| Oktobar 2009

U Crikvenici, uz belo i češki Yesterday

Tomislav Milanović

(Foto: Ljuba Ranković)

Slika tetke Lepe sa letovanja u Crikvenici učinila je da mi u skromnom detinjstvu, sredinom šezdesetih, to mesto postane ideal letovanja.  Bilo je posle toga i odlazaka na Cres i u Poreč, Brač i Makarsku i ponegde još na hrvatskom moru, bilo je i Pariza i Amsterdama, Barselone i Rima, Njujorka, Praga, Insbruka... ali je ona slika Crikvenice, propuštena kroz dečju maštu, zadržala svoj sjaj. Konačno ovoga leta bilo se i tamo.

Kada sam „u tamo gde radim” rekao gde ćemo letovati, poneke kolege su vrtele glavom zbog Hrvatske, na šta sam odgovarao da neuporedivo više neprijatelja imam ovde – „tamo gde radim”, u gradu u kome je anegdota o valjevskoj podvali postala način funkcionisanja, u opskurnim likovima koji se bave politikom, u kretenizaciji čitavog društva. A „mrzi” me i predsednik mesne zajednice.

Samo putovanje daje posebnu boju svemu, taj osećaj da pripadaš civilizovanom svetu. Poseban je doživljaj putovanje od Zagreda do Rijeke, gde krajolik od Karlovca pa dalje deluje gotovo nestvarno i još je jedan dokaz da „Lijepa naša’’ nije neosnovano spevana.

Kada smo stigli shvatio sam da se ništa nije promenilo. Ne u spoljnom svetu, već u meni. U nama koji smo sedamdesetih godina letovali samo na hrvatskom moru i druga nismo priznavali. Kojima onaj miris letovanja i one doživljaje ništa ne može zameniti. Možda je u pitanju čar prvine ali, sigurno, ima i ponešto više od toga.

Odlazimo kod Marka i Ane, dobrih i vrednih ljudi koje je srpsko velikoludilo proteralo iz njihovog nikad prežaljenog kićenog Srema.

Crikvenica se nalazi u Kvarnerskom zalivu, na tridesetak kilometara od Rijeke. Prvi put se pominje za vreme Rimljana, ali njena obnova i razvoj počinje od 1412. godine, kada je Hrvatski ban Nikola Frankopan obnovio crkvu „Blažene Djevice Marije’’ i izgradio samostan koji je bio jezgro budućeg razvoja Crikvenice. U novije doba vezuje se za turizam od 1893. godine izgradnjom javnog kupatila i prvih hotela.

Blizina aerodroma na ostrvu Krk, putnička i teretna morska luka u Rijeci, te dobra putna i železnička povezanost sa Srednjom Evropom bili su važni za razvoj turizma.

Grad Crikvenica je zapravo morska rivijera sa nizom urbanistički gotovo spojenih turističkih mesta: Selcem, Crikvenicom, Dramljem i Jadranovom. Prostire se u priobalnom pojasu, 15 kilometara dugom i oko dva kilometra širokom, stisnutom između mora i izduženog primorskog grebena, čija je prosečna nadmorska visina oko 300 metara.

Lepota i raznolikost prirodnih krajolika, od morskog preko zelenog zaleđa obližnje Vinodolske doline, do kontinentalnog šumskog predela sa očuvanom florom i faunom, čini Crikveničku rivijeru posebno privlačnom. Sam grad ima osebujni identitet i šarmantnu mediteransku dušu. Kada se uspenjete brojnim stepenicama u centru Crikvenice, dođe se do sakralnog spomenika i vidikovca Kalvarije sa koje se pruža fenomenalan pogled. A u blizini je čuvena ljubavna staza koju okružuje tišina, miris borove šume i ostaci antičke tvrđave Badanj.

Crikvenica ima nekoliko kilometara peščane plaže, stvorene plavljenjem kamenite obale i širokog ušća reke Dubračine. Ove plaže već godinama nose plavu zastavu visokog Evropskog priznanja za čistoću mora. Posebno obeležje su šetnice bogate zaštićenim biljnim vrstama. Tisa, planinčica, božur, alpski kotrljan, zvezdasti ljiljan, hrvatska žutika, beli vimenjak samo su neke od vrsta koje krase ovaj kraj.

Od novina čitamo „Jutarnji list’’, dnevni list formatiran u svetskom maniru sa bogatom sadržinom i svakodnevno pažljivo odabranim dodatkom. Za „Jutarnji pišu Miljenko Jergović, Jelena Lovrić i, nešto ređe, Boris Dežulović.

U prvom utisku, hrvatska politika ima dosta sličnosti sa srpskom. Ali kada se vratite u Srbiju i kad vas zapahne trulež koja se u Srbiji naziva politikom, kada vas preplavi talas laži i foliranja, koji se u Srbiji naziva politikom, onda vidite da je ta sličnost samo u nekim pojavnim oblicima, u nekim postupcima političara. Suštinska razlika je što se hrvatska, kako politika tako i čitavo društvo, apsolutno opredelila za evropske integracije. To se vidi na svakom koraku, u organizaciji, u nastojanju da se ispune evropski standardi, u građanskoj disciplini –  za razliku od Srbije, gde evropsko opredeljenje, i kada je većinsko, najčešće je lažno i verbalističko, a u suštini se radi o tome, i na tome, da se ništa ne promeni, da na svakom nivou ostanu nekompetentni i do guše korumpirani „mali’’ ljudi. A narodu se ostavlja da uživa u građanskoj nedisciplini.

Iz Crikvenice se lako stiže na druge dobre destinacije, a ostrvo Krk je svakako nazanimljiviji. Na njemu je više sjajnih mesta, kao što su Omišalj, Vrbnik, Baška, Malinska. Najlepše je, ipak, istoimeno mesto sa uskim uličicama, opasano zidinama. Krk kao kolevka Hrvatske pismenosti ima značajnu istorijsku ulogu. Zbog boje vina, meda i maslinovog ulja naziva se i Zlatnim ostrvom. Vrbnička žlahtina je izvanredno vino. Posebna atrakcija je most kojim se stiže sa kopna.

Družimo se sa domaćinima, sa blagorodnim Markom, uz belo, razgovaramo o njegovim vinogradima na Fruškoj gori, o Frankopanima i Zrinskim, o Ćosiću što se zove Dorbica, o pogrešnoj politici koja nam je uništila živote. Ono što ćutimo je poraz naših demokratskih ideala. Tu su, pored nas, i Česi koji sviraju dobru muziku. Ne čudi jer je među njima i jedan profesor violine. Zove me Beli i citira jednu od svojih junakinja iz „Orkestra na pedale’’ – Edžtra Croatia vita non. A Česi sviraju yesterday.

Upišite svoj komentar