NAZAD NA PRVU STRANU

Kafanski stolovi i lekcije za pamćenje

Jedanaestog jula 2012. godine, paklenih 45 stepeni, asfalt je goreo, a ja sam sa beogradskog aerodroma otišla na dalje životno putovanje u daleki svet. Nikad neću zaboraviti taj dan. Kročila sam u avion pri tome ostavljajući onaj stari život, prijatelje, porodicu, domovinu koja mi je postala strana. Ostavila sam deo sebe, miris detinjstva, svoj jezik i običaje... Čini se da aerodromi ipak nose tu gorčinu i tugu koja je samo nama koji smo daleko vrlo poznata. Drugima, bezbrižnima, aerodrom je mesto transporta. U Srbiji, aeorodrom je granica između novog i starog života, mesto gde se plače, rastaje, gde je izgubljena svaka nada. Kraj. Ali i početak novog, nepoznatog, rizičnog života. Ja bih rekla, sve je to avantura, i kad tad stvari dođu na mesto. Samo za sve treba vremena.

A danas posle pet godina - ja u Los Anđelesu. Ceo dan me hvata neka nervoza, obliva me znoj, ovaj datum slavim kao novo poglavlje svog života. Ah, koliko sam se samo promenila, koliko je teško nekad bilo, i sto puta pomisliš, pitaš se: `Šta meni sve ovo treba?` Bolje da kupim neko stado ovaca i pod Medvednik, bajo moj. Ali pošto sad svi beže u gradove, ja bih se verovatno smrtno dosađivala. I tako lutam ovom zemljom, udarim trista puta u zid, život me uči lekcije kroz šamare, ojačavam, nisam više dete... Čini se. Tražim se. I nađem se pod ovim palmama, pored ovog beskrajnog okeana i sunčane zemlje ove velike zemlje i nepoznatog grada.Tako se samo nekad zamislim kad pogledam par godina unazad, i kažem sebi: `Jebote, šta sam ja sve prošla?` Ma ne samo ja, svi mi koji smo rešili da batalimo te prazne priče o boljem životu, shvatajući da realan svet funkcioniše drugačije od svega onog što nam je bilo poznato, pre tog aerodroma. Jednostavno, prestaneš da veruješ u bajke. Naši roditelji su nas učili nekim stvarima koja su važila pre svih ovih kritičnih godina, ali ta pravila i taj srećan život dole ne postoji, ostala su samo sećanja. I onda smo mi poverovali u to sve, došli smo ovde sami, a život je nekad surov, jako kratak, lep, neizvestan. Naučili smo sve kroz znoj i suze, naučili smo i ne želimo ovo ni najgorim neprijateljima. Shvataš što si stariji da neke trenutke ne možes više vratiti, da ne osećaš više ništa. Da si postao rob svojih emocija, i da vreme ide sve brže. Izgleda da smo svi zbunjeni, svi smo jako anksiozni po pitanju budućnosti. U Americi, u Jugoslaviji, svuda je nekad postojao neki lagodniji život, ali sada više nemamo vremena ni za naše najbliže? Da li su nas namagarčili novim trendovima, o organskim hranama, novim telefonima, zategnutim telima. Svi su tako zdravi, da mi se smuči nekad razgovor sa običnim ljudima.Ili smo postali roboti? Ne znam, možda sam sama pesimista.Možda sam nostalgična i sama. Ali, možda svet ide u pravom smeru? Nekad mora biti i teško da bi stvari došle na svoje mesto. Valjda, ne znam. Osećanja su danas u teškom haosu i treba mi avantura, novi ljudi, događaji. Nešto samo da mi otera crnilo iz glave. Znam pravo mesto za to.

***

CC

Današnji dan prolazi kao i obično, sa malo adrenalina. Odlazim sa posla, pozdravljam kolege, lažni osmesi na licima. Izlazim iz kancelarije, odlučim da odem kod Dan Tane u Zapadni Holivud (West Hollywood). Inače, ovo mesto je do pre pet godina, držao bivši fudbaler Crvene Zvezde Dobrivoje Tanasijević (Dan Tana). Mesto je tu već pedeset i nešto godina, i kada pitate bilo kog starosedeoca iz Grada Anđela, reći će vam da je Dan najveći ambasador Srbije, iako tvrdi da je Jugosloven. Kaže da je Karl Malden stalno ulazio u prepirke oko porekla. Dan je bio zadrti Jugosloven, dok je Karl – Srbin. Njegova priča je tipičan primer tog američkog sna. Počeo je kao perač sudova i otvorio je svoj restoran, tih srećnih vremena. Restoran inače radi do dva ujutru, i uglavnom su se tu skupljale filmske ekipe, Kluni, Paćino, ma koga god zamislite, dobar je sa Dan Tanom. Posle napornih snimanja dolaze na pelinkovac i pohovanu piletinu. Italjinaska kuhinja, ukusna do besvesti, da ti nije žao kad prođeš pored ovih veštačkih spodoba, bez sala, pod vođstvom glavnog šefa Nena Mladenovića iz Splita, za barom šanker Majk Gotovac, takođe iz Splita. Trenutno jedan od nastarijih šankera u Los Anđelesu, koga svi znaju, o kome pišu novine. Inače, Majk ima 66 godina, i radi četvrtom i petkom, bar je pun da ne može se ući. Svi dolaze samo zbog njega. To je ipak najveći pečat ovog mesta.

