Avgust se odužio, nikako da mu vidimo kraj. Čini se da je duži
i od samog januara, koji je tradicionalno najduži mesec u godini.
Svi su na odmoru, a ispostavlja se, svi rade punom parom – i
vladin i nevladin sektor, i premijer i predsednik, a bogami i svi ministri,
kapitalni pogotovu.
Situacija kao u romanima Svetislava Basare: istovremeno se živi
i radi i ovde i na više mesta u isto vreme, sve je moguće – biti istovremeno i
vlast i opozicija, predsednik Republike je u isto vreme aktivista nevladine
organizacije „Narodna kancelarija”, jeste bio u Srebrenici ali ga niko nije
video, premijer je premijer danas ali se ne razlikuje od premijera od pre
dvesta godina – na istom mestu u isto vreme sa istom retorikom (novine su
prenele da je u sadašnjem izdanju premijer udarao rukama u ritmu muzike Bore Čorbe
i gle čuda, bio nasmejan, dok se pouzdano ne zna da je Prota Mateja pljeskao uz
gusle a malo je verovatno da se uopšte smejao).
Srce ove zemlje je, kako vidimo, zdravo i vitalno, ali nam
ostali organi posustaju. U glavi nam zbrka, stomak nas muči, ruke ne kontrolišemo,
noge nam otežale, vid oslabio, ne razlikujemo više mirise, jedino nas pogani
jezik nekako služi.
Došlo je dovde (pokazuje na gušu) a odozgo je počelo.