prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2006 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Muzičar Nenad Gračanin

Kazivanja njegovog sina Đorđa

Đorđe Perić

U jednom od prošlih brojeva Revije „Kolubara” potomak čuvene porodice majstora svirača Gračana iz Valjeva, gospodin Đorđe Gračanin, kazivao nam je o valjevskom poreklu ove muzičke porodice. Govorili smo o dedi Đorđu, čuvenom muzičaru, dedi Borku (1862-1932) i stricu Predragu (1892-1969). Nedavno sam ponovo posetio Đorđa Gračanina, da nastavimo razgovor o njegovom ocu, Nenadu Gračaninu (4/17. II 1896, Bobija, Valjevo – Beograd, 26. III 1966). Veoma ljubazan, ali vidno uzbuđen, gledajući u prošlost koja je minula, Đorđe nam je kazivao: „U životu violiniste postoje četiri oblika njegovog razvoja: muzikant, muzičar, muzički majstor i virtouz. Moj otac je bio – ono treće.” Evo kako je protekao njegov život.

Nenad Gračanin

Nenad Gračanin (Foto: Ljuba Ranković)

Muzički majstor – Pokazujući nam fotografiju svog oca, koju ovde donosimo, primetio sam da je Nenad drugačije izgledao od svog brata Predraga. Lik mu je odavao nežnost i duhovnost umetnika sa violinom, koju obuhvataju nežni, gotovo devojački prsti. Pored drugih slika iz raznog starosnog doba, tu na stolu ležali su i retki dokumenti o Nenadovom školovanju i muzičkoj službi.

„Tata je po prirodi bio uvek miran, staložen”, pričao je Đorđe. „Bio je mio i razgovoran, u mladosti dosta lep čovek, a u starosti dobroćudan, simpatičan. Kad je radio u Beogradskoj filharmoniji, svi su ga zvali „Čika Neša”... Otac Borko bio mu je u detinjstvu i mladosti prvi učitelj violine. Zatim se upisao u Srpsku muzičku školu u Beogradu, koju je osnovao poznati srpski kompozitor Stevan St. Mokranjac. Sačuvalo se i njegovo svedočanstvo.”

Iz svedočanstva ispisujem podatke: „Rođen 4. februara 1896 u Valjevu, svršio je 1913/14. školske godine II razred violinskog odseka i dobio ocene: violina – odličan (5); teorija – vrlo dobar (4); vladanje – primerno; vrednoća – pohvalna (5). Beograd, 19. maja 1914. Za direktora Srpske muzičke škole: Jovan Zorko. Učitelj stručnog predmeta: Jovan Ružička.” Dokument nam pokazuje da je Nenad kao đak Srpske muzičke škole bio odličan violinista, vredan i talentovan. Ali...

„Sa diplomom Srpske muzičke škole”, priča Đorđe, „moj otac se nije posvetio svojoj struci, već je krenuo u rat!” Tek kada se završio Prvi svetski rat mogao je da se posveti violini i svom privatnom životu. I dok je Predrag po svršetku rata osnovao svoj salonski orkestar i svirao sa njim po mnogim beogradskim kafanama, Nenad je ostao u državnoj službi. Iz njegovih dokumenata vidi se da mu je priznat radni staž od 1. IV 1912. do 16. II 1951. godine, kada je penzionisan. Kako je tekla njegova muzička služba govore nam i drugi dokumenti. U vojnoj ispravi stoji da je primljen u četu Muzičke garde u Beogradu, u stalni kadar: 10. IDž 1915, a iz stalnog kadra (tj. vojske) izašao 9. I 1923. godine. Zabeležena su i unapređenja: u čin kaplara (19. VIII 1917), podnarednika (1. III 1919) i narednika (7. III 1921) vojne muzike Kraljeve garde. „Imao je četiri odlikovanja”, kaže Đorđe, „ali se sećam samo da je bio nosilac Albanske spomenice i da je opdlikovan medaljom III stepena za zasluge kraljevskom domu. Moj otac nije odmah ostavio vojnu službu, jer mu je povereno da „drži” ličnu muzičku kapelu Kralja Aleksandra Karađorđevića. Sećam se da je otac pričao: kad se rodio mladi kralj Petar II Karađorđević, otac je trebalo da koristi odsustvo. Ali je zbog tog rođenja morao da odloži odsustvo i da svira u dvorskoj kapeli nekoliko dana i duže nego što je propisano.”

