biti valjevac
Bogomoljka
Bezbolna smrt u zagrljaju Rade Rode
Ljubomir Mihailović
|
|
Smrt pod točkovima voza koji kroz kišnu juri noć?
Smrt u Veneciji?
Na mongolskom konju, u nedovoljno poznatim dubinama Azije?2
U bolničkom krevetu?
Bezbolna smrt?
Ne znam.
Čini mi se, najvoleo bih, brate, da sa Đavolom crnim bar
jednu tikvu zasadim, pa da mi se onda tokom julske noći, prepune zvezda i
volšebne čarolije, bar privid dugonoge Rade Rode u čaršavima belim praćne, a
najposle neka se iznogata i sve kolenima rebra mi izubija vita. Za takovu se
zgodu, jelte, cena ne pominje. Niti se kantari; ni blago, ni zlato. Za takovu
zgodu, brate, nek se i mrtvo vala osvane. Il nek se u provaliju ljubovnu
stropoštam, pa vavek stepenicama onim beskonečnim, iz te strovalije, u život
neka se ponovo penjem. Prihvatam i kamen onaj da guram, pride.
Znam, svi znaju, da je stisak frizerke Alivere Goce, zvane
Oktopad3, smrtonosan bio, ali sa
vnutrenom vatrom jednog poljuba Rade Rode ništa se ne bi moglo meriti. Nešto
ludo, nešto između otrovnog pečata i Božanskog daha istovremeno, izrađalo se iz
snažnog pritiska lepljivih usana njenih. Može li šta drugo iz susreta leda i
vatre iskrsnuti, doli kosmičeska eksplozija i nešto što se zamisliti ne da. U
zagrljaju Rade Rode samo se smrt bezbolna iliti nirvana4 doživeti može.
Iksan, koji bi se usudio da u zagonetnu i vrtoglavu dubinu
očiju njenih zagleda se, mogao bi za tren spaziti sebe samoga kako otud,
niotkuda, iz velike daljine tamo, sebe samoga vamo bespomoćno motri. Duboko u
njenom snu skrivena je velika misterija. A kroza snove Rade Rode stotinu
plamenih ždrebaca juri.
U sudaru kolena onih
koščatih, kao u sudaru vojski dviju, u Termopilskom klancu, kažu, može se
pojaviti živa munja, kaono iskra između kamena dva. Nesrećniku, koji bi se u
središtu sudara takvog pritešnjen zatekao, samo ostaje da za vranama zbunjeno
gleda i sporu smrt čeka. Neki su pripovedali da se u nedrima prelepe Rade Rode,
kao u grotlu vulkanskom, u samom srcu pakla, u loncu đavolskom naivni momčići
dave. A u vrelini ruku njenih zaboravlja ime sopstveno, dočim se u koraku njenom naslutiti može neobuzdani ples
crne Afrike. Za Radinim je korakom potok vazda žuborio, prepun tračeva s valjevske
kaldrme, a u osmehu joj se krila velika zagonetka. Kažu da je posedovala moć da
zagovara ptice i miševe vabi.
Veselnik neki, ako bi se slučajem kojim, na ulici mimoišao
sa figurom Rade Rode, ili sa njenom senkom, pun strahopoštovanja bi se mogao
osvrnuti i namah zaličiti na okasnelog putnika kojeg je nevreme sustiglo. Iole
neiskusniji u njenoj blizini ljubavnik, osećao se kao pravednik koji se
iznenada u krađi teškoj obreo.
U gaćicama je negovala svoju najbolju drugaricu, magičnu Violetu, i držala je uredno i vazda u
dobroj kondiciji. Redovno je u šetnju izvodila. Neki tvrde da se otud ponekad
pritajeno režanje i zloslutno škljocanje vilica kao čulo, ali...
Rada je Roda imala plemenitu dušu. (Ne znam da li bi se ovde
smelo pomenuti jednog sredovečnog Gospodina, sumnjivog morala i pomalo čudnih
svetonazora, kojeg vidimo kako u nekom valjevskom šnajderaju isprobava odelo
tek ovlaš profircano. Gospon bi morao biti beskrajno duhovit i spreman na
ozbiljnu do zore zajebanciju. Neki su ga ponekad sa roščićima risovali, a drugi
mu jopet prečesto ‘sovali mater. Taj je bio veoma dobar trgovac – svaku bi dušu
debelo preplatio. Za oto peneza žaleo nije! Pošto god! Oni, sa kojima je češće
poslovao, pogrešno su mislili da se žiznj posle stotinu grešaka može,
ispočetka, kao rouleta ponovo, zavrteti. Vele da je o Radinoj duši znao –
sve!)5
Na toplim grudima Rade Rode moglo se otploviti do kraja
sveta, a glavu bi mogao odmoriti i najumorniji čovek na svetu ovome. Nisam
jedini koji za poljub smrtonosni njen dajem sve. I budućnost neizvesnu i
uspomene svoje.
