prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2004 > prošlost

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

istraživanja

Mionički 19. vek

Hronologija

Zdravko Ranković

Našoj knjizi „Valjevski kraj u XX veku”, objavljenoj pre godinu i po dana, pridružiće se slično izdanje kojim će biti opisani važni i zanimljivi događaji u Valjevu i njegovoj okolini tokom XIX veka. Iz te knjige, čije pojavljivanje iz štampe planiramo za 2005. godinu, izdvojili smo delove koji govore o području sadašnje Mioničke opštine.

1801, proleće – Starešina manastira u Ribnici bio Sofronije Popović, rodom iz Novog Pazara. Onovremenim zapisom u Velikom trebniku on je posvedočio da je sneg pao 12. aprila.

1802, tokom godine – Nastojanjem kneza Nikole Grbovića, njegovog sina Stefana (sveštenik) i drugih žitelja Krčmara sazidana iz temelja sadašnja krčmarska crkva. Te godine je i Petar Nikolajević Moler naslikao za tu crkvu ikonu sv. Luke, jedno od svojih najlepših ikonopisnih dela. Moler je sa svojim saradnicima slikao i živopis kupole i potkupolnog prostora. Radovi su završni pre septembra. Krčmarski živopis je jedina poznata „veća autentična celina zidnog slikarstva” iz doba neposredno pre Prvog ustanka.

1804, oko 20. januara – Na poziv dahije Mehmed-age Fočića da učestvuju u zajedničkom lovu, sastali se na Lubeninu kod Mionice knezovi Valjevske nahije Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin dok je umesto obolelog kneza Nikole Grbovića došao njegov sin Milovan. Zajedno su otišli u Valjevo gde su na prepad okovani u lance i zatvoreni u podrum Muselimovog konaka. Nenadović i Birčanin su 23. januara pogubljeni u Valjevu, dok je Milovan Grbović pušten.

1804, 5/17. maj – Narodni predstavnici iz svih sela Valjevske nahije, „hiljadu ljudi i popova” ustanovili na Reljinom polju u Kršnoj Glavi nahijski sud, prvi u ustaničkoj Srbiji. To je, ujedno, bila i prva tadašnja civilna vlast pobunjenih Srba. Sud je iz početka zasedao u Kličevcu, potom u Valjevu, a prve sudije su bili Petar Čitak iz Gornjeg Mušića i Jovan Rabas iz sela Rabasa.

1804, 6/18. maj – Glavnina ustaničke vojske Valjevske nahije krenula ka Beogradu. Nju su predvodili Jakov Nenadović, prota Mateja Nenadović i Milovan Grbović. Knez Stevan Grbović je ostao da od Turaka brani Valjevsku nahiju prema Užicu, a Milić Kedić prema Sokolu.

1804, 28. avgust – Iguman ribnički Sofronije i knez Nikola Grbović nalazili se među ustaničkim starešinama potpisnicima punomoćja proti Mateji Nenadoviću, Petru Novaković Čardakliji i Jovanu Protiću za odlazak u Rusiju radi traženja pomoći ustanicima u novcu, oružju i oficirima.

1804, leto – Mitropolit Stefan Stratimirović zapisao da je Nikola Grbović iz Mratišića „knez veliki po beratu i to dostoinstvo jest familije Gerboviča po nasledstvu” pošto je njihova kuća „znatna i poznata negli i ot sto let”. Knezovi Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin, prema tom zapisu, „ne beše beratlije” nego su postavljeni od vezira.

1804, septembar – Nikola Grbović predvodio, zajedno sa Jakovom Nenadovićem, delegaciju srpskih knezova na pregovorima u Beogradu sa turskim zapovednicima Beogradskog pašaluka. Sporazum o miru tada nije postignut.
1804, 8/20. novembar – Milovana Popovića iz Brežđa rukopoložio u Beogradu, za sveštenika krčmarske crkve, mitropolit Leontije. Sinđelijom mu je dao u parohiju sela Brežđe, Osečenicu i Lajkovac. Popovao je do sredine 19. veka.

1805, 5/17. januar – Umro u Krčmaru protojerej Stefan Grbović.

1807, 4/16. mart – Umro Petar Čitak iz Gornjeg Mušića, seoski knez i sudija prvog ustaničkog suda.
1807 – Umro Petar Jeremić ili Đurđević iz Rakara. On je služio u austrijskoj vojsci, među prvima je 28. februara 1788. godine ušao u Valjevo i u njemu zapalio neke turske kuće, imao je čin oberlajtnanta 1790, učestvovao je i u Prvom ustanku.

1808, proleće – Kroz Mratišić proputovao ruski inženjerijski major Vasilije Antonovič Gramberg koji je u Srbiji boravio radi pomoći ustanicima. U Mratišić je došao iz Subjela, putem „preko velikih gora i šuma, na polovina puta Crna reka”. Mratišić je tada imao, prema Grambergovom zapisu, 50 kuća. Odatle je otišao u Valjevo, prolazeći „kroz brdovite predjele obrasle rijetkom šumom”.

1808 – Umro vojvoda Milovan Grbović iz Mratišića, najstariji sin kneza Nikole.

1808 – U Vrtiglavu Karađorđe obnovio nekadašnju crkvu. Zapis o tome nađen je prilikom rušenja te crkve. Joakim Vujić je, međutim, tvrdio da je vrtiglavska crkva sagrađena 1809. godine.

