prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2006 > pisma

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Oliver i Veca

Aćim Aleksić, London

Povodom izuzetnog jubileja, 100 godina KUD „Abrašević”, reditelj Miodrag Mile Gajić dao je intervju beogradskoj „Politici”. Naravno da je intervju stvar onoga koji ga daje, pa mi nije želja da ga podvrgavam kritici. Pogotovo takvu veličinu poput Mila, čoveka legende, doajena režije, umetnika, pedagoga, organizatora, animatora, lidera, paćenika i prognanika Golog Otoka.

Inspirisan, pročitavši intervju, htedoh da dam svoj pogled na vreme koje smo zajedno proveli – mi na sceni, neko iza scene i vi u gledalištu. Da se setim nepomenutih umetnika, koji su povodom tog jubileja zaslužili da budu pomenuti. Nije pomenut Oliver Viktorović, naš „Hokejaš“, jedan od najuspešnijih reditelja „Abraševića”. Pokojni Viktorović, rođeni Beograđanin, režirao je nekoliko godina u Valjevu, po odlasku Gajića, i napravio tri remek dela režije o kojima je i Mile svojevremeno vrlo pozitivno govorio.

„Ožalošćena porodica” igrana je u sezoni 1978, po ondašnjoj SFRJ, i svrstavana u jednu od najboljih postavki tog Nušićevog dela. Ostaće zapamćena kao izuzetna predstava sa, za amatersko pozorište, impozantnim brojem od oko 40 odigranih predstava! Druga Oliverova režija u „Abraševiću”, koja takođe ulazi u antologiju amaterskog pozorja, jeste „Limunacija” Dušana Kovačevića u sezoni 1979. Zlatne plakete i druge nagrade, koje je ova predstava pokupila, dokaz su da je i ova postavka, za mene bar, bila dragulj. O njoj je i Gajić svojevremeno znao da kaže „dragulj pročitanog pisca”. Oliver će ovde biti zapamćen po tome što je sa amaterima bolje pročitao Kovačevića nego beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, koje je u sezoni 1979. na svom repertoaru imalo istu predstavu.

Treća predstava, koja se takođe svrstava u velike predstave valjevskog „Abraševića”, je „Sveti Georgije ubija aždahu”, opet po tekstu Duška Kovačevića a u režiji Oliverovoj. Mile Gajić je sa ushićenjem branio tu predstavu, na saveznoj smotri u Trebinju, od najezde muslimanskih kritičara i ostalih anatemista bivše SFRJ. Branio i odbranio u sezoni 1988. Viktorović je u „Abraševiću” još režirao „Sporting lajf”, „Prenoćište”, „Dugo putovanje u Jevropu”, „Čudo u Šarganu” i „Revizor”. I te predstave su bile igrane na opšte zadovoljstvo publike i glumaca.

Ovo pisanije o Oliveru, umetniku, ne bi imalo smisla da se uz njega ne svrstava još jedna ličnost bez koje sve ovo ne bi bilo moguće uraditi, a takođe nepomenuti u pomenutom intervjuu reditelja Gajića. To je Veroljub Veca Andrić! Čini mi se da neće moći da stane u novine sve to šta je ovaj čovek uradio, koliko je nagrada i priznanja dobio, sve njegove uloge za 40 godina nošenja repertoara AP „Abrašević”. Da bi se sve to pobrojalo, iziskivalo bi veći broj stranica Revije „Kolubara”, ali ću bar na nekima od njih morati da se zadržim

To je, pre svih, Vecin Agaton Arsić, ili „prerušeni bankarski službenik” kako ga je u svojoj kritici nazvao novinar Milutin Mišić, poznati kritičar ondašnje beogradske „Borbe”. Povod za to mu je bila loše igranje Nušića na eks YU prostorima. Mišić nije mogao a da ne uporedi sve te jadne pofesionalce, koji su u toj sezoni pokušavali da Nušića „kreiraju po službenoj dužnosti”. Njih je sve zasenio amater Veca, tada „bankarski službenik”, sada penzioner. Na sreću i radost svih ljubitelja „Male scene”, Vecin Agaton je remek delo glumca.

Mislim da Miodrag Gajić nije zaboravio na njih, jer je očigledno da ga pamćenje služi izuzetno dobro čim se seća „lepuškastog Mićunovog lika sa Golog Otoka” i ostalih sapatnika. Izgleda da mu se desila brzopleta greška, što je, inače, retkost kad je on u pitanju. Stoga sam dozvolio sebi slobodu da uz Gajića, koji je veličina nad veličinama, svrstam pod istu kapu još dva umetnika o „Abraševićevoj” stogodišnjici. Pri tom sam imao na umu šta je bar meni amaterizam u životu pružio.