| Septembar 2014
Još o biblioteci
Redakcija Revije Kolubara
Dom vojske (foto: Đorđe Đoković / kolubarske.rs)
Dva glasa za Biblioteku u Oficirskom domu
Kako smo odmalena, otkako smo se opismenili, lepe i korisne književne sadržaje nalazili u našoj Matičnoj biblioteci u rodnom Valjevu, te njima obogaćivali svoje osećanje i poznavanje sveta, zahvalni za taj emotivni i intelektualni ushit, ne možemo drugačije nego da zatražimo od Skupštine Opštine da zgradu nekadašnjeg Doma oficira kraljevske Jugoslovenske vojske dodeli gradskoj Biblioteci, kako bi u tom krasnom zdanju dobila neophodni dodatni prostor za svoje tekuće, trenutno prostorno skučene, te one buduće još šire kulturne aktivnosti.
Na taj način samo bi bila nastavljena delatnost kojoj je dobrim delom svojih poslova i bio namenjen kako pre, tako i posle drugog svetskog rata oficirski dom.
dr Aleksandar, redovni član SANU, i dr Miodrag Loma, profesori Beogradskog univerziteta
Budan sanjajući
Nečije dlanove sa očiju svojih ako bi sklonio – o Miholju, sred Belog Valjeva – i Dom vojske u starom sjaju ugledao, kazao bih tada ove reči: To je ono dobro kojem sam se nadao!
Nikome ne škodi ako se, u oskudnom ovom dobu, malčice ponadam i zamislim gdeno na pročelju tog gordog zdanija ispisano stoji: Biblioteka „Ljubomir P. Nenadović“ - sve ako bih, zbog toga, i izgubio davnu opkladu.
A i ne mislim, budan sanjajući, kako sam pozvan Valjevce da podučavam Biblioteka valjevska gde će se skućiti, ali mi se čini da bi Dom vojske, obnovljen i uređen, bio dobra kuća, u čijim bi odajama začitan čovek slušao svoga srca otkucaje.
Radovan Beli Marković
Razlog za vraćanje Valjevu
Raj sam oduvek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. Horhe Luis Borhes
Počnimo od podatka da, bivši sagrađena u prvoj polovini prošlog veka, ova zgrada čuva mnoge tajne našeg grada: oficirske ljubavi, dileme, naparfemisane ženske marame i tragove od crvenog ruža, odlučne vojničke korake, duvanski dim, muziku, ton, reč, dah. To je suviše uspomena za jedno zdanje, ali ako ga renoviramo, ono će imati priliku da čuje i šta mi imamo da kažemo, uradimo i ostavimo mu u amanet.
Dugo na ovaj dom nismo obraćali pažnju, ali sigurna sam da svako ko prođe pored njega oronulog i sivog, pomisli da ovo zdanje polako gubi svoj duh pod bremenom vremena. Osvrnuću se na savet nekoga mnogo duhovnijeg i mislećeg... Napraviti biblioteku u kući znači podariti joj dušu, rekao je Ciceron.
Podsetila bih da teče druga decenija XXI veka, a moj grad nema raskošnu i savremenu biblioteku kakva mu sleduje. Moj grad nema mirni kutak u kom bih leđa mogla da savijem nad knjigom, opet osećajući da stojim potpuno uspravno. Mnogi ljudi su otišli iz Valjeva, mnogi odlaze, a brojni su i oni što će otići. To nije ništa ružno, zapravo, veliki broj njih zna da može da se vrati ovde zbog svoje privrženosti zavičaju i valjevskom kraju, ali hajde da im damo razlog da se vraćaju češće.
Hajde da ideju pretočimo u stvarnost i stvorimo nešto što u Valjevu do sada nije postojalo. Pretvorimo ovo zdanje u dom književnosti, umetnosti, nauke, saradnje, autoriteta, zadovoljstva i života. Dajmo motiv našim Valjevkama i Valjevcima, da iz Evrope i sveta dovedu svoje kolege, da ih upoznaju sa slojevitom istorijom našeg kraja i maštom i idejom naših sugrađana.
Tamara Jokić
Dom armije dom Biblioteke
Pre izvesnog vremena Zdravko Ranković me je zamolio, preko zajedničkog prijatelja, da napišem šta mislim o nameni nekadašnjeg Doma Armije u Valjevu. Zdravko je tada već ležao, teško bolestan, a nekoliko dana kasnije je preminuo. Tako ja sada ispunjavam želju mog dragog školskog druga i pokušavam da dam doprinos razvoju mog grada, jer ponovno otvaranje vrata Doma Armije smatram doprinosom razvoju Valjeva.
Vrata te zgrade trebalo bi da budu otvorena svakome. I sad se vraćam uspomenama, kao svaki čovek u godinama. Može to sada da izgleda neobično, ali u doba kad sam bio student nije svako mogao da uđe u Dom. „Podobnost“ za ulazak procenjivao je vojnik na ulaznim vratima. Nekoliko puta sam procenjen kao „nepodAšišan“, ili sam nosio „zvoncare“ (pantalone koje su se širile pri dnu), ili „šimi“ cipele, a sve se to smatralo simbolima nepoželjnih „stranih uticaja“.
Bilo mi je žao što nisam mogao da gledam bilijar ili da uđem na igranku, ali nisam se bunio, zadovoljavao sam se nekim poluglasnim ironičnim komentarom; najzad, i taj vojnik je morao da čuva svoje privilegovano mesto u Domu. Lakše je bilo ući u dvorište Doma, baštu, gde se leti uveče sedelo, a u dnu bašte bila je kuglana; bilo je tu i odbojkaško igralište na kome sam zakratko igrao utakmice za „Radnički“. Kasnije se Dom više otvorio pa su se u velikoj sali prikazivali filmovi i organizovale igranke i zabave „za građanstvo“.
Često dolazim u Valjevo i nisam mogao da ne primetim kako je zgrada Doma Armije počela da propada a bašta sve više zarasta u korov, kao da je u pitanju neko propalo skladište na periferiji od kojeg su svi digli ruke. Srećom, grad je u opštoj besparici našao snage i sredstava da zgradu osposobi, a video sam i da se okupila grupa mladih, obrazovanih i kreativnih Valjevki i Valjevaca koja je počela da realizuje različite programe u njoj - izložbe, bioskop u parku... U njima se svakako nalazi dobar potencijal za dalji rad.
U vreme kada se uglavnom radi samo za danas, odmah i ovde, kada se gleda samo neposredna korist i kada se pogled u budućnost zaustavlja na sopstvenoj kapiji, voleo bih da grad Valjevo nameni zgradu Doma Armije nekom zajedničkom cilju i opštoj koristi svih građana. Smatram da je oblast kulture i obrazovanja uopšte, a posvećenost knjigama i čitanju posebno, jedan od takvih ciljeva; knjiga svih vrsta, na papiru, nosačima zvuka, elektronskih. Stoga bi bilo dobro da jedna moderna i modernizovana biblioteka nađe svoj dom u ovoj zgradi. Verovatno bi se tu našlo mesta i za aktivnosti mladih stvaralaca i u kulturi i u nauci.
Svestan sam da ideje o zajedničkom cilju i opštoj koristi u naše vreme često gube bitku sa ličnim kratkoročnim ciljevima ili interesima. Zdanje nekadašnjeg Doma Armije upravo je takvo da bi trebalo, i moglo, da dobije namenu koja odražava duh tradicije i kulturnih potreba celog grada Valjeva.
Panta Kovačević