Mnogo godina
kasnije, dok Brando bude onako umetnički obrađivao mlađanu Mariju Šnajder6
mnogi će se setiti da je Gudonja Dimitrijević, u svom karakterističnom stilu,
jedne večeri na valjevskom korzou pričao kako je jedared Đurica Fuzbaler u
protivnički šesnaesterac s krila utrčao i halfovima onim zabezeknutim po dva
zidarska šamara podelio, a centarhalfa na brzinu uštrojio. Baš one godine7 kada
je Osvald u Dalasu Kenedija lepo snimio i života ratosiljao.
Tih dana tapkaroši pred „Centralom” su podigli cene zbog
Brižite i Delona (mada se i na ocepak još upadalo u kino), a Ameri se spuštali
na Mesec. Harlemovci su gostovali u Beogradu, dok su budući šezdesetosmaši još
na prazno drkali, a ciganska kalakurcija sa Baira uglas vrištala:
Paparesmo kar prepijava.8
Stevan Filipović!
Stevan Filipović!
Onoga dana kada je Santrač promašio penal protiv Napretka, a
Bebica mu sa klupe jebo sve po spisku; kada su Sitarac i Desko za sitnu lovu
prešli u F. K. Bor, a udavače iz Oficirskog doma redom popizdele, toga dana su
me poslednji put ofuljili na krajcarici. Sutradan sam obukao nove, dugačke
pantalone. Sećam se da je kiša pljuštala kao poljupci u šaragama na onoj
ekskurziji na Bled i Bohinj i mirisa lipa onih niz Kolubaru što šume. Tada sam
počeo Radu Rodu da sanjam. Kasnije, mnogo kasnije, otkako „lopovi su zemlju
obuzeli”9, sve je otišlo u kurac.
***
I posle svega neki nazovinovinar beogradskog Timesa,
Zgodnjikavi Todor,10 pred kafanom Zlatibor, i Kraljem duvan-čvaraka, Sl.
Batočaninom, raspredao je da bi Rada Roda komotno mogla svejedno groblje, ili
privatni Zoo vrt u Valjevu Bijelom da otvori, te da joj korbač samo i čizme
jošte fale. Ne mogu da verujem da bi se mogli naći u
RADA’S MENAGERIE
Lajkovačko čudovište izuzetno retkog kapaciteta potencijala;
Ljubomiš Pačeta, lokalno ćeretalo, poznat da nikad ne pije trezan i ozbiljnom
se zajebancijom bavi; Gorodonačalnik valjevski, doktur i utješitelj; Prof. Živ.
Filipović, jedva živ, mladoženja sa iskustvom; Duet O. Miša Prodanović und
Ljilja Ćao, alfa mužijak Gradske biblioteke, još uvek na grbači poreskih
obveznika i glumica-starleta, koja pred svako knj. veče uspešno viceve priča i
publikum zabavlja (najbolji vic o Jevrejinu i kurcu-knjigovođi); Fikica Mića,
lupač i čukač, telal-dobošar, koji veze nikakove sa švercom oružja iz Krušika
na Bliski Istok (Teheran, Bagdad, Tripoli...) nije imao; Janja Batić, kafedžija
koji ovaj svet sa velike nadmorske visine i teške stramputice osmatra; Gojko
Savović, guzičar; Vojkan, apotekar i trovač kojino već dugo u prošlosti dubokoj
boravi; Vojkan Brajović, glum. i šaljivdžija, zajedno sa bratom mu, Lepim
Bracom; Pirga Pirgić, pis. i knjiž. krit. valjevski; Konsiljere Demokratske
stranke, advokat Aćim Lukić, ozbiljan
čovek; Konobarska crna trojka iz Casablance, Era-Pera-Branko, bakšiš maheri;
Picini ortaci Staniša i Parfem iz muruza ispod Valjeva dole; Jedan kupler
majstor iz Zlokućana; Abulj Pence, bojadžija-moler, odn. vunovlačar; Krundža
moler; Taksisti sa Jadar-kafane; Mlađa Ilinčić za koga se svi krste otkud u
živinarniku; Perica Baburić, šerif Donjeg Valjeva i oblasti oko pijace i
buvljaka; Oslonjen na oskudno švalersko iskustvo i veoma nepouzdanu intuiciju
Miketa je Šofer iz jednog kaveza obrvama mrdo; Primetili smo i jednog iz
Opštine što farba kosu i onaniše pred ogledalom, nad kojim je lepa R. R.