1810, 1/13. avgust – Velike (sreske) buljubaše Jovica Milutinović iz Sankovića i Gaja Petrović iz Šušeoke proglašeni na Rožnju za podvojvode. Taj naziv (a ne čin) za ustaničke starešine, neposredno podređene vojvodama, nije se ustalio.

1811, 11/23. januar – Karađorđe Petrović i Praviteljstvujušči sovjet odredili 66 sela u Kolubari kojima će upravljati novi knez Radovan Grbović. Tim aktom je Grboviću naloženo i to da svakom selu u svojoj knežini odredi seoskog kneza „koji će sa selom ograditi koševe i ambare za desetke”.

1813, 28. jul – Martin Jovanović, buljubaša iz Popadića, imao pod svojom komandom 268 vojnika. Gavrilo Petrović je imao 336 vojnika, Marko Radomirović iz Slovca 223, Nikola Kulača iz Zaruba 175, Živko Saić iz Kadine Luke 400, a Jovica Milutinović 300 vojnika. Tom vojskom komandovao je vojvoda Radovan Grbović.

1813, septembar – U boju na Zasavici koji je trajao 17 dana izginuli mnogobrojni ratnici iz Valjevske Kolubare. O većini od njih se više ništa i ne zna. Iz Šušeoke je poginuo Gavrilo Gaja Petrović, buljubaša kneza Grbovića, sa svojih osam Šušovljana; iz Robaja: Radosav Peić, Jeremija Rađić, Đorđe Savić i Pavle Stepančević; iz Tabanovića: Vukola Mijailović – Rakić; iz Đurđevca: braća Janko, Miloš, Marko i Marinko Višić i Jovan Radović; iz Komanica Radivoje Radivojević, Stevan Janošević i Krsta Janošević. Đuko Kaljević iz Struganika poginuo je na Lešnici. Od poginulih u Prvom srpskom ustanku još se zna i za: Nikolu Živkovića, Rafaila Martića, Milinka Simića i Milisava Gačića, svi iz Gornjeg Mušića, Andreju Babića iz Ključa i Mijaila Filipovića iz Paštrića.

1813 – Posle propasti Prvog srpskog ustanka u Srem su se sklonili: vojvoda Radovan Grbović, kapetan Jovica Milutinović, iguman manastira Ribnice Sofronije Popović i ribnički monah Ruvim Mihailović. U Srbiji su ostali: Radovan Grbović, Raka Tešić i drugi.

1814 – Jovica Milutinović, „bivši kapetan Valjevske nahije”, pretplatio se u izbeglištvu na „Pismenicu” Vuka St. Karadžića koja je te godine objavljena u Beču. Milutinović je među Mioničanima prvi poznati pretplatnik na knjige i jedan od nekolicine najranijih u Valjevskom kraju. Takvu svoju zainteresovanost za knjige ispoljavao je i docnije.

1815, april – Knez Jovica Milutinović, po prelasku iz Srema u Srbiju, uputio pismo Raki Tešiću iz Mionice i drugim viđenijim ljudima Valjevske nahije izveštavajući ih o povratku grupe ustaničkih starešina iz izbeglištva i pozivajući ih u novi ustanak protiv Turaka.

1815 – Raka Tešić postavljen za glavnog (obor) kneza Valjevske nahije obavljajući istovremeno i rukovodeću dužnost u Kolubarskoj knežini. U tom svojstvu je 20. februara 1816. poslao iz Mionice knezu Milošu 4.500 dukata prikupljenog poreza. To stanje je potrajalo do 1819. godine kada je upravu nad nahijama Valjevskom i Šabačkom preuzeo Jevrem Obrenović.

1816, 25. maj/7. jun – Šabački episkop Gerasim dao sinđelijom u parohiju ribničkom igumanu Sofroniju Popoviću sela Paštrić, Popadić, Komanice, Rakare, Gunjicu i Berkovac. Popović je u Ribnici službovao i dvadesetak godina kasnije.

1817, 25. januar – Knez Valjevske nahije Raka Tešić poslao iz Mionice, po nalogu kneza Miloša, 50 ćuraka, namenjenih „čestitom veziru”. Pri tome je tražio da mu otuda pošlju „lepe artije za pisanje”, voska za pečate i „lep gunj s resama”. Novu pošiljku (66 ovnova i 184 oke masla) Rakić je poslao u Beograd 2. jula 1818. godine.

1818 – Prema najstarijim poznatim podacima o stanovništvu Mionice, sadržanim u tzv. haračkom tefteru za 1818. godinu, u njoj je tada bilo 38 domova (kuća) sa 51 poreskim i 113 haračkih glava. Tada je od sela u sadašnjoj Miničkoj opštini najveći bio Dučić sa 39 domaćinstava, a mnogoljudniji od Mionice su bili Osečenica (117 haračkih glava) i Popadić (122).

1820, 10/22. septembar – Mihailo Popović, sveštenik u Vrtiglavu, dobio sinđelijom u parohiju Mionicu, Sanković i Radobić.

1823, 10/22. mart – Knez Miloš Obrenović postavio dva popečitelja (ministra) prosvete poveravajući tada ovu dužnost, uz arhimandrita Melentija Pavlovića, i Raki Tešiću iz Mionice. U mladosti Tešić se opismenio u Sarajevu.

1823, 26. decembar – Umro u Mionici knez Raka Tešić. Potomci su, po njemu, poneli prezime Rakić.
1824 – Za kneza kolubarskog postavljen Jovica Milutinović.

