prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Retro poetika ili bekstvo od stvarnosti

Ljiljana Kecojević

„KOŠTANA” u izvođenju AP „Abrašević”, režija Mila Gajića – Kao što je Sremčeva „Zona Zamfirova” na prečac osvojila naše bioskope, tako i Stankovićeva „Koštana” ponovo osvaja pozorišta. U modi je, dakle, retro poetika, napadno oslonjena na južnjačke folklorističke motive. Po tom, provereno uspešnom modelu, reditelj Miodrag Gajić „skrojio” je valjevsku „Koštanu”, koristeći se obilato svim potencijalima KUD „Abrašević” (50-tak članova ansambla). Rečju, klasičan, studiozno režiran, čak prerežiran scenski spektakl na ugođaj sentimentalno naštimovanim čulima.

Prostora za neka ozbiljnija promišljanja tu nema, jer, sve što se u „Koštani” zbiva odavno nas je minulo. Patrijahalni model života i morala uveliko je prevaziđen, pa i društvene norme koje ograničavaju čovekovu intimnu slobodu izbora. Debela je prašina pokrila gazdinske muke hadžija Tome i Mitketa, njihov žal za neostvarenom ljubavlju i mladošću, oličenima u lepoti neobuzdane Ciganke Koštane, srpske Karmen. Samo nas još nije minula nostalgija za romantičnim vremenima, sklonost opojnoj strasti, čulnosti i balkanskom dertu kojima je kroz pesmu i igru predstava obilato filovana.

U ovako rediteljski zadatoj koncepciji „Koštane” sve je brižljivo urađeno i doterano: od savremeno transparentne i sugestivne scenografije Dušana Arsenića, znalački prostudiranih i lepih kostima Branke Šišinački, izvrsnih igrača i muzičara, do glume majstora scene kakvi su ne samo Boško Milić kao Mitke i Zoran Milić kao Toma, te iskusna Milka Vujić kao Kata, nego i u svakom pogledu Koštane dostojna debitantkinja Jelena Marić. Lepo su se pokazale i mlade Dunja Vukosavljević i Ivana Petronijević (mada erotskom ekspresivnošću zbunjuje rediteljeva zamisao scene buđenja devojačke strasti). U celini, bilo je previše neironizovanog patosa, patetičnih intonacija.

Ostaje otvoreno pitanje da li se i „Koštana” danas može savremenije tumačiti, s nekom vrstom otklona kakvim je još pre 30-tak godina Dejan Mijač u Somboru „pretresao” Sterijinu „Pokondirenu tikvu”?

„ŠTA JE TO U LJUDSKOM BIĆU...” u režiji Miroslava Trifunovića i izvođenju Male scene – Ovo je priča koja nas sve na neki način dira. Pijanstvo, u stvarnom ili prenosnom smislu, jeste ozbiljan lični, porodični i društveni problem. Pijanstvo kao metafora društvenog slepila, lažne slike stvarnosti koja se svesrdno nudi nevoljnicima, gubitnicima i slabićima. Kafane su odavno kultna mesta, katkad i od vrhunskih autoriteta priznata kao nezaobilazni deo intelektualno-političkih promišljanja. Tragikomedija Dušana Kovačevića „Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću” i posle više od dve decenije bespoštedno i lucidno opominje na pijanačku ljudsku i društvenu zbilju, na tragičnu zabludu da je povratak iz stanja sistematskog potapanja svesti moguć.

„Mala scena” i reditelj Miroslav Trifunović sa velikim razumevanjem i motivacijom iščitavaju Kovačevićevo razobličavanje filozofije pijanstva koju profesionalno tumači čitav ansambl ovog teatra: frivolne alkoholičare dr Ilića i Kaću izvanredno oslikavaju Branko Antonić i Vesna Katić (naročito u „dvojcu” kao što je katarzično groteskna igra labudova); doslovno je neodoljiv Steva Dragana Čolića, tragično zavodljiva Mila Angeline Tošić, potresna Jelena Goranke Kalember, katkad su bravurozne minijature Dragana Lukića, Veroljuba Andrića i Milijana Dimitrijevića...

Dočaravanju ambijenta stvarnosnog sivila i odbojnosti doprineli su kostimi i scenografija Aide Novosel.
Reditelj Miroslav Trifunović još jednom je „Malu scenu” overio pečatom profesionalnosti, mada mu se (kao i do sada) može prigovoriti na katkad suvišnom detaljisanju scena i likova, na pomanjkanju ritma. Jedan mladić je po izlasku iz sale rekao: „Dva i po sata! Previše za naše vreme!”