U ona stara dobra vremena, vremena kaubojštine i siromaštva,
dok se Voja Cerkan još kurčio da je najjači u Valjevu, a Ljuba Kuki jeo živu
decu, u ona vremena kada je Usenko Perin jebo koga je stigo, a Abulj Pence u
aftuši pored Tehničke škole liskom dupe briso, dok su Toma Kojaje i Ćafovi
Brothers harali Gornjim, a Jova Čačkalica Donjim Brđanima, e u ta stara vremena
jedna krava išla drumom i srela mališana koga su zvali Mali zeka. (Naslućuje li
promućurniji čitalac kako će Mali zeka u magarca velikog ubrzo izrasti, a onda
početi pesme da piše i vinjak sa kiselom da troši.)
(Foto: Ljuba Ranković)
U stara dobra vremena, kada je prvi put u onu stvar zavirio,
Mali zeka je namah nesanicu dobio, a potom i golovokruženije. Kasnije će
autoritativno i samouvereno ustvrditi da je u Valjevo Bijelo, niotkuda eto –
Đavo došao. I da je stigao u suton. K tome, i da se eno u gaćama Cice
Vinčesterke krije.
Đavo s budžom, ili Anđeo s krstom! Ko će ga znati!
Od tada, Gospodo moja, od tog trenutka, u Kolubari vamo
Gornjoj, ma i u Serbiji vasceloj, vreme je počelo da se para. I ne samo vreme.
Strina-Jebiga je parala svoje uspomene, neke raspuštenice stare gaće, a
komšinici Ćićolini se njena Violeta (tako je svom đavolku iz milošte tepala),
da prostite, oparala. Posle je morala, kaže, da se prekalupi. Ćićolina Bella!
Bella!
Nekako u to vreme, u vreme kaubojštine i siromaštva, mnogi
su iz generacije svaki svoga Đavola videli. I počeli da zaviruju. Malom je zeki
od pomisli na Violetu osip po koži izbijao i kolena neprimetno klecala. Kao
koprivnjaču kada dobije, ili kod prvog duvanskog dima.
Nešto kasnije, na
časovima fizičkog u valjevskoj Gimnaziji (dakako kod legendarnog prof. Terze),
dok je Lidija Kaenaco svoju Violetu istezala na špagu i pred celim odeljenjem
čepila, Malom je zeki srdašce sve potajno tuklo baš kao kod nekog malog zeke.
Lidija je imala lepa kolena, malo naglašenu pupu i negovane nokte na nogama. I
bila je toga svesna. Ali je sa Violetom svojom dozlaboga neodgovorno postupala.
Zbog toga je Mali zeka često bivao tužan.
Naprotiv, Ljilja je Todorović, meke puti i maestralno
kontrolisanog rada guzova, svoju Violetu nekako gospodski držala i uobraženo; malko
povučenu unazad i suzdržano, kao privlačnu, a neosvojivu tvrđavu, dok je Miki
Tacna drsko isturala napred, nudeći je kao na poslužavniku (priča se da ju je
kasnije za dobre pare nekom čilageru gore pored Ženevskog jezera utrapila)1.
Kako bilo da bilo, posle fizičkog, onaj Mali zeka (odavno u
magarca stasao) na časovima biologije, vazda je potišten i kao omađijan bivao.
Neki su mislili i da je mesečar. Ali, jok! Bled u licu i iznuren, često je u
nesvest padao. Krv mu se, kažu, iz glave dole spuštala, al niko nije znao
zašto. Vodali ga po doktorima – ništa!2
Pokojni Ča-Jevrem, koji živeo sve do pred smrt, pričao je
deci u komšiluku da uopšte nije važno da li je Violeta ganc nova ili second
hand, a za cigansku mindžu je tvrdio da je – vruća. Među ciganskim guzovima,
govorio je veseli Ča-Jevrem, za par minuta čitava se večnost proživeti može.
Kasnije, pošto je umro, Ča-Jevrem je još dugo živeo u uspomenama i sećanju
rodbine, prijatelja i dečurlije iz Gornjih Brđana.
U opojnoj magiji jedne pičoze, baš kao u kolubarskoj
izmaglici, ili u mirisu lipa onih niz Kolubaru dole što šume, iskusniji
zvezdočatac bi mogao naslutiti najveće tajne sveta. Ima li, o Tvorče, igde
iksana kadrog da iz tog vrtloga živog, iz morskih dubina živu iznese glavu.
Serdce svoje iz ambisa. I da ispliva. Nesagledivi su, prikane, ponori i
misterija za neiskusnog pubertetliju na putu ka provaliji orgazam zvanoj. Držim
da ni sva silesija zemljomeraca i geometera iz proze Lajkovačkog čudovišta
onoga ne bi mogla razmrsiti geografiju i kosmičeske zavrzlame jedne obične
pičore u procvalom pubertetu.
Oduvek koračajući uzdignute glave kroza svet prepun krhotina
i srče sopstvenih iluzija, Rada je Roda filosofičeskim pristupom i nakurčenim
stavom Violetu svoju mogla i na zastavu nekog kluba