1825, 27. maj – Za deputate Kolubarske knežine na narodnim skupštinama koje bude sazivao knez Miloš Obrenović izabrani: Mijailo Lalović iz Sankovića, Pavle Pejić iz Beloševca, Petronije Đenadić iz Ratkovca i Nikola Rakić iz Mionice.

1826, jesen – Pisac Joakim Vujić proputovao kroz Kolubarsku knežinu. Idući iz Valjeva on je, 17. oktobra, prošao kroz Beloševac, Mrčić i Šušeoku i zanoćio u Sankoviću, kod nahijskog kneza Jovice Milutinovića. Sutradan je bio u Đurđevcu, Paunama, Rajkoviću i Petnici odakle je, 19. oktobra, išao kroz Žabare, Mratišić, Bukovac, Golubac, Osečenicu i Brežđe do manastira Ribnice koji je „mnogokratno stradao ot Turaka”. Put ga je 20. oktobra vodio preko Paštrića, Mionice i Vrtiglava, gde je video crkvu, do Bogovađe.

Spomenik Petru Čitaku (Foto: Ljuba Rankovic)

1830, 27. januar – Na dužnost kapetana tek ustanovljene Kolubarske kapetanije postavljen Nikola Rakić, sin kneza Rake Tešića.

1832 – Pri ribničkom manastiru radila škola u kojoj je učiteljevao Đorđe Radomirović. Prema jednom onovremenom izveštaju njega su plaćali učenički roditelji. U Valjevskom kraju škole su tada još postojale u Valjevu, Ubu, Paležu (Obrenovac) i Kamenici ali je jedino u Ribnici bila manastirska. Ima tvrdnji i o ranijem postojanju škole u Ribnici, čak i u vreme Prvog srpskog ustanka, ali je Đorđe Radomirović prvi ribnički učitelj za koga se pouzdano zna.

1832 – Knez Jovica Milutinović postavio na seoskom putu u Sankoviću beleg, sa uklesanim porodičnim rodoslovom. Među njegovim precima na prvom mestu su Radul i Savko i Savkov sin Vojin, rođen, prema tom natpisu, 1518. godine.

1832 – U 47 mioničkih domaćinstava živelo 56 oženjenih muškaraca, 71 dečak i „bećar” i 35 dece do sedam godina starosti. Seoski kmet je bio Jovan Janković.

1834 – Kapetaniji kolubarskoj određena obaveza da na ime desetka od proizvedenog meda preda državi 2.518 oka meda. Te godine je u ovoj kapetaniji prikupljeno 39.487 oka hrastove šišarke, najviše u Virovcu – 3.648 oka.

1835, 23. februar/17. mart – Knez Miloš Obrenović odobrio „Krčmarcima, žiteljima sela Krčmara u Okružju valjevskom” da mogu koristiti svoje livade na Divčibarama „koje su od starine njine bile”. Moralo je, ipak, da protekne još nekoliko godina dok to odobrenje nije i sasvim osnaženo.

1836, kraj godine – Školu u Ribnici – tada jedinu u Kolubarskom srezu i među svega šest u Valjevskom okrugu – pohađalo osam učenika.

1837, 23 jun/5. jul – U Mionici uvedeni u dužnost prvi sreski ekonomi „koji će na sve poljske poslove i na šume motriti”. To su bili: Jovica Teodorović iz Cvetanovaca, Milan Janković iz Mrčića i Radoje Bogdanović iz Osečenice.

1837, jun – Na Spasovdanskoj skupštini u Kragujevcu iz Kolubarskog sreza su učestvovali: Jovan Teodorović iz Tabanovića, Jovica Teodorović iz Cvetanovaca, Obrad Nikolić iz Lajkovca i kapetan Nikola Rakić, starešina Sreza kolubarskog.

1837, leto – U Brežđu i Osečenici pojavila se kuga. Borbom protiv opake bolesti, kojoj je podleglo dvadesetak lica, rukovodio je lekar Maksim Nikolić Miškovićev, stacioniran u to vreme u Ključu. Zahvaljujući energično preduzetim protivmerama bolest je ubrzo suzbijena.

1837 – Ribnički manastir, odlukom kneza Miloša Obrenovića, pretvoren u mirsku crkvu.

1839, 9/12. mart – Knez Miloš Obrenović postavio Nikolu Rakića za načelnika Sreza kolubarskog.

1839, jun – Na narodnoj skupštini u Beogradu „deputirci” Sreza kolubarskog bili su: Radoje Bogdanović iz Osečenice, Obrad Nikolić iz Gornjeg Lajkovca, Jovica Teodorović iz Cvetanovaca i Petronije Marković iz Ratkovca.

1839, leto – Prvi put birana opštinska rukovodstva. U Mionici je dužnost kmeta poverena Jovanu Jankoviću, a za njegove pomoćnike izabrani su Ilija Tešić i Matija Ivanović. U Šušeočkoj opštini za kmeta je izabran Antonije Stevanović, Rajkovačkoj Pantelija Dragojević iz Robaja, Krčmarskoj Đorđe Cvetković, Mratišićkoj Luka Grbović, Osečeničkoj Radoje Bogdanović, Brežđanskoj Obrad Nikolić iz Gornjeg Lajkovca, Struganičkoj Panto Jovanović, Berkovačkoj Đuka Ilić, Popadićkoj Ilija Radivojević, Komaničkoj Petar Janković, Vrtiglavskoj Nikola Bogdanović, Ključanskoj Marko Radovanović, Gornjomušićkoj Ilija Čitaković, Virovačkoj Živko Radovanović, Sankovačkoj Matija Nedeljković i Paštričkoj Mihailo Stepanović.

