NAZAD NA PRVU STRANU

Gluma i muzika kao faktori odrastanja

Vikendom sam se iskradao iz stana i odlazio u sitne sate ( 10 sati uveče – prim. prev.) da slušam prave, ozbiljne muzičare. Plato ispred Doma oivičen niskom rešetkastom gvozdenom ogradom, koju su pitaj boga od koga i zbog čega čuvali (čitaj : podupirali ) kršni učesnici lokalne ORA (Omladinske radne akcije), limeni crveni stolovi, pletene plastične stolice, sve dupke puno, pije se koka-kola i svi puše... A na omanjem improvizovanom podijumu ONI! VIS „Koraci“ (Vokalno instrumentalni sastav – prim. prev. )! Tima, Kokan, Zojko, Mule... „Samba pa ti“ i Karlos Santana. Kakvu neverovatnu, nestvarnu boju zvuka je imao Muletov prelepi „Gipson“... SG serija, boja trule višnje... Duboki, tamni, prodorni, dirljivi produženi tonovi, ofarbani u čistu emociju... Sviranje „iz duše“. Kao omađijan vraćao sam se kući, ne mogavši dugo da izbacim te nebeske note iz glave. Stanje opčinjenosti je bome potrajalo i, polako ali sigurno, istisnulo dečju privremenu muzičku radoznalost, zamenivši je ozbiljnim vežbanjima, probama, časovima kod Zlaje Aleksića. Posle dve godine srećno se nađosmo i napravismo grupu „Galaksija“ ( Dule Savić, Ostoja, Vojče, Dex Nedović, Duda), nabavismo opasno dobru opremu iz Londona... „Iz duše“ odsvirasmo skoro dve stotine svirki u sali Doma omladine, po ovdašnjim školama, na gitarijadama, festivalima, gostovanjima ... Ali to su već bili počeci srednjoškolskog perioda i pravog odrastanja... Beše mu ludo, al’ ništa od toga ne bi bilo bez komšije Buce. A Muletov zavodljivi, gizdavi „sustejn“ ton jasno čujem i dan- danas!

Galaksija, nastup

Galaksija, nastup

Da bio ova zbrda-zdola pričica imala svoj kraj, moram se opet vratiti na početak. A moj glumački „niski start“ je bio u jaslicama. Prigodna svečanost za roditelje, veselih pet ipo godina i prvi „javni nastup“, svake treme oslobođen. Petominutni igrokaz sa zamuckivanjem i piskutavim pevanjem zgodio se u obdaništu „Zvončić“, a nas trojica bili uredno kostimirani u bele bluzice i pekarske kape... Nešto smo odblejali na temu hleba, pogačica i bureka, ali smo dobili zauzvrat srdačan aplauz objektivnog publikuma i onu čuvenu kritiku : „Jaooo, mnogooo su slatki !“

Galaksija, nastup

Galaksija, nastup

Duplo stariji, pravili smo svake prve subote u mesecu priredbe u vešeraju na devetom spratu četvrtog solitera. Uuuuu, tu je bila i „prava“ pozorišna čaršaf-zavesa, na veš-konopac nacigovana, pa recitacije, pa pesmice, pa „skečevi za zečevi“. Jedared (osim obaveznog učešća u već pomenutim disciplinama), u’vatio da budem i voditelj kviza! I tu smo svi bili mnooogo slatki ! Nešto kasnije, u šestom razredu, nakon ozbiljnog glumačkog izazova u naslovu „Poziv na zabavu“ u produkciji dramske sekcije II osnovne škole, pošalju me nastavnice Tokićka i Ninićka na pravu pravcatu audiciju. Beogradski reditelj starog kova Miroslav Ujević pravio „kasting“ za potrebe pozorišta „Abrašević“. Trebala mu dva dvanaestogodišnja dečaka, a nas iz svih škola došlo šezdesetak. Tri dana merkanje trajalo, Dragan Nastić i ja prošli. Predstava za „decu i odrasle“ spremala se nekoliko meseci. U podeli „original“ glumci: maestralni Veca Andrić i ostali asovi: Bube Marković, Vlada Živković, Aćim Aleksić, Zorica Ćenćan...! Zezanja nema...

Prva predstava: Klikeraši

Prva predstava: Klikeraši

Premijera večernja, sala puna, velika scena, užasna trema i potpuna blokada nakon prve izgovorene rečenice - obeležili su moju prvu veliku predstavu, „Klikeraši“ se zvala, tog 23. aprila 1973. godine. Posle početnog stresa, koji me je zamal’ koštao padanja u nesvest, nekako sam se pribrao i izborio sa ostatkom pozamašne uloge. Drhteći kao prut posle premijere rekao sam sebi: „Nikad više!“ Ali, već je bilo kasno. Taj opasni pozorišni virus već me ozbiljno zahvatio još u dečačkim danima i ne popušta... Predstava je igrana preko trideset puta. Ono što je meni bilo bitno, gledali učenici svih osnovnih škola. Ono što je još mnogo bitnije, gledale učenice svih osnovnih škola i njihove malo starije drugarice! Ne bih da se hvalim, al’ mnoge bile zaljubljene u mene! I učenice i drugarice... Bar tako pisalo u spomenarima, što su išli od ruke do ruke, od škole do škole i natrag... Bio i ja smrtno zaljubljen u neke od njih, al’ nikad nisam hteo da priznam i pokažem. Prokletstvo umetničkog poziva, šta ćeš ...

Metalac prvoligaš Napred 20. april 1973 iz digitalizovane arhive Valjevske biblioteke

Metalac prvoligaš Napred 20. april 1973 iz digitalizovane arhive Valjevske biblioteke

I za sam kraj da prozborim još jednu - neizmernu zahvalnost za nastajanje ovog dugačkog , sladunjavog i patetičnog teksta dugujem svim belosvetskim istraživačima, naučnicima, inovatorima i ostalim inženjerima, što omanuše, te onda, kada je meni najlepše bilo, ne izmisliše internete, računare, mobilne telefone i ostala smart-sokoćala. Veliko vam hvala što mi detinjstvo ostaviste na miru i dopustiste da kao dete - budem dete !

( Posvećeno Darku „Kukici“, Veci Andriću i VIS-u „Koraci“ )

CC

Prvi deo

NAZAD NA VRH