Inače, mesto kada bi gledali sa neke realne strane liči na rupu. Zidovi su puni slika sa Sinatrom, Din Martinom, Džejms Gandolfini, ma sve one najveće boemčine. A u jednom uglu, grb Crvene Zvezde, Partizana i Hajduka iz Splita. Kao kod kuće. Divčev dres, ma čoveče samo fali neka harmonika da zasvira! Neverovatno! Nekako uspevam da nađem mesto, sedam i pozdravljam se sa Majkom koji viče: `Mrzim imigrante!` Salve smeha, svi nazdravljamo. Nekako mi do ruku dolazi pelinkovac, lokalnog proizvođača. Posle tog cuga, udari me nešto u glavurdžu i onda se setim sa kajanjem, zašto nisam pipnula pelinkovac čitavih deset godina! I tako, priče o novim filmovima, holivudskim tračevima o tome kako je Tom Kruz odvratna pojava, do toga zašto je Di Kaprio dobio Oskara za najgori film u karijeri. Mesto iz koga uvek izađem puna priča, bogata za nova poznanstva. Iz neke male prostorija izlazi jedna gromada. O da li je do Šekil O Nil? Koja gromada! Bože, obožavam ovaj grad. Ne mogu ovde da žive obični ljudi. Samo malo specifični egocentrici. Mada kada se pogleda neka opšta pripadnost u Los Anđelesu žive mahom Njujorčani. Oni izuzetno jedinstvene ličnosti kao iz filmova Vudija Alena. Smešni i ludi na svoj način! Moj grad, kažem vam. I tako, toči se vino, priča se, puši se. U tim barskim atmosferama, lako je prepoznati radnice noći. Uglavnom su to poslovi koga se late Ruskinje. Jedna mi se baš zakačila za vrat, kuka na Putina: `Sestro moja, pravoslavna!` Mislim se, i nekako se dočepam mesta što dalje od sestričke.

CC

U uglu, jedna pogrbljena osoba, matorac, sedi i pije za divno čudo pelinkovac. Krenema da ćaskam sa Majkom o glupostima, kad se gospodin pored mene zagleda i kaže onom midžetu iz serije `Svita` da treba da nađe ženu kao što sam ja. Navučem stidljivi osmeh na lice, kad za čudo divno, osoba koja je to izgovorila, lično Hari Din Stanton! `Znaš li da sam isplakala tri okeana uz Pariz Texas?` - Nisi jedina! I tako, sprijateljim se sa Harijem na keca. Konverziacija je trajala dobra tri sata, pa je onda došao moj prijatelj, i tako smo ćaskali o budizmu, religiji, politici. Hari je bio osoba koja sluša, ne postavlja pitanja, puši kao Turčin, a 91 godina mu je. A teeek što pije. Uf. Ima više energije nego mi 70 godina mlađi od njega. I onda je uzeo čašu i rekao mi: `Mis Srbija, vidiš ovo staklo, vidiš nas, mi smo ništa, i sve je veliko ništa! Ali neki drkadzija sa Beverli Hilsa će da plati ovo isto skupo a to je stvarno jedno veliko NIŠTA` I onda vikne i kaže nekom mogulu za nekretnine: `Ti si ništa!` `Get the f%ck out of here!` mogul je pošizeo. Provalila sam da se ljudi ljute kad im Hari tako samo odjednom kaže da smo svi ustvari jedno veliko NIŠTA. I onda sam otkrila da je u pravu. Haiku, jebote. Ima jedna anegdota kada su Brando i Hari bili jako bliski, i u ritualnim razgovorima kaže mu: `Ti si ništa!` na šta bi mu Marlon odgovorio: `O čemu bre ti pričaš!`

Još jedna u nizu noći za pamćenje. 

Nakon ove večeri Harija više nisam srela; 15 septembra u 91. godini, on je u snu zauvek napustio ovaj svet, ostavio nam u nasleđe filozofiju da smo svi jedno veliko ništa, i što više razmišljate o tome, shvatate da sva nerviranja oko para, poslova, ljudi, ljubavi je besmislena.

Hvala ti Hari za ovu istinu.

Počivaj u miru.

NAZAD NA VRH