Oliver i Veca
Aćim Aleksić, London
|
|
Povodom izuzetnog jubileja, 100 godina KUD „Abrašević”,
reditelj Miodrag Mile Gajić dao je intervju beogradskoj „Politici”. Naravno da
je intervju stvar onoga koji ga daje, pa mi nije želja da ga podvrgavam
kritici. Pogotovo takvu veličinu poput Mila, čoveka legende, doajena režije,
umetnika, pedagoga, organizatora, animatora, lidera, paćenika i prognanika
Golog Otoka.
Inspirisan, pročitavši intervju, htedoh da dam svoj pogled
na vreme koje smo zajedno proveli – mi na sceni, neko iza scene i vi u gledalištu.
Da se setim nepomenutih umetnika, koji su povodom tog jubileja zaslužili da
budu pomenuti. Nije pomenut Oliver Viktorović, naš „Hokejaš“, jedan od najuspešnijih
reditelja „Abraševića”. Pokojni Viktorović, rođeni Beograđanin, režirao je
nekoliko godina u Valjevu, po odlasku Gajića, i napravio tri remek dela režije
o kojima je i Mile svojevremeno vrlo pozitivno govorio.
„Ožalošćena porodica” igrana je u sezoni 1978, po ondašnjoj
SFRJ, i svrstavana u jednu od najboljih postavki tog Nušićevog dela. Ostaće
zapamćena kao izuzetna predstava sa, za amatersko pozorište, impozantnim brojem
od oko 40 odigranih predstava! Druga Oliverova režija u „Abraševiću”, koja takođe
ulazi u antologiju amaterskog pozorja, jeste „Limunacija” Dušana Kovačevića u
sezoni 1979. Zlatne plakete i druge nagrade, koje je ova predstava pokupila,
dokaz su da je i ova postavka, za mene bar, bila dragulj. O njoj je i Gajić
svojevremeno znao da kaže „dragulj pročitanog pisca”. Oliver će ovde biti zapamćen
po tome što je sa amaterima bolje pročitao Kovačevića nego beogradsko
Jugoslovensko dramsko pozorište, koje je u sezoni 1979. na svom repertoaru
imalo istu predstavu.
Treća predstava, koja se takođe svrstava u velike predstave
valjevskog „Abraševića”, je „Sveti Georgije ubija aždahu”, opet po tekstu Duška
Kovačevića a u režiji Oliverovoj. Mile Gajić je sa ushićenjem branio tu
predstavu, na saveznoj smotri u Trebinju, od najezde muslimanskih kritičara i
ostalih anatemista bivše SFRJ. Branio i odbranio u sezoni 1988. Viktorović je u
„Abraševiću” još režirao „Sporting lajf”, „Prenoćište”, „Dugo putovanje u
Jevropu”, „Čudo u Šarganu” i „Revizor”. I te predstave su bile igrane na opšte
zadovoljstvo publike i glumaca.
Ovo pisanije o Oliveru, umetniku, ne bi imalo smisla da se
uz njega ne svrstava još jedna ličnost bez koje sve ovo ne bi bilo moguće
uraditi, a takođe nepomenuti u pomenutom intervjuu reditelja Gajića. To je Veroljub
Veca Andrić! Čini mi se da neće moći da stane u novine sve to šta je ovaj čovek
uradio, koliko je nagrada i priznanja dobio, sve njegove uloge za 40 godina nošenja
repertoara AP „Abrašević”. Da bi se sve to pobrojalo, iziskivalo bi veći broj
stranica Revije „Kolubara”, ali ću bar na nekima od njih morati da se zadržim
To je, pre svih, Vecin Agaton Arsić, ili „prerušeni
bankarski službenik” kako ga je u svojoj kritici nazvao novinar Milutin Mišić,
poznati kritičar ondašnje beogradske „Borbe”. Povod za to mu je bila loše igranje
Nušića na eks YU prostorima. Mišić nije mogao a da ne uporedi sve te jadne
pofesionalce, koji su u toj sezoni pokušavali da Nušića „kreiraju po službenoj
dužnosti”. Njih je sve zasenio amater Veca, tada „bankarski službenik”, sada
penzioner. Na sreću i radost svih ljubitelja „Male scene”, Vecin Agaton je
remek delo glumca.
Mislim da Miodrag Gajić nije zaboravio na njih, jer je
očigledno da ga pamćenje služi izuzetno
dobro čim se seća „lepuškastog Mićunovog lika sa Golog Otoka” i ostalih
sapatnika. Izgleda da mu se desila brzopleta greška, što je, inače, retkost kad
je on u pitanju. Stoga sam dozvolio sebi slobodu da uz Gajića, koji je veličina
nad veličinama, svrstam pod istu kapu još dva umetnika o „Abraševićevoj”
stogodišnjici. Pri tom sam imao na umu šta je bar meni amaterizam u životu pružio.