Štrajkači i štrajkbreheri
priredila redakcija
|
|
U vreme današnje i svagdašnje svašta nam se može ispodešavati
u svim sferama društvenih zbivanja. Voljno, u zloj nameri ili iz nehata (ređe)
prišivaju nam se na rever bedževi raznih boja, kao znak pripadnosti ili
otpadnosti, izdajništva ili rodoljublja, umetnosti ili kičeraja i svih drugih,
uglavnom, uvredljivih atributa.
Jedna od tih etiketa odnosi se na medijske štrajkače i štrajkbrehere,
kojim se Revija „Kolubara” bavi u martovskom broju ove godine. Sve do tog broja
znalo se da su štrajkači bivši novinari valjevskog nedeljnika „Napred”, čiji
vapaj se nadaleko čuje već punih osam meseci. Zahvaljujući „Kolubara”
konzumenti ovog lista najzad doznaše i ko su štrajkbreheri! Aferim!
Ako se dobro opominjem štrajkači su radnici koji zajednički
napuštaju posao da bi se time poslodavac naterao da prihvati njihove uslove
rada, najčešće povećanje plata ili smanjenje časova rada. Kao posebna borba za
prava radnika ovaj fenomen pojavio se u Engleskoj uvođenjem mašina u proces
industrijske proizvodnje. Štrajkbreheri, kao izvedeni pojam, je štrajkolomac,
radnik koji bez saglasnosti sa drugima prestaje da štrajkuje i dolazi na rad u
preduzeće protiv koga se štrajkuje, izdajnik klasnih interesa radnika. Tako
veli M. Vujaklija u Leksikonu stranih reči i izraza.
U valjevskom slučaju zna se ko su štrajkači a ko poslodavac.
Zna se i koji su motivi za štrajk - smena glavnog i odgovornog urednika.
Ekonomski uslovi nisu u pitanju. Ko je u pravu neka reši nadležni organ pravosuđa.
Strogo uzev štrajkbreher je radnik koji prestaje da štrajkuje.
U širem smislu to su i radnici koji su spolja ušli u kolektiv, koji prihvataju
sporne uslove rada. Da li u štrajkbrehere spadaju i saradnici u „Napredu”
Jovana Bugarskog, kako ih kategorisa direktor i glavni i odgovorni urednik
„Kolubare”. Među 26 novinara i saradnika plus više autora pod pseudonimom N. N,
našlo se i moje ime i prezime s nadimkom. Tu su, zatim, sekretar redakcije, računovodstvo
i blagajna, komercijala, tehnička priprema, portiri, strateški savetnici i neke
ličnosti sa nerazjašnjenim ulogama. Ukupno „imentovanih” štrajkbrehera je 48. U
odnosu na broj štrajkača (12), štrajkbrehera ima četiri puta više. „Kolubarin”
direktor je smetnuo s uma da štrajkbrehera ima znatno više. Neuporedivo više.
To su, pre svega, ožalošćene porodice i pojedinci navedeni u čituljama,
sponzori lista „Napred” na prvoj strani, mnogobrojni, imenovani i neimenovani,
korisnici oglasa i reklama. Šta tek reći za onih 7.000 pretplatnika i kupaca
ovog lista? Svi bi oni, po merilima „Kolubare”, došli u red štrajkbrehera iliti
štrajkolomaca. „Napred”, kakav je takav je, kupuju, kao domaću robu i štrajkači
i saradnici „Kolubare”! Gde li tek oni spadaju? Zašto ih „Kolubara” ne
„imentuje”?
Što se pak tiče moje malenkosti, niti sam štrajkbnreher a ni
ulizica ma kome a posebno novinarima. Njihovi odnosi su stvar esnafa kojem
pripadaju. Novinari su servis građana i nemaju pravo da nas zavađaju i
svrstavaju bilo na koju stranu. Ponajmanje u štrajkbrehere.
Svoje brojne radove iz nacionalne istorije i istorije književnosti
objavljivao sam u „Napredu”, „Kolubari”, „Glasniku Istorijskog arhiva” u Valjevu,
„Almanahu Valjevaca u Beogradu”. Zašto bih se ja bavio internim poslovima štampanih
medija. Činio sam to isključivo zbog valjevskog i inog publikuma, koji bi, bez
mojih radova, bili u mnogome uskraćeni u poimanju, uglavnom, događaja i ličnosti
iz naše istorije.
Jedna me stvar, u ovom slučaju, veoma brine. Zašto je, naprečac,
„Kolubara” postala staralac „Napreda”? Da li zbog kvaliteta „Napredovih”
programa ili zbog sirotana koji ostaše bez posla, ili zbog nečeg drugog. Ono
„naprečac” ne izgovorih nasumce. Čitaocima „Kolubare” je dobro poznato da je njen
direktor, pre godinu dana, bio zaprepašćen odlukom Upravnog odbora Asocijacije
lokalnih nezavisnih medija o prijemu „Napreda” u ovu Asocijaciju. „Kolubara” je
o tom protestu pisala u januarskom broju 2005. godine, nadugačko i naširoko.
