Okrenem se - vidim starijeg čoveka. Nije bilo mesta u kafeu, pa sam mu rekla da može sesti sa mnom.

Pogledi su nam se susreli, i videla sam njegove oči, krupne, plave, ali tužne. Zaista, čini se da su te oči isplakale jako mnogo suza. Na nadlaktici su ispisani tetovirani brojevi 182... Razmišljam, čemu ti brojevi? I onda se setim- Holokaust. Nisam htela ništa da ga pitam i zamaram, ali je taj čovek tako simpatičan i pun života. Poreklom Grk, Jevrejin, otac Italijan. Govori pet jezika. Kaže mi: 'Nemoj da ostariš!' Ja njemu: 'Potrudiću se.' Dok smo razgovarali o knjigama, filmovima, poverio mi se. Ja sam zanemela, sa suzama u očima. Nisam mogla da verujem da nešto tako može postojati. Naravno, i kod nas je bilo ratova i svakakvih groznih stvari, ali se nisam susrela sa pravom ljudskom tugom do danas. On je bio zadužen za gasnu komoru u Aušvicu. Pod prisilom. Jako otvoreno i ponosno priča o tome. Ali ja nisam mogla da se suzdržim. Suze su mi same tekle. Slušam ga, već se gotovo tresem. Uhvatio me je za ruku i rekao: 'Izgleda da si naučila životnu lekciju, mnogi nisu. Istoriju svi zaboravljaju, ja sam svedok iste. Noćne more mi ne prestaju i nakon 70 i nešto godina. Još uvek mogu čuti njihove glasove. Idem nekad u teretanu pa mi bude bolje, ali uglavnom naučio sam da živim sa tim. Nemoj se crpeti, uživaj u životu!'

CC

I onda sam došla kući pa sam se još jednom jako isplakala. I rešila neke stvari u glavi. Nesreća ne bira poreklo ni teritoriju. Koliko je samo takvih na našim prostorima, ali smo sami sebi postali neprijatelji i jako sebični.Pa ne čujemo, od silne buke, vapaje.

Volim dobre, a volim i loše ljude. Loši te nauče lekciju, dok sa dobrim postaješ bolji i zreliji. I svi mi imamo takva iskustva, ali njegovo me je promenilo. Zauvek.

NAZAD NA VRH