NAZAD NA PRVU STRANU

Lirična hronologija 2000. godine (1. deo)

Opisujući za Reviju Kolubara od 1994. pa sve do 2014. godine dešavanja koja su – dnevno - obeležavala život Valjeva i okoline iz meseca u mesec, novinarka Ljiljana Kecojević je svakog meseca pisala i kratak lični osvrt na prethodni mesec.

Ti zapisi, pročitani zasebno, sada posle dve decenije daju veoma upečatljivu sliku tadašnjeg života i stanja u društvu, i želimo da ih predstavimo kao zasebno štivo, zanimljivo, literarno upečatljivo i dokumentarno.

Posebno zato što po mnogo čemu – što smo negde naslutili još na početku ove godine – 2020. svojom atmosferom podseća na 2000. Naravno, bez pandemije koja nam sada stvara dodatne muke. A šta ćemo, I da li ćemo, od svih svojih muka napraviti, ostaje pitanje.

CC

Januar

Ophrvani tolikim nedaćama i lošim slutnjamane stižemo da mislimo o novogodišnjim i božićnim radostima. Novca nema ni za sitne radosti mališanima.

Odbrojavamo poslednje dane zlosrećne 1999, detinjasto verujući da ćemo preko noći, u 2000-toj, najzad prestati da živimo u zanimljivim vremenima koja, pogibeljno “zanimljivo”, traju već punu deceniju. Prijateljica me zove u Njujork koji je, kaže, živi san. Jedno dete me pita da li postoji Deda Mraz. Kažem; “Postoji, ako ti u njega veuješ”. Neću, na žalost, otići u Njujork, ali i dalje verujem u bajku, u san da će vitlejemska zvezda jednom i nas okrznuti.

Februar

Sneg nas je raznežio i vratio lepim uspomenama. Tu čednu belinu pesnik Petar Pajić zove čistim dobom i kaže da se to priroda primerno vraća dobrom zimskom običaju, što i nama želi. Ljubomir Simović u knjizi “Novi galop na puževima” opominje nas da razloge svojim porazima sagledamo u izgubljenom osećanju za realnost i poziva da svoja sedla i samara s leđa puževa prebacimo na krilate konje. Do tada, Arkani postaju junaci našeg doba i jezde u legendu.

CC

Mart

Nema nam mira ni u februaru. Zloslutno se giba na Kosovu i svuda okolo. Poneki avion odleti u svet, ali nam je svet sve dalji. Ljudi se okreću prisnim okupljanjima i tihuju uz knjige, slike i muziku, istiskujući iz sebe teskobu i nemire. U odsustvu racionalnih odgovora i obećavajućih vizija, čak se i najmudriji uzdaju još samo u zvezde. Milorad Pavić o svom „Zvezdanom plaštu“ kaže: „Ako se ne bismo ponekad zagledali u zvezde, ne bi smo znali da se nad nama savijaju lukovi vremena povezujući prošlost sa budućnošću.“ Neretki „laju i na zvezde“, ali i nepobitna istina da se u tihovanju bolje čuje.

April

Proleće bez bitnih olakšanja, uzdanja i vedrine. Ne bistre nam se vidici osim što nam se odasvud nude samozvani zvezdoznalci, bajalice i jasnovidi. Prijateljujemo uglavnom lelečući i prepričavajući loše vesti.

Da li slučajno, ali su se razboritošću, mudrošću i optimizmom u martu najčešće oglašavali mladi pozorišni umetnici. Tako nas reditelj Jagoš Marković uverava da je naša dužnost da budemo srećni i pravični. Ništa više. „Sistem“, kaže, „nije moj glavni urednik i krivac. Odgovornost za svoj život ne delim sa režimom. Sprečavam sebe da kukam. Nije mi gušta da se žalim. Ja grebem, grizem, eskiviram, biram, negujem svoju svest koliko mogu...“

Nastaviće se...

NAZAD NA VRH