prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

knjiga

Povratak pesnika

Milutin Lujo Danojlić

Posle skoro dvadeset godina ćutanja, ponovo se oglasio pesmama za odrasle (u međuvremenu je objavio četiri zbirke za decu) pesnik Milojko Srećović, sada izabranim i novim pesmama u zbirci „Kameni dvojnici”. Iz perioda 1980-2000. autor je sam izabrao i dopunio novim pesmama 44 poetska ostvarenja. Naziv knjige je dobijen sažimanjem naslova dve prethodne poetske zbirke: „Kamena zvona” (1980. i 1982) i „Naši dvojnici” (1982). Time je formalno naznačen kontinuitet poetskog stvaranja privremeno odsutnog pesnika iz književne javnosti s kraja proteklog veka.

(Foto: Ljuba Rankovic)

U knjigu nas uvodi ljubavna pesma „Kamena zvona” koja je karakteristična za autorov pesnički postupak. Slobodni stihovi, grupisani u strofe, različitog obima, sa gradacijski zategnutim dramaturškim lukom koji uokviruje, obično kraću lirsku pesmu, stilska je karakteristika skoro svih pesama ovog autora. Ume on da stvara i pesme tradicionalnih metričkih pravila, primenom rime i prepoznatljivog ritmičkog obrasca i poznate melodije. Tako je nastala i jedna od najlepših pesama - „Za V. S.” Čini nam se da su ovom pesniku potrebna neka ograničenja pesničkih sloboda jer tako misao usmerava prema jednom predmetu i istoj ideji. I tako nastaje celovitije umetničko delo.

Postoje, uslovno rečeno, tri glavne teme ove poezije: ljubav, čovekova sudbina i tajnovitost sveta. Pri pesnikovom oblikovanju tih motiva, stalno je prisutna njegova zamišljenost nad pojavama i zbivanjima. Zato Srećkovićeve pesme uvek nose neku poruku, najčešće jasno izraženu, a ponekad skrivenu u simbolima. Recimo, simbol tradicionalnog je kućno ognjište, a čovek u istoriji javlja se kroz glas neke nedovoljno jasne priče koja dopire iz dubina prošlosti, slično glasu bajalica. Po tome je, kao i Vasko Popa, i ovaj pesnik našao oslonca u srpskoj narodnoj lirskoj poeziji. Otud je preuzeta i melodija i ritam, pa i simbolično oneobičavanje životnih pojava.

U nekim pesmama se prepliće više motiva, pa ih je zato teško klasifikovati. Ljubavna pesma privlači temu prolaznosti, pesma o prirodi - temu tajnovitosti svega vidljivog i onostrano naslućivanje, a prošlost ne može da opstane bez sadašnjeg odraza u svesti lirskog subjekta. Ipak, u svim pesmama zajednička je ideja o propadljivosti svega ako nije oblikovano umetničkim činom, ako je svedeno na fizičko, materijalno trajanje, a nije se oplemenilo duhovnim zrakom. Posebno časno mesto u umetničkom oplemenjivanju sveta ima poezija, koja je u stanju da identifikuje i neutrališe zlo, inače prisutno u svim čovekovim naporima da se svet učini boljim.
Pored već navedene pesme „Za V. S.”, čini nam se da se umetničkim dometima, iskrenošću i doživljenošću, ističu i ove ljubavne pesme: „Nesporazum”, „Kamena zvona” i „Dan kasnije”.

Ako se prati pesnikov razvoj, od prvih objavljenih do pesama iz poslednjih godina, vidan je napredak u zrenju poetskog izraza Milojka Srećkovića. Od prilično zatvorenih, često hermetičkih iskaza, pesnik se sve više otvara prema jasnosti, a zatim, i sve sažetije i sa viškom jezičkog značenja izražava misli i osećanja. A to znači da je pesnik otkrio svoj, originalni izraz i svoje tematske oblasti.

Opet čujem zvuke testere

KAMENA ZVONA

Dok, silazeći niz čelo,
lediš svaku moju misao,
u oku ti spremam gubilište...

Slute te moji kapci,
od nesanice vreli,
i noć u njima pleni tvoj grč.

I stare slike se množe
nervom kojim dolaziš,
pa zvone,
zvone o prolasku.


NESPORAZUM

Nek sam ti kora u grlu,
kamen u oku,
nek sam prtina kroz groblje.

Moraš nekad proći...