Posle atentata na kralja Aleksandra (1934) prešao je u orkestar Radio-Beograda, gde je i ranije honorarno svirao. Tih godina postao je i redovan član Saveza muzičara Kraljevine Jugoslavije (16. IV 1936), a u umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete (muzički odeljak) bio je u komisijama za prijem pevača i instrumentalista. „Tada je već svirao više instrumenata”, dodaje Đorđe, „violinu, klavir, čelo, harfu i saksofon. Violinu je kupio u Italiji iz radionice čuvenih italijanskih majstora; čuva se i danas u porodici. A saksofon koji je posedovao, prodao je za vreme Drugog svetskog rata za deset kila masti. Takva su bila vremena...”

Pratimo dalje govor dokumenata i našeg sagovornika.

Oko godine 1940. prestao mu je radni odnos u beogradskoj Radio-stanici; po potrebi, svirao je u radio-orkestru i u toku Drugog svetskog rata. „Da napomenem”, dopunjava Đorđe, „da je moj otac i van stalne službe povremeno svirao u kapelama i orkestrima: sa bratom Nenadom po beogradskim kafanama, u Vrnjačkoj Banji, stalno (1945-1951) i honorarno u Beogradskoj filharmoniji sve do 1958; u Narodnom pozorištu, u operi redovno kao ispomoć, u Beogradskoj kinoteci za vreme prikazivanja nemih filmova i u drugim prilikama. Posle penzionisanja, sastavio je sopstvenu kapelu i svirao u poznatom hotelu „Moskva” nekoliko godina”, ispričao nam je Đorđe. Tako je protekao, u stalnoj muzičkoj aktivnosti, život muzičkog majstora Nenada Gračanina Valjevca. A privatni život?

Porodični Život, supruga i deca – „U kući poznatih beogradskih trgovaca-štofara Stamenkovića, bila je jedna mlada, lepa guvernanta” – priča Đorđe – „koja je dovedena čak iz Slovenije, da poučava njihovu decu nemačkom jeziku. Zvala se Anica-Ana Kolar (1909-1991), Slovenka po majci, Austrijanka po ocu, rodom iz Jesenica. Nju je upoznao moj otac i svidela mu se mnogo. I baš kada je ona ostala bez posla i htela da se vrati u Sloveniju, zaprosi je moj otac i ponudi joj brak. Iz tog vrlo srećnog braka rodili smo se mi” – nabraja Đorđe: „Mirjana (1936), Borko (1938), Đorđe (1939) i Zorica (1948)”.

„Sećam se”, nastavlja Đorđe, „tata je komponovao za mamu posebnu jednu pesmu – Bebica, koju je svirao isključivo njegov orkestar kada se ona pojavi. Jedne večeri, mama i tata su odnekud došli kući, a mi deca se dogovorimo da ih lepo dočekamo. Uzmemo instrumente nas četvoro i kada su se pojavili, zasviramo i zapevamo Bebicu. Bili su iznenađeni i tronuti do suza. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Bilo je i drugih kompozicija: Kapinera, šlager, „ingliš-valcer” i drugo.”

„Kad smo odrasli, svako je otišao na svoju stranu: Mirjana sa mužem i decom živi u Melburnu, u Australiji, prevodilac je i znalac jezika, poliglota; ali voli muziku, voli horove. Zorica, izuzetno muzički nadarena, odlično je svirala ha harfi. Radi i banci. O sebi sam vam pričao, sad sam u penziji.”

„Očevu profesiju nastavio je Borko Gračanin mlađi. Studirao je muziku na Muzičkoj akademiji, na violinskom odseku. Desi se da slomi ruku, što mu omete završetak studija. Upisao je potom i klavir. Ljubav za muziku pobedila je ipak sve nedaće. Sa suprugom Verom Đorđević i decom: Ljiljanom, Nenadom (1963) i Sašom (1966) otišao je u Beč, gde je osnovao muzički ansambl „Stryngs” (Strune). U Austriji je boravio 15 godina, pa se sa porodicom otisnuo u Ameriku. U Njujorku sviraju modernu muziku, rade u studiju za muziku, snimaju ploče. Naročito su napredovali u muzici Borkovi sinovi Nenad i Saša...”

I da završimo. Stari „čika Neša” imao je tu čast da nastavi tradiciju poznate valjevske porodice muzičkih majstora violinista koju je zasnovao čuveni seoski „primaš“ Borko iz Gradca. Marljivi i uspeli u svom poslu bili su i njegovi sinovi Predrag i Nenad, a sada već i Borko mlađi sa svojom decom Nenadom i Sašom uspešno sviraju u svetu. Od Gradca i Valjeva do Beograda i Njujorka i tako redom: naši – po celom svetu!