prva strana

Petak, 26. April 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2004 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

O baji i kafani

Živoslav Miloradović

Karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Rankovic)


Imam jak osećaj da ću u narednim redovima počiniti greh. Vuče me, ne mogu da odolim, a znam da nije viteški, nije ni lepo čak. Pisati o Bogoljubu Kariću i njegovoj Ambiciji greh je iz više razloga. Prvi i najvažniji proishodi iz spoznaje da svako pisanje o Njemu i Njoj (Ambiciji) ide isključivo njima u prilog bez obzira na to kakve će ocene tu biti iznete. Ne libeći se da plagira sve čega se seti, B. Karić i njegova družina plagirali su i, na srpskoj političkoj sceni već isprobani, metod takozvanog „mangupskog talambasanja”.

Stvar je jednostavna i veoma učinkoviota. Baja sa Ambicijom pod rukom, ušeta u pijanu kafanu, polako se približi šanku, a zatim lupi šakom o sto i iznenada drekne: „Slušaj, ovamo!!” Uvijena u duševnu memlu i gotovo opipljivu dosadu, kafana jedva čeka na ovakav uzvik i odmah sva zatreperi u ičekivanju sledećeg poteza. Baja sa Ambicijom potom napravi dramsku pauzu ne bi li pojačao napetost u publici a potom nastavi da priča sve što mu u tom trenutku padne na pamet. Pri tome je važno da udarne reči u govoru kafani budu razumljive, odnosno da njihov pojmovni sadržaj bude blizak kafanskom poimanju istih. Preporučno je da te reči fijuču kao bačeni noževi, da režu svojom oštricom: narod, država, snaga, mi nećemo dozvoliti, mi ćemo uraditi, mi ćemo ispuniti, mi ćemo popraviti, mi, mi, mi... Kafana ćuti, sluša, pa počinje da se komeša, počinje da ponavlja neke reči, da ih izvikuje. Eto, jel’ to bilo teško?

Nije?

Pa da jeste ne bi se šarže poput g. Bogoljuba hvatale govorancija ovakvog tipa gde se niti zna ko pije niti ko plaća, mada oni bez mutnog pogleda u očima lako mogu naslutiti kako će ove dve uloge biti raspoređene i na koga. Tim pre što se taj film kod nas već „davao”.

Elem, rekoh na početku da o g. Bogoljubu nikako ne bi trebalo pisati, ali izostavih i dodatak, ili domjetak kako bi se reklo na engleskom. Trebalo je reći ovako: o g. Bogoljubu se nikako ne bi pisalo u kakvoj normalnoj državi. I u normalnim državama ovakvih igrača ne samo da ima nego su čak kud i kamo brojniji nego kod nas. Samo u onom čuvenom londonskom parku ima ih na stotine. I svi strpljivo čekaju u redu da stanu za govornicu i otkriju nam Smisao. A tamo se tome niko ne čudi, niti pak o njima piše. Neka ih, neka govore, posle će im biti lakše, a oni koji ih slušaju bi se tim povodom mogli još i razonoditi, pa eto duple koristi: besplatna priredba na otvorenom prostoru, okolo travica, čist vazduh, milina...

Ali, kod nas nije tako. Pomenuh, ne slučajno, pijanu kafanu utonulu u duševnu memlu i gotovo opipljivu dosadu. E, tu, kao što se videlo, važe druga pravila. Osim toga, kafana se otegla u dužinu i širinu, kraja joj se ne vidi, nigde travice, čistog vazduha, ničeg. Unutra, masa sveta, sedi i glavinja. Dosada, nego jašta, memla takođe, nigde daška vetra, nigde razbirljive reči... Zato je tu svaki Baja sa Ambicijom veoma dobrodošao, a njegova reč pada uvek na plodno tle.

E, sad, pitanje bi moglo da glasi: pa o kome onda treba pisati – da li o Baji ili kafani, i ko je ovde čiji uzrok? Da li je Baja pronašao kafanu ili je pak kafana iz duše svoje iznedrila Baju? U svakom slučaju, jedno bez drugog ne mogu. Kada bi u kafani reč uzeo kogod drugi, ko pazi na red i ne mlati baš sve ono što mu pod jezik padne, kafana bi ga ismejala. Možda bi i batina dobio, možda bi ga, ne daj Bože, i ubilo. Kafana ima kratak živac i brzo se pali, bilo da slavi ili i da bije. Vidi li samo da reči imaju red, da se u njima naziru ljudski i božji obziri, skače spremna na boj. Kafana je đavolska sila pa su joj uvek haos i pomama mnogo bliži nego red i razum.

A da kojim slučajem Baja progovori negde izvan kafane, slušali bi ga samo dokoni šereti, mada bi bilo i onih koji bi zvali policiju, ili hitnu pomoć, kako ko. Suživot im je, dakle suđen: niti Baja može bez kafane, niti ona bez njega. Ta se sprega može učiniti prirodnom, pa samim tim i logičnom. Zato mnogi ni ne postavljaju osnovno pitanje od kojeg sve polazi: šta ćemo mi u kafani i, ako nam je tu već tako odvratno, zašto ne izađemo, ili bar Baji kažemo da umukne, da ne davi, da je neznalica i sitni vašarski prevarant, a da mu je Ambicija suluda, smešna i samim tim pomalo jadna? A umorni smo od svih tih Baja i njihovih suludih govorancija, umorni smo od njihovih Ambicija, a ponajviše od života. Pa nam se čini da ako s prezrenjem ćutimo možemo makar da predahnemo, da vazduha uhvatimo... Ili da se pravimo da ne vidimo, da ne čujemo, šta nas se tiče, neka priča ko šta hoće, samo da nas ostavi na miru.

Zabluda!!

U kafani nema vazduha za disanje, a Baja ima svoj ritam: to kada uhvati - ne pušta. Popustiš li mu jednom, popustio si zauvek, a mi, publika iz kafane, mi nemi posmatrači i ćutljivi prezirači već smo stotinu puta popustili. Jedva tumaramo okolo pod teretom svih tih govora, svih tih teranja i naterivanja i jakih reči koje fijuču kao noževi.

Kafanu treba provetriti, prozore - ne otvoriti, nego razvaliti, ako treba zidove provaliti, krov skinuti, a crep uredno u gomile složiti. Ali radnika nema, majstora nema.

Majstori, gde ste?