Crkva u Krčmaru (crtež Mila Petrovića) (Foto: Mile Petrović)

1840, jul – „Narodni deputirci” Sreza kolubarskog na skupštini u Topčideru: Marko Nedeljković iz Sankovića, Radovan Čitaković iz Mušića i Pantelija Paunović iz Sankovića. Na skupštini je, kao vršilac dužnosti predsednika Suda okruga šabačkog, učestvovao i Jovica Milutinović.

1842, tokom godine – Glavnom školskom fondu priložili: Pantelija Ćuković, trgovac iz Tabanovića, jedan dukat; major Jovica Milutinović, predsednik Suda okruga valjevskog, pet dukata; Toma Lukić, paroh vrtiglavski, dve forinte u srebru; Radoica Stefanović, paroh ribnički, dve forinte u srebru; Jovan Popović, paroh ribnički, dve forinte u srebru; Milovan Popović, paroh krčmarski dve forinte u srebru; Mihailo Popović, paroh vrtiglavski, četiri forinte u srebru.

1843 – U Srezu kolubarskom ubijeno 3.668 ptica grabljivica, najviše u Dučiću – 107.

1844, septembar – Mihailo Lalović iz Sankovića određen u Preki sud koji je odlučivao o krivici učesnika Katanske bune, razbijene u Valjevskoj Podgorini. Jovica Milutinović je u odsustvu osuđen na smrt a Pantelija Ćuković iz Tabanovića na robiju.

1844, jesen – Po usmenoj naredbi Tome Vučića Perišića smenjen major Nikola Rakić, mionički sreski načelnik, zbog simpatija prema učesnicima Katanske bune. Istragom je, navodno, utvrđeno da je on u Mionici trebalo da se pridruži katanama sa 500 Kolubaraca. Presudom prekog suda upućen je na izdržavanje doživotne robije u teškim okovima u Ćupriji. Pomilovan je u proleće 1846. godine.

1844 – Za novog kolubarskog sreskog načelnika postavljen Aksentije Srećković koji je među Valjevcima iz sredine 19. veka spadao u najistaknutije ličnosti. Rođen je u Šušeoki oko 1812, sin buljubaše Stevana.

1846, januar – U izveštaju šabačkog episkopa Save Nikolajevića Ministarstvu prosvete o stanju crkvi u Valjevskom okrugu napisano je i to da je crkva vrtiglavska „kako u fundamentu tako i u krovu sasvim oslabila” i da je jedan deo parohijana rad da je nanovo sazida dok su drugi skloni da je napuste i priklone se ribničkoj crkvi.

1846, 21 jul/2. avgust – Umro u Rumi, u političkom izbeglištvu, valjevski knez Jovica Milutinović. U Srem je prešao 1842. godine kao pristalica kneza Miloša Obrenovića.

1846, kraj jula – Profesor Liceja u Beogradu Janko Šafarik proputovao kroz Valjevski kraj i svoja zapažanja izneo u izveštaju Popečiteljstvu prosveštenija i crkvnih dela po čijem je nalogu to njegovo putovanje i preduzeto. On je tada, između ostaloga, prenoćio u Popadiću, razgledao „razvaline dvorova Milana Toplice”, uverio se da rečica Toplica ima izvor „od tople vode”, po svoj prilici lekovit, i nedaleko odatle „na putu vidio mnoge rimske ili valjda starosrbske grobove, a po naimenovanju narodnom madžarske”.

1846, 15/27. oktobar – Rođen u Mionici Dimitrije Mita Rakić, književnik, prevodilac i diplomata. U matične knjige je upisan u Vrtiglavu, kod sveštenika Mihaila Popovića.

1847, jul – Osnovana škola u Ribnici imala status sreskog učilišta. U dva svoja razreda imala je 17 učenika čiji je uspeh u naukama bio slab. Školsko zdanje je, međutim, bilo „dobro i shrodno”.

1847 – Podignuta sreska kuća u Mionici za potrebe uprave Sreza kolubarskog. Prema jednom onovremenom opisu ovo je kuća „od tvrdog materijala napravljena i crepom pokrivena”. Sastojala se „iz šest manji i veći soba, dve kujne, jednim hodnikom i podrumom pod dve sobe ozidanim”. Za tadašnje prilike bila je to monumentalna građevina, predstavljala je jezgro oko koga se vremenom oformila varošica Mionica.

1847, 13/25. mart – U časopisu „Podunavka” nekadašnji ribnički učitelj Nikola Vulović opisao ostatke Velimirovih dvora u Ključu. U tom najranije pisanom svedočanstvu o ovoj starini, Vulović je zabeležio i legendu o Velimiru, sultanovom vazalu, koji je 1521. godine učestvovao u bici pod Beogradom i za zasluge u službi dobio na upravu spahiluk koji je obuhvatao Ključ i nekoliko obližnjih sela. Velimirovi sinovi, Vukdrag i Predrag Velimirović, obnovili su – saznaje se iz tog članka – manastir Ribnicu.

1851, 18/30. oktobar – Za načelnika Sreza kolubarskog postavljen Svetozar Nenadović, sin prote Matije.
1852 – U Mionici postojali jedan espapski dućan („postrojen” 1847. godine) i jedna drumska mehana (vlasništvo sela Mionice).

