prva strana

Četvrtak, 25. April 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2006 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

književnost

Cirkus

Zoran Stepanović

circo

(Foto: Ljuba Ranković)

Odasvud je kao u nekoj dubokoj špilji kapalo i balilo, tupo udaralo i još tuplje se odbijalo kao u nepovrat. Vremenski uslovi ponekad život znače, ponekad život uzimaju ako on kao takav uopšte i postoji. Nesrećno se podlaktivši na meteo-situaciju Moskva se sprema na počinak i da egzemplarno podrži sledeću priču.

U to vreme Rusija prestaje da tuče svoje žene. Mračni srednji vek definitivno je stavljen ad acta prosvetljenim pogubljenjem carske porodice. Od tada pa na ovamo drugarice jednako kao i drugovi daju puni doprinos mladoj proleterskoj državi. U opštem izjednačavanju i poravnjavanju i za očekivati je bilo da žena zauzme ono mesto koje joj je bilo oduzeto dekadentnim istorijskim okolnostima, rekli bismo čak nezrelošću.

Usred velikog pregalaštva i elana koji klasnoj borbi daje nemerljivi zamajac, dešavaju se neke čudnovate pojave koje su i danas teško objašnjive. Naime nestaje smeha i žagora sa moskovskih ulica. Da li zbog ozbiljnosti situacije ili ko zna još zbog čega tek osvešteni narod se povlači u sebe, u svoje dužnosti i obaveze. Potonje ne behu male znajući odnos revolucije prema svojoj deci.

Svakodnevno raste broj imperijalističkih agenata, spremnih da spoljnim neprijateljima izdaju svetlu boljševičku ideju i da zahuktalu sovjetsku mašinu vrate na početak. Većinu izdajnika, koji preko noći bivaju odstranjeni iz novoga društva, ako ne i sve do jednog, čine baš bivši istaknuti proleteri koji iz neobjašnjivih razloga svoje životne role samopregornih revolucionara, samo naizgled tragičara, menjaju za uloge nesumnjivih gubitnika. Nasuprot ovome, njihove biografije komično deluju u svojoj pretencioznoj nameri da pedantne hroničare odvuku što dalje od činjenica. Cinici u komentarima ovih događaja, izrečenim sa pristojne vremenske distance, skloni su da tvrde kako u svim dokumentima koji ostaju iza nestalih ima izvesne analogije, obrasca, čak kalupa, što se posebno ogleda u spisima sa suđenja pomenutim, dokazanog materijala i krunskih priznanja optuženih koja u osnovi nalikuju jedna drugom kao jaje jajetu.

Jedna od neobičnosti toga doba a ujedno i ugao-temeljna tačka ove priče je cirkus u koji građani odlaze u velikom broju i dragovoljno, revnosnije čak nego i na brojne masovke na kojima je prisustvo pojedinca označavano kao duboka svesnost i privrženost revoluciji.

Elem, u tome manježu, gde po prirodi stvari stoji okrenuto naglavce u odnosu na stvarnost, jer na šta bi inače izašla proleterska država kada bi cirkus ličio na nju ili ne daj Bože obrnuto, glavnu rolu igra veliki ruski artist, klovn Oleg Popov.

Smeh, smeh kao neophodni element svakog društva a pogotovo narodnog, od istoimene vlasti prihvaćen čak kao neminovnost, razlegao bi se tada i grohotom prenosio po toj nesvesnoj oazi čuda sred duboko svesne jednoklasne Moskve. Artist Popov gotovo uvek nadrasta samog sebe i prelazi i onu granicu koja odvaja realnost od čuda, ne bez posledica verovatno. Površno razmatrajući ondašnju situaciju to i ne predstavlja vrhunski podvig uzimajući u obzir kakvo gorivo su za inspiraciju imali sovjetski cirkuski umetnici.

Narod se u cirkus zbraja kao što se izlazeći iz njega razdvaja na pojedinače proleterske slučajeve, a da pri tom ne oseća jasno omeđenu granicu između slobodnog smeha sa jedne strane i svoje slobode sa druge. Ruska muzička duša pokušava da navedeno spoji i da životu doda još jedan od privida ali sloboda sa gađenjem odbija da se sa ovakvim smehom sastavi ostavljajući ga da u cirkusu bivstvuje na mah.

Još čudnija tačka ove priče, ujedno i kamen međaš koji deli i spaja sve napred opisano sa potonjim, dešava se baš tih dana u ordinaciji jednoga neuropsihijatra-druga. One zvrje potpuno prazne, deluju gotovo napušteno i svojim izgledom svedoče o čeličnom duhu fizički nesumnjivo zdravog novog čoveka.
Jedan se pacijent požali na nesnosnu apatiju, odsustvo volje za životom i ine pojave, sve potpuno neprimereno svesnom građaninu. Doktor pregledavši ga ustanovi da nema razloga za brigu. Neuropsihijatrijski nalaz beše potpuno uredan. Blagonaklono posmatravši dotičnog, preko naočara spuštenih na pola nosa, onako medveđe ruski preporuči odlazak u cirkus. Drug Popov tamo toplinu u srca vraća i podseća da pokoj ruskoj duši još održan nije, dodaje lekar očigledno zaboravivši se. Avaj, skoči neimenovani i ne bez pukotine u glasu zavapi:

- Ja sam Oleg Popov, ko će, ljudi, mene nasmejati.

Kada kao kod nas surova zbilja i cirkus potpuno izjednače osmotske pritiske, menažerije se otvore i zveri izmešaju, tada se ne zna sa koje strane u koju curi, šta se u šta uliva, da li sviraju sirene ili fanfare i trube i da li ćemo se sunovratiti na trapez još jednom ili će gusta zatvorska mreža koja nas okružuje amortizovati naš pad.

Iz navedenih razloga, a za razliku od Sovjeta, mi na svoje drugove klovnove nekako više i ne računamo. Već zadugo oni nikom smešni nisu. Maska im spada, šminka se razmazuje, geg i mimika su im lažni i izveštačeni. Izgleda da još jedino sami sebe mogu da zasmeju.

A i Rusija je daleko. Daleko.