Kad god neko na javnom mestu uzme da se preporučuje „malom”
čoveku, budite na oprezu! Taj ili je smislio neku podvalu, ili ne zna šta
govori. Tako i ovih dana, jedan lider naš, za koga bi se reklo da mu se može
verovati, a nekome se, valjda i može verovati, drži govor pa se svaki čas
zaklinje kako je njemu, od svih briga, briga za maloga čoveka na prvom mestu.
Gledam ga i molim Boga da što pre pređe na neku drugu stvar. Jer, kada god
neko, pogotovo ovako nedelikatno i politički, pomene maloga čoveka stavlja nam
do znanja da je on sebe već proglasio velikim čovekom. I to toliko velikim da
je baš on pozvan da nas ovako klasificira i da nam sudi. Znamo, doduše, da
političaru nije lako, a ukoliko je emancipovan i častan još mu je i teže. Dok
se dodvori onima koji su jači od njega, a i onima koji su slabiji od njega,
njemu od njega samoga ostane malo. A i to malo mora da krije. Zato je najbolji
onaj političar koji je – ništa! I samo toliko promućuran da svakome onome
kojega je već markirao i urabošio kaže samo ono i baš tako kako je ovaj već sam
rekao sebi.
Tako i ovaj lider naš na tome skupu, svečanom i važnom, ne
može a da ne potegne ovo umiljavanje i zaklinjanje malome čoveku. Pa bar da to
nekako uljudnije kaže, da ne naseda na tu lenju, izanđalu, matricu koju su već
toliki zloupotrebili da se od nje čoveku samo gadi. Omaklo mu se, valjda, ali
ni omaške nisu ni slučajne ni nevine. Biće da ovo ružno vreme isuviše dugo
traje i ko zna gde mu je bio početak i gde mu je kraj. Gledate kako se rađaju
novi naraštaji, dolaze novi ljudi za novo vreme i radujete se tome, a ovaj novi
čovek kako raste i stasa sve je više takoreći isti, kao onaj stari, za koga se
reklo da su ga pregazili istorija i vreme i da je već mrtav. Pa se, može biti,
baš tako omaklo ovome lideru našem da se i on zaklinje na vernost malome
čoveku. A može biti da on to i nije rekao, već da je kroz njega rekao neko
drugi. Progovorio njegov jezik maternji koji bolje pamti i svašta zna, bolje i
više nego li što mi i pamtimo i znamo. A, i hoćemo i nećemo! Jezik naš maternji
koji jeste prijatelj naš, ali i izdajnik. Ili je, samo, istinoljubiv i uporan i
kada mi nismo. A opet od jezika maternjeg ničega boljeg nemamo, a još kada smo
obzirno i ulepo s njim, on nam je i zaštita i opomena. Jer, njegova su znanja i
sposobnosti nepredvidivi. Zato, kada nismo spremni ume i neprijatno da nas
iznenadi. Da kaže i ono što bismo mi da sakrijemo. Kao što ume silinom svojom
da nas ozrači spoznajama i otkrićima neverovatnim. Pa tako se valjda otelo i ovo
o malome vrlome lideru našem.
Istini za volju, kao što, valjda, ima ljudi velikih, ima ih
i malih. Ali, to je nešto što može samo da se podrazumeva, a nikako da se o
tome priča. Ili, nedajbože, pravi od toga neka politika. Kao što svi ljudi,
očigledno, nisu isti. Nisu ni jednaki pa ne bi trebalo da budu ni ravnopravni.
Nije svaki Nikola sveti Nikola, pa ni Nikola Tesla, niti je svaka Tereza majka
Tereza, a i kada primeri nisu tako očigledni i atraktivni. Ustvari, čoveka ne
treba tražiti u nekim krajnostima radikalnim, jer i ceo čovek nije iz jednoga
komada. I mali je čovek i veliki čovek obično u jednome čoveku. A da imamo u
vidu i ono što Nikolaj Velimirović kaže da je čovek i jedna tajna zapečaćena sa
sedam pečata! Pa su tako neki među nama i vođe naše ili lideri, kako se to
kaže. I kada ovo kažem ne mislim najpre na političare i njima slične. Mislim da
su nekome lideri njegovi roditelji, pa i učitelji i još neki razni. Nekome je
lider Gospod Isus Hristos, a nekome Antihrist! Jednome su lideri, recimo, jedan
Montenj i Branko Lazarević a drugome knjige Šešeljeve. Sveti Sava, nenadmašni
svetac-praktičar, ili njegov ispisnik sveti Franja, svetac-paganin koji obožava
Sunce na nebu i ptice na Zemlji, ta Božja stvorenja. Ovih dana, na primer, u
sportskoj javnosti našoj traži se lider košarkašima jer samo nam on fali pa da
budemo prvaci sveta.
Elem, kako god da je, ovom lideru mome ovo o malome čoveku
ispalo je i trapavo i ružno. I potresao sam se zbog toga. A neki opet kažu da
to tako treba da se govori i kaže jer i ovi što ga slušaju nisu bolji. I ne bi
razumeli ništa delikatnije i lepše. Pa šta ćemo onda ako je ovaj čovek, inače
lepo vaspitan, počeo da se kvari. I sve sa onim njegovim znanjem i francuskoga
jezika, što je danas retkost, jedna gospoština izvanredna. Svi ostali znaju
engleski. I Srbi koji ne znaju srpski znaju engleski. Danas se engleski uči
brzo, takoreći munjevito. A može i da se ne uči. Tako otišao jedan na
dvadesetak dana u Englesku i eno ga govori engleski. Jedna frizerka naša,
verovatno darovita i uspešna u frizerskom zanatu, i kao takva član Frizerske
akademije nauka iz Beograda, priča na Televiziji u nastavcima, kako je bila na
nekom frizerskom skupu u inostranstvu i kako je tamo kao nekim čudom, i sama se
čudi, progovorila engleski. Nikada iz engleskog nije učila ništa, ali kaže da
je gledala američke filmove pa joj to nekako došlo samo. Koliko je engleski
danas važan, ali i pristupačan, vidi se i po tome što se i naše krave
podučavaju u engleskom. Bez pasoša i vize i nešto engleskog ne može ni naša
pametna krava u Evropu.
Tako gospodin ovaj to o malim ljudima, što nije lepo
iako su govornikove namere verovatno časne. Doduše, ni ja nisam morao to tako
da čujem i da uzmem k srcu. Može biti, da sam čuo i ono što on nije rekao, a
još i ono što on nikako nije voleo da kaže. Međutim, ovaj greh moj je iz možda
prevelike (nezdrave?) zebnje za maternji jezik naš. A to o velikim i malim samo
su povod i posledice. Jer, mi to divno čudo od jezika nam maternjega i taj
toliki značaj njegov arčimo i kvarimo nemilice. A nemamo pravo na to jer
razvaljujemo ono što nije samo moje i samo naše. A jeste i naše i svakoga od
nas. Kada bismo samo malo pazili na to što govorimo i na to kako govorimo život
bi nam bio i zdraviji. I lepši i bolji. A to ne bi moglo da se meri nikakvim
milijardama. Samo da se malo osvestimo i da budemo odgovorniji, to nas ne bi
koštalo ništa. Zamislite sada to!