1854, 3/15. april – Umro Nikola Rakić. Sahranjen je kod crkve u Ribnici.

1855, 6/18. jul – Rođen u Struganiku Živojin R. Mišić, vojskovođa.

1856 – Izgrađena crkva u Mionici, hram Vaznesenja Gospodnjeg. Njen graditelj, Todor Todorović iz Šapca, ostavio je u plastičnoj dekoraciji hrama svedočanstvo o tom radu. Crkvu je tada opasala platnom od glavnih crkvenih vrata pa unaokolo „jedna žena, koja nije imala dece” verujući da će ih posle toga dobiti. Mioničani su do tada pripadali parohijama obližnjih crkvi, u Ribnici i Vrtiglavu. Prvi sveštenik novopodignute mioničke crkve bio je Toma Lukić, rodom iz Gornjeg Mušića. Prešao je iz vrtiglavske crkve.

1858, jesen – Na Svetoandrejskoj skupštini u Beogradu, koja je zbacila kneza Aleksandra Karađorđevića a na vlast u Srbiji vratila Miloša Obrenovića, iz Sreza kolubarskog su učestvovali: Pavle Ješić, kmet iz Planinice, Sava Stojanović, kmet iz Kovačica, Aksentije Janković, kmet iz Pauna, Teodor Janković, kmet iz Virovaca, Mihailo Đurđević, kmet iz Đurđevca i Jovica Teodorović, zemljedelac iz Cvetanovaca.

1859, 7. oktobar – Osnovana škola Opštine mioničke, te jeseni preseljena iz Ribnice u Mionicu radi popravke ribničkog školskog zdanja, nije imala ni jednog učenika. Učitelj Milan Lukić je u svom izveštaju okrivljivao sreskog načelnika za nedolazak dece u školu.

1863 – Inženjer Valjevskog okruga Stevan Đuričić izvestio ministra finansija Kostu Cukića da je u Struganiku pronašao bogate naslage litografskog kamena. Docnije je Đuričić dobio i pravo na tridesetogodišnju eksploataciju struganičkog majdana. Zahvaljujući njegovoj upornosti Kraljevina Srbija se 1900. godine na velikoj Pariskoj izložbi predstavila i struganičkim litografskim kamenom.

1864, 1/13. novembar – Otvorena u Mionici stalna osnovna škola. Za nju je – trudom stanovnika Mionice, Sankovića, Radobića, Tabanovića, Komanica i Vrtiglava – već bila podignuta i školska zgrada „od drveta sa čatmom”. Prvi mionički učitelj bio je Jefrem Petrović (Trudelj u Kačeru, oko 1840 – Aleksinac, 1876).

1866, jesen – Otvorena u Krčmaru osnovna škola. Njen prvi učitelj bio je Uroš Pantić, rodom iz Valjeva.

1866 – Kolubarski srez u Okrugu valjevskom imao 19.796 stanovnika. Sresko područje bilo je podeljeno na 17 opština: dračićsku, osečeničku, petnjičku, paunsku, sankovačku, paštrićsku, virovačku, pepeljevačku, pridvoričku, mioničku, gornjemušićsku, popadićsku, slavkovačku, struganičku, bošnjanovačku, vračevačku i cvetanovačku.

1868, jesen – Milan Đ. Milićević u svom listu „Škola” o onovremenom osnovnom učilištu u Ribnici: „U jednome, gotovo nepristupačnom kotlu, koji je prolokala rečica Ribnica jureći ispod planine Maljena, mala je crkvica, koja se zove Ribnička crkva. Tu je uz jednu stenu pripeta trošna zgrada, u kojoj je smeštena škola. Život je tu pravi život pustinjaka u planini, i leti je strah od skorpija te se ne sme bez brige ni zanoćiti u školskim sobama. Međutim kažu da je tu dobro za učitelje s materijalne strane. Jer mi je pričao jedan učitelj, koji je tu bio, istina poodavno, da za godinu dana nije potrošio ni ceo dukat od svoje plate. No našto ta dobra strana kad škola nema celji rad koje je: u njoj nema đaka. U školi toj videh samo četiri đačeta. Učitelj kaže da neka sela nisu ni upisivala đaka ove godine, a zgrada je strašno neopravna”.

1869, 24 mart/5. april – Sela Dučić i Todorin Do, do tada u opštini bošnjanovićskoj, „po izjavljenoj želji dotični seljana”, pripojeno opštini mušićskoj.

1870, maj – Miloš S. Milojević dostavio Srpskom učenom društvu popis starina u severozapadnoj Srbiji, među njima se našlo i nekoliko iz Sreza kolubarskog: razvaline u Ključu („sa troima prastarim grobljima srpskim”); razvaline dvora Toplice Milana u Toplicama; paštrićko groblje „kog su nadgrobne spomenike upotrebili i to nekoliko tisuća u novu mioničku školu, crkvu, sresku kuću, pa i mehane”; ribnički natpis.

1870, 19. decembar – Ministar prosvete i crkvenih dela Dimitrije Matić naložio Načelstvu Valjevskog okruga da se stara o očuvanju istorijskih starina na svome području. Među 13 takvih objekata je i nekoliko mioničkih: „razvaline u Ključu, sa trojim prastarim grobljima srpskim”; „razvaline takozvanog dvora Toplice Milana u Toplicama, sa dvojim prastarim grobljima srpskim”; „paštrićsko groblje, od kojeg je kamenje vučeno i za građenje okolnih mehana”; „ribnički natpis”.