Ondašnji „Napred” je optužen zbog besplatnog korišćenja prostora na najpovoljnijoj
lokaciji u gradu, uživanja naklonosti firmi bliskih vlasti, koje se u tim
novinama obilato oglašavaju, zbog dotacija Opštine, najvećim platama novinara,
većim od plata ne samo novinara već i u čitavom Valjevu. Direktor „Kolubare”
je, kao i njegovi saradnici, optužio „Napred” zbog neobjektivnosti u izveštavanju,
ističući da nije dostojan epiteta nezavisnog lokalnog medija, uz navođenje
primera koji dezavuišu „Napred” kao zavisno glasilo, što nije krio ni prethodni
glavni urednik „Napreda”. Da bude gušća čorba u „Kolubari” je bilo govora i o
„Napredovoj” koncepciji u kojoj su pola novina umrlice! Smatrajući članstvo
„Napreda” u Asocijaciji lokalnih nezavisnih medija podvalom, direktor
„Kolubare” zapretio je ostankom Revije „Kolubara” u ovoj asocijaciji!?
Tako, i još ponešto, pisaše „Kolubara” u januarskom broju
2005. godine. Neću da ulazim u motive ovakvog stava „Kolubare”. Neka to drugi
zapaze i odluče. Ja neću da se pačam u esnafske odnose medija. Čudi me samo
jedno: zašto se meni, a i drugima, osporava pravo da objavljujemo svoje radove
u jedinom lokalnom nedeljniku. To ne činim zbog sebe, već zbog ovog naroda,
koji je željan napisa iz naše prošlosti, u vreme kad nam je najveća briga kako
biti i opstati u ovo smutno vreme.
Ako je namera „Kolubare” bila da zaštiti interese svojih
kolega, to nije smelo da se čini putem etiketa i pamfleta svake vrste.
Nalazim da se u čitavoj ovoj papazjaniji krije neki
materijalni interes, naročito sudbina jedne od najlepših gradskih zgrada, koja
je zapela za oko moćnicima dubokih džepova. Epilog ćemo videti u predstojećoj
privatizaciji, kada će se, najzad, rešiti i slučaj štrajka novinara valjevskog
„Napreda”. Tada će se, valjda naći i bolje ime ovom valjevskom nedeljniku.
Velibor Berko Savić
Skupina marginalacaOdgovor Veliboru Berku Saviću
Sa Veliborom Berkom Savićem veže me dugogodišnje prijateljstvo,
i te kako mi je stalo do toga da se ono i održi. Za svagda! I pored toga, uz
svu dobru volju, ne gajim nikakvo razumevanje za Berkovo priklanjanje uz
skupinu svakojakih marginalaca, koja već devet meseci podržava i u
kakvom-takvom životarenju održava „Napred” Jovana Bugarskog. Tim i takvim
priklanjanjem svrstao se tamo V. B. Savić gde mu ni po čemu nije mesto. Takvo
osećanje ni najmanje ne dovodi u pitanje ni eventualna neodrživost odrednice „štrajkbreheri”
kao kvalifikacije za ono u šta se uključio moj prijatelj V. B. Savić. O tome
toliko!
A što se tiče prošlogodišnjeg protivljenja prijemu „Napreda”
u asocijaciju „Lokal pres”, u tom pogledu nismo se, mi iz revije „Kolubara”,
pokolebali. Nismo bili zadovoljni onovremenim „Napredom” i to smo jasno i javno
govorili. Ipak, za „Napred” J. Bugarskog i onaj „Napred” je u svakom pogledu
bio – visoka škola novinarstva.
V. B. Savić greši, i te kako greši, i kad u našem nemirenju
sa sadašnjim ubijanjem „Napreda” vidi prikriven „neki materijalni interes” jer
se „jedna od najlepših gradskih zgrada” premnogo dopada „moćnicima dubokih džepova”.
I da IP „Kolubara” i njen vlasnik spadaju u tu kategoriju moćnika, ili da bar uživaju
potporu finansijskih moćnika, to dopadanje bi bilo uzaludno jer prelepo zdanje
kod spomenika Desanki Maksimović ne pripada „Napredu”. Nema, prema tome,
potrebe ni da se V. B. Savić na ovaj način svrstava u advokatski tim Spasoja
Radovića, u tim advokata marginalnih sposobnosti. Čak ni po cenu da mu od
sramno visokih honorara Spasoja Radovića, uzimanih od „Napreda” za tu rabotu,
odvajaju i poveliki deo.
Ne spadam, najzad za razliku od V. B. Savića, ni u one koji
misle da će se „Napredu”, kad bude u privatnom vlasništvu, pronaći „bolje ime”.
Zdravko Ranković
Nemam ugovor sa
„Napredom”
U prethodnom broju Revije „Kolubara”, u tekstu koji govori o
aktuelnim dešavanjima u nedeljniku „Napred”, među „štrajkbrejkerima” našlo se i
moje ime. Istina je da sam napisao jedan tekst, koji je izašao u „Napredu”.
Nikakav ugovor sa tom medijskom kućom, međutim, nisam potpisao.
Iako sam od aktuelnog rukovodstva naišao na korektan prijem,
razlog mog odustajanja od dalje saradnje je u tome što su dugogodišnji radnici
tog lista, od kojih pojedine i lično poznajem, bili u štrajku. Zbog odsluženja
vojnog roka, a nakon toga i boravka u inostranstvu, nisam bio upoznat sa
medijskim (ne)prilikama u Valjevu, pa tako ni sa detaljima tog protesta.
Propust koji sam napravio, po nagovoru „prijatelja”, ide meni na dušu, bez želje
da komentarišem događanja u valjevskom nedeljniku, tim pre što i nemam ambicija
da se ozbiljno bavim novinarstvom, pa i ne želim da se moje ime u štampi provlači
u negativnom kontekstu.
Hvala Vam na razumevanju.
Lazar Andrić