uobičajenu inače bludnu radnju izvršila; Lokalni sladostrastnik, izvesni Čkop
(šverc auto delova, češagija, bandaša i sl.); Mile Jevtić (Washington),
skulptor; kafedžija Mile Frizer; Ljuba Klošar, električar koji je jeo živu
decu, frend Voje Cerkana; Par klinaca ponavljača iz Valjevske gimnazije; Oni iz
Opštinske uprave, što pre podne begaju sa posla; Sava Savanović, noćna ptica;
Jarcan šinter i kantautor; Jordan Vrućina; Hajduk Bojović, šef poreske uprave;
Dir. Muz. Škole; Štrajkači Napreda, plus nešto novinarske žgadije; Dule-Mića sa
Baira; Nekakovi košarkometaši i rukošarkaši; Murija valjevska s Načalnikom na
čelu Pardon-Mjankovićem; za Nešu Šonju i Gaju Gajića podataka – njet; Onda
Lukić... kako koji Lukić?, pa – Lukić, brate; Prof. Miladin Ž. Sa Filozofskog;
Poreznik Šakić, kum onoga Pačete i cash-majstor; Doktori treće smene valjevske
bolnice „Dr Dragiša Budlin” na čelu sa Nadrilekarom Drmatovićem, kojino u
devojačkim snovima noćiva; Budući Gradonačalnik Valjeva; Jedan, bog i duša maloletni
sudija (a nije Džunić), kojem još uvek zazubice rastu; Zatim vinjakolega iz
Serbije Nove; Nekoliko Radikala iz DSS-a; Brđanski vampir sa Tunela; Ćafovi
Brothers sa Divljeg Zapada; Udruženje zlokućanskih alkosa; Tešnjarci,
Petopukaši; par Mioničana iz Ljiga; Urbanista nedefinisanog pola i nestabilne
seksualne orijentacije; Lajkovačko čudovište veoma retkog kapaciteta
potencijala; Ljubomiš Pačeta, lokalno ćereslo poznat da nikad ne pije trezan;
valjevski Gorodonačalnik, doktur i utješitelj; Prof. Živ. Filipović...
11
Siguran sam da će uvaženi čitalac ovaj zverinjak
pravilno razumeti, a po potrebi i sam dopuniti. Ako ne iz svoje familije, ono
iz komšiluka ponajsigur. U krajnjoj liniji, Praviteljstvo serbsko i Skupština
pametnom vazda na usluzi stoje.
1 Bogomoljka: Zool. Mantis religiosa, insekt, kukac pravokrilac. Odmah
posle ljubavnog čina i oplodnje, ženka proždere mužjaka.
2 Tešnjarski
Fokner, Slavena Radovanović: Povest o spisu Rajmonda Lila, Narodna knjiga-Alfa,
2003. Beograd.
3 Znam kako je
pravilno.
4 Sskr. nirnjana, u
budističkoj religiji i filozofiji „ugasnuće”, stanje večitog i blaženog mira
koje se nalazi s one strane sveta svesti i individualnog življenja. Do ovog
stanja, za kojim prosvećeni budist teži kao za najvišom i krajnjom svrhom,
dolazi se potpunim ugasnućem svoga „ja” i volje za životom...
5 Dotični je voleo
ponekad kroz zagonetke se iskazivati npr.: Zaguljeno visi – čupavo ga čeka!
6 Bernardo
Bertolucci: Ultimo tango a Parigi (Last Tango in Paris), 1972.
7 Te sezone za B. K. Metalac su nastupali Drgiša Gračanin,
Zlaja Jevtić, Jakša Bencun, Ratko Rudika, Steva
Gračanin, Dule Cimer, Sava Stefanović, Tomić, Šuković i Kovač.
8 Nepristojno
prevoditi.
9 Genijalna i precizna
konstatacija Todorove babe.
10 Al ko njemu
jošte veruje sem ponekad onog urednika i filosofa D. Žarkovića. Taj ga još i
plaća.
11 Sve prema
nepouzdanim podacima Vuje Borića, hroničara valjevskog, Ere konobara i veoma
sumnjivim beleškama valjevskog Hegela – Neše Šonje.