1870 – Mioničanin Miloje Gajić, sa tek stečenom diplomom pravnika, poklonio knjižnici mioničke osnovne škole 16 „različitih knjiga”. Na daru mu se, preko novina, zahvalio učitelj Jov. Petrović. Godinu dana docnije ovoj školi je 39 knjiga poklonio suplent u beogradskoj gimnaziji Svetislav Vulović, a u junu 1872. još 16 knjiga Mijailo Rafailović, pisar načelstva u Požarevcu.

1871, leto – Ilija Višić iz Đurđevca izabran za poslanika Sreza kolubarskog sa trogodišnjim mandatom.

1871, početak godine – Podknjižaru u Mionici držali braća Tirekdžići, Nikola i Stevan. Preko nje je „knjige, novine, povremene spise” prodavala Glavna srpska knjižara Jovana D. Lazarevića iz Beograda.

1873 – Otvorena osnovna škola u Donjoj Toplici. Prvi učitelj – Panta Vojinović.

1874 – Škola u Mionici imala u prvom razredu 10 učenika, u drugom 11, a u trećem 12. Devet ih je bilo iz same Mionice, 23 iz drugih mesta. Svi su bili stariji od osam godina, a njih šest stariji i od 12 godina.

1875, 16/28. februar – List „Oslobođenje” (izlazio u Kragujevcu) pisao o teškoj oskudici u Srezu kolubarskom: „Veliki broj porodica ima sa vrlo malo zemlje, s kućicom koja se zove ‘kulača’, ‘čatrlja’ i ‘burdelj’ a bez imalo stoke. Kako se čuje, bio je i takav jedan slučaj da su deca roditelju izgrizla prste od gladi. Uveliko je ovladala šuga i druge bolesti. Ovo je narod onog sreza u kome se gradila čuvena ‘ljiška’ ćuprija oko koje je kolubarski narod grdni kuluk potegao – sem što je kapitala suvog na 20.000 dukata cesarskih dao”.

1875 – U listu „Sion” Miloš Milojević objavio „Putničke slike Valjevskog okruga” i u njima opisao i život porodice Pavla Tekića, kmeta iz Ključa, „mladog, ozbiljnog i dosta razboritog čoveka”.

1876, jun – Vojnicima Valjevske brigade, prilikom njihovog prolaska kroz Srez kolubarski u odlasku na ratište u istočnoj Srbiji, poklonio je „dve krave da se zakolju za hranu” Jovan Paraćinac iz Gornje Toplice.

Nadgrobni spomenik kneza Rake Tešića u Ribnici (Foto: Ljuba Rankovic)

1876, jul – U bojevima srba i Turaka na Velikom Izvoru u Tešici izginuli, kao pripadnici dve brigade Valjevske vojske, i mnogi borci sa mioničkog područja. Njihov komandir je bio Milovan Tešić iz Mionice a posle njegove pogibije Jakov Simić. U tim borbama je narednik Živojin R. Mišić doživeo svoje vatreno krštenje. Prema popisu, rađenom 1904. godine, iz Tabanovića su tada poginula dva vojnika, iz Dučića trojica, Todorinog Dola dvojica, Gornjeg Mušića jedan, Donjeg Mušića tri, Nanomira četiri, Virovca pet, Rajkovića tri, Robaja tri, Đurđevca dva, Šušeoke jedan, Rakara tri, Planinice dva, Ključa tri, Krčmara jedan, Golupca dva, Mratišića jedan, Brežđa dva, Gornjeg Lajkovca tri, Osečenice tri, Mionice četiri, Radobića tri, Sankovića tri, Tolića jedan, Radobića jedan i Vrtiglava četiri.

1877, 22. oktobar/3. novembar – Pismom ministru unutrašnjih dela Mioničani zahtevali proglašenje Mionice za varošicu. Na taj način su mu i predočavali da u Mionici „oko sreske kancelarije, pored crkve lepe i škole” postoji još i četiri „trgovačka dućana sa jespapima”, šest trgovačkih magacina, tri mehane, devet zanatskih radnji i preko pedeset „kuća građanskih”. Predlagano je tada da varošica, koja bi se odvojila od sela Mionice, ponese ime – Miloševac. U spomen na rodonačelnika dinastije Obrenović.

1879 – Mionička osnovna škola prerasla iz trorazredne u četvororazrednu školu.

1880 – Predsednici opština: Virovčke – Miloš Đenadić, Donjotopličke – Mića Grbić, Berkovačke – Đoka Ignjatović, Struganičke – Matija Perović, Tolićke – Miloš Nikolić, Mioničke – Ljuba Rakić, Paunske – Miloš Tikvarević, Rajkovačke – Jakov Drpić, Osečeničke – Matija Jelić, Krčmarske – Jovan Cvetković i Radobićke – Andrija Miladinović.

1881, 1/13. decembar – Umrla u Struganiku Anđelija R. Mišić. Čituljom u „Srpskim novinama” tu „žalosnu vest” su „poznanicima i prijateljima” saopštili sinovi Nikola, Ivko, Lazar, pešadijski kapetan, Vasilije, Teodor i Živojin, pešadijski potporučnik i kćeri Teodora i Živka.

1882, januar – Za predsednika Zbora Narodne stranke u Srezu kolubarskom izabran Radovan Ružičić, a za potpredsednika Lj. V. Rakić.

1883 – Postojale u Mionici tri prodavnice. Jednoj, osnovnoj „pred 40 g.”, vlasnici su bili Radovan Kandić sa ortacima iz Mionice, drugoj Miloš Višić iz Đurđevca, a trećoj masa pokojnog Mirka Vukašinovića. Te radnje su imale status seoskih dućana, bez prava prodaje šećera, kafe i tekstila.

1884, januar – Kandidat Napredne stranke, Milan Dragojević iz Robaja, izabran za narodnog poslanika u Srezu kolubarskom.

1888, 11/23. januar – Izaslanici Sreza kolubarskog ponovo u Beogradu molili ministra unutrašnjih dela „da se Mionica – gde je sreska kuća – proglasi za varošicu”. U prestonici su nekoliko dana čekali „rezultat po svojoj molbi” ali je opet to bilo uzaludno. Mioničanima je takva molba odbijena i u maju 1893. godine.

1888, jesen – Otvorena u Rajkoviću osnovna škola koju su, u većini, pohađala deca iz Rajkovića i Robaja. Prvi učitelj im je bio Alimpije Birčanin (Suvodanje, 1864 – Barič, 1894)

1890, 9/21. novembar – U Planinici ubijen hajduk Marinko Maksimović Josovac, među najozloglašenijim u tom vremenu.

1890, jesen – Osnovnu školu u Gornjoj Toplici otvorili građani Rakara, Berkovca i Gunjice odakle su se deca ranije školovala u Ribnici. Prvi njen učitelj bio je Kosta Pavlović (Valjevo, 1868 – 1914) koji je u Toplici učiteljevao dvadesetak godina.

1890, 31. decembar – Mionička opština imala 2.229 stanovnika (muških 1.187, ženskih 1.042). Nju su činili: Mionica (732 stanovnika), Radobić (294), Sanković (368), Tabanović (313), Klašnić (136) i Paštrić (389). U Kolubarskom srezu postojalo je tada još 14 opština: brežđanska, virovačka, vračevačka, gornjotoplička, donjotoplička, ključka, krčmarska, osečanska, paunska, pepeljevačka, planinička, rajkovačka, slavkovačka i cvetanovačka.

1891, jun – U skupštinu Valjevskog okruga u Kolubarskom srezu su izabrani: Ilija Popović, sveštenik iz Babajića, Vasa Urošević, učitelj u Ribnici, Ljubomir Paunović, predsednik Opštine mioničke, Todor Petrović, predsednik gornjotplički i Nikola Jovičić, predsednik Opštine pepeljevačke.

1891, novembar – Arhimandrit Melentije Vujić, rodom iz Osečenice, proizveden za timočkog vladiku. U celokupnoj istoriji Valjevske Kolubare on je jedini imao to zvanje.

1892, 12/24. april – Glasanjem na opštinskom zboru u Mionici 204 prisutna građanina podržala predlog za proglašenje varošice, protivilo se njih 66. Već 10. maja te godine obeležene su granice buduće varošice.

1892, leto – Uhapšen Ljubomir Paunović, tada predsednik Opštine mioničke, poslanik u Okružnoj skupštini i član Okružnog odbora. Bez osude je držan u višemesečnom pritvoru. „Ljuba nije pao u pritvor ni za kakvo beščasno delo” – pisale su „Valjevske novine” 22. novembra 1892. insistirajući na što skorijem suđenju i donošenju presude. Umesto Paunovića, člana Radikalne stranke, tada je za novog predsednika Mioničke opštine izabran liberal. Za privremeno vršenje dužnosti okružnog poslnika određen je mionički učitelj Vasa Urošević.

1892, 30. novembar/11. decembar – Sva sela Mioničke opštine izabrala „ogromnom većinom” radikale za seoske kmetove iako je vlast nastojala da budu izabrani liberali. U Sankoviću je izabran Nikola Paunović, Radobiću Milorad Radovanović, a u Paštriću Ivko Palavestrić.

1892 – Arheolog Đoka Jovanović iskopavao tumule u Golubačkom polju, a naredne godine taj rad je nastavio Mihailo Valtrović. Oni su ubrzo i publikovali rezultate tih istraživanja. U Srbiji tumuli nisu do tada iskopavani.

Potporučnik Živojin R. Mišić sa majkom Anđelijom (Foto: Ljuba Rankovic)

1893, leto – U Đurđevcu počela izgradnja škole.

1893, avgust – Kralja Aleksandra Obrenovića, prilikom njegovog dolaska u Valjevo, u ime naroda Sreza kolubarskog pozdravio Ljubomir Paunović iz Sankovića.

1893, 12/24. decembar – Na opštinskim izborima u Kolubarskom srezu svugde su izabrani radikali, sem opština mioničke i paunske, dok je u Opštini vračevačkoj „pokvaren” izbor.

1893 – U Načelstvu Kolubarskog sreza u Mionici službovao kao pisar druge klase pesnik Milorad J. Mitrović. Neke njegove pesme nose naznaku da su nastale za vreme tog njegovog boravka među Mioničanima.

1893 – Na području Sreza kolubarskog postojalo 15 opština: paunska, rajkovačka, osečenička, krčmarska, brežđanska, planinička, ključanska, mionička, donjotoplička, gornjotoplička, cvetanovačka, slavkovačka, vračevačka, pepeljevačka i virovačka.

1893 – U Mionici ustanovljena pošta. Prvi poštar je bio Svetislav D. Đorđević.

1894 – Poverenici Drinosavskog „Kola jahača knez Mihailo” za okrug valjevski u Kolubarskom srezu: Milan Dragojević iz Robaja, Nikola Nikolić iz Mionice, Vića Matić iz Ratkovca, Toša Petrović iz Gornje Toplice, Kosta Jovanović iz Donje Toplice, Milan Stefanović iz Šušeoke, Ilija Popović, sveštenik iz Babajića i Dimitrije Petrović iz Cvetanovaca.

1895, 1/13. januar – Ukazom kralja Aleksandra Obrenovića Mionica proglašena za varošicu.

1895, 15/27. avgust – „Na imanju čestitog građanina, čiča Pavla Ćosića” održano svečno početno gađanje članova Kolubarske streljačke družine u Mionici koja je te godine i osnovana. Učestovalo je 80 mioničkih strelaca, a prva nagrada je pripala Čedomiru Vladisavljeviću iz Mionice. Drugi je bio Milovan Đorđević, a treći Radomir Marić. Za vreme gađanja svirala je muzika Drinske divizije iz Valjeva.

1895 – U Mionici, prvi put, ordinirao lekar za Srez kolubarski. Bio je to dr Svetislav Radovanović. Medicinu je studirao u Petrogradu. Nije se dugo zadržao na toj dužnosti, a potom su nekoliko godina Tamnavski i Kolubarski srez imali zajedničkog lekara.

1896 – Na prvom mioničkom trojičkom vašaru bilo 13 šatri, 20 dućana i 13 kola sa pićem. Opština je ubrala čistog prihoda u iznosu od 62,75 dinara. „Red je na vašaru bio potpuno dobar” – izvestio je nadležnog ministra sreski načelnik Jov. Popović.

1896 – Za osnovnu školu u Mionici podignuta nov zgrada od čvrstog materijala, „po inženjerskom planu”. Nalazila se istočno od crkve, na zajedničkom placu. Raspolagala je sa dve učionice i kancelarijom. Na tom prostoru je 1904. godine izgrađena još jedna školska zgrada.

1897, jun – Ivan Dragićević, predsednik Opštine mioničke i Svetolik Mihailović iz Popadića izabrani u Srezu kolubarskom za narodne poslanike, dok je Milan Dragojević iz Robaja određen kraljevskim ukazom na to mesto.

1898, 22. mart/3. aprila – Preko 400 liberala Sreza kolubarskog izabralo na svom zboru Stojadina M. Kovačevića za predsednika svog Sreskog odbora, a Ljubu Lalovića za sekretara.

1898, maj – Milan Dragojević iz Robaja i Živko Jeremić iz Gornjeg Mušića izabrani za poslanike u Srezu kolubarskom.

1899, 27. april/11. maj – Idući iz Bogovađe u Valjevo kralj Aleksandar Obrenović i njegov otac, bivši kralj Milan Obrenović proputovali kroz Mionicu. „Iz Bogovađe su se krenula njihova veličanstva u jedan čas po podne praćena pozdravima narodnim. Od Donje Toplice pa do Valjeva put vodi kroz pravi raj u kome je Mionica divan ures. Tu na jednom visoravnu, u položaju kakav se retko nalazi, pred lepom crkvom mioničkom dočekao je njihova veličanstva silan narod, u lepoj i bogatoj nožnji kolubarskoj. Njihova veličanstva su svratila u crkvu i po tome se poduže zadržala pod venjakom, zelenilom i ćilimima ukrašenim. U Divcima, na granici sreza kolubarskog i valjevskog, dočekao je njihova veličanstva narod sreza valjevskog”. Tako je dolazak vladara u Mionicu, prvi u njenoj istoriji, opisan u „Trgovinskom glasniku” 1. maja 1899.

1899, jun – Među 15 učitelja u Kolubarskom srezu najvišom ocenom (pet) ocenjeni su Živko Vićentijević (Đurđevac) i Milivoje Paunović (Cvetanovac).

1899, jesen – Na poljoprivrednoj izložbi u Beogradu nagrađeni voćari: Vićentije Vića Matić iz Mionice, Radomir Marić iz Mionice, Pavle Drpić iz Đurđevca i Velimir Stojanović iz Đurđevca.

1900, 19. februar/3. mart – Za sreskog ekonoma u Mionici postavljen Vićentije Matić, svršeni đak Ratarske škole, rođen u Ratkovcu. Do tada je tu dužnost vršio Milan Milenović koji je iz Mionice premešten u Veliko Orašje.

1900, 31. decembar – Mionica imala 878 stanovnika (muških 504, ženskih 374). U čitavom Kolubarskom srezu živelo je 25.068 stanovnika.

LITERATURAKalendar sa šematizmom Kneževine Srbije, 1855-1900; J. Vujić, Putešestvije po Serbiji, II, Beograd 1902; A. Ivić, Između Prvog i Drugog srpskog ustanka, Zagreb 1917; B. Peruničić, Grad Valjevo i njegovo upravno područje 1815-1915, Valjevo 1973; R. M. Drašković, Valjevo u prošlosti, Valjevo 1987; M. Isailović, Osnovne škole u Valjevskom kraju 1804-1918, Valjevo 1985; Kalendar „Kolubara” za godine 1991-2004; Mionica i Mioničani, Valjevo 1995; Z. Ranković, Valjevski kraj u XX veku, Valjevo 2002; M. Isić i M. Jovanović, Poginuli u ratovima Srbije u 19. veku, Valjevo 2003; Valjevski almanah za 2003, Beograd 2003.