Pjesnikinja i njen vitez

Desanka sa društvom (Foto: Ljuba Rankovic)

Malo sam je poznavao, a nikad i nijesam poželio pedlja dalje od toga površnog i uljudnog poznanstva. Jednom sam kao đak prepjevao njenu glasovitu Krvavu bajku; valjda je u tome činu bilo nekog otpora prema mitologiziranoj poemi, pa sam je htio učiniti humornom. Možda je to bilo blasfemično, ali svakako bezazleno, premda su me profesori kaznili i osudili kao sabotera. Kada sam pjesnikinji ispričao tu zgodu, davno je to bilo, ona je prijekorno rekla da će se ruka osušiti svakome ko oskvrnjuje poeziju i hramove. Smrtno ozbiljne osobe koje nemaju smisla za vragolije i dandanas me nerviraju.

Umio sam spisateljicu peckati, ali tada sam bio mlad i žao mi je što sam u tim malobrojnim susretima pokatkad bio zajedljiv. Još i sada držim da je neukusno kad se pisac napuhava i razmeće količinom svojih knjiga od kojih čitaoci može biti znaju najviše dva ili tri naslova, pa sam se jednom, na nekoj pjesničkoj sjedeljki, obratio književnici i rekao kako su mi poznate dvije njene zbirke Tražim pomilovanje i Nemam više vremena; a potom sam je, doista zlurado, priupitao je li još štogod napisala. „Zaboga, mladi čoveče, pa ja sam napisala preko pedeset knjiga!” Onda sam se prisjetio kako je Marko Ristić pisao da je Desanka osporila „dijalektičko pravilo da se kvantitet menja u kvalitet”.