Ne možeš prevariti zore,
ni preskočiti smet,
i nećeš nikad napamet
naučiti život.

Nećeš,
a ja se ne inatim,
i sve ostavljam tebi,
jer ništa ne mogu da shvatim.


DAN KASNIJE

Hoće li ostati šta
kad se stani bura
i žar iznenadne ljubavi
zgasne u našim srcima?

Šta ima iza toga,
ljubavi? -
večno neka je blagosloveno
to stanje zanesenosti.

I kao praskava varnica
neka potraje,
ne može zaboraviti
srce kome se desilo:

Bilo pa prošlo,
nikad više,
reči su što ih
mrtvi izmisliše.


ZA V. S.

Kada u jednom običnom danu,
zaspiš nad knjigom, u ovom svetu,
i probudiš se u snu astralnom,
da li zagrliš svoju zvezdu?

Malu zvezdicu što ima oči,
tople kao dva jezera,
u koje tvoja duša skoči
beskrajno laka i vesela.

I postanete jedno načas,
čestica bleda pod mikroskopom,
nedokučiva više za nas,
ali, da ne pričamo o tom.

Nego, kad se vratiš
u knjigu toplu na svome krilu,
da li kroz tačku na kraju reda
što je ostala u tvome bilu?...

Ili te lupanje srca probudi
baš tu gde je i vreme stalo
da se misao neka dovrši
kad oko nije izdržalo?


DA NAM DOMOVI OSTANU

Donosili su razne ale i zjale
i udarali murove ili palce.

Trgovali sa svim
što nisu mogli pojesti,
jahali zverinje i magarce
i iz ptica sisali mleko
o kojem smo mi sanjali.

Da su s nama u srodstvu,
dokazivali su postojanjem,
odavali se navikama,
što je u nama učvršćivalo strah
i bojazan da bilo kuda odemo.

Da kupimo kartu za tu nigdinu,
mada je i tih gluposti bilo,
oprobali smo se tako nevični
i kad su nam majke stale zapevati
od svega odustali,
da nam domovi ostanu
i da nas korov ne zagrli.

Posle smo sve prepričavali
i od tog živeli.


VIŠNJA

Za višnju je vezana čitava stvar,
ili tačnije, za njen cvat.

Čar koju danas pokušavam dopisati
samo je delić uspomena vezanih za nju,
a pesma je mogla biti i o crvu,
o metafizičkom trenutku biljke -
i pošto mi nećeš verovati,
svejedno mi je kako ću je ispričati:

Trulež i stari list su pokrivali
zemlju.
Kroz njih je raslo i moje nežno drvo,
najlepših cvetova.
Višnja.
Rasla je u mom oku
sve dok naš prag kućni
nije počeo da truli,
onda sam zatekao majku
kako na klupi oštri testeru:

- Moramo, rekla je,
od ovog drveta napraviti novi prag!

Sve dalje je išlo jednostavno,
ali već nekoliko večeri,
pred našom kućom,
opet čujem zvuke testere.


U ZAVIČAJU

Komšija prolazi putem
mereći svaki korak.
Ima tranzistor u zadžepku,
sluša vesti
i usput dovikuje:
- Sinovac,
Rešio si da praviš kuću...
(Isteže vrat tobože da me čuje.)
Trebalo je to i ranije,
vidiš kakva su vremena!

- Jeste,
ali tamo gde živim
bilo mi je važnije.

- Važnije?...
Pre neku godinu,
pitam ja Obrada,
ne znam da l’ ga znaš,
doš‘o prodaje očevinu:
Što prodaješ očevinu, Obrade?...
Kaže, pravim kuću.
Gde praviš kuću?

U Tuzli, veli...
Sad ne znam ni da l’ je živ
mučenik...
Tako je to sinovac,
i zec dođe da crkne
tamo gde se okoti.

I ode pojačavajući tranzistor.



MI GOVORIMO

Govori se kod nas,
oduvek,
kuća nam bruji od glasova.

Ne zakazujemo zborove
i ne spremamo govore,
to je stara navika,
reči od pre.

A štošta i kažemo...

Kad se noć spusti
vatru zatremo,
pse na prag namamimo
i rogove im damo.

Onda neko viče,
mi uzvraćamo ili tapšemo,
sve dok se ognjište ne ohladi.

Tad pokupimo ugarke
i nestanemo.

Ovo se ponavlja svake večeri.

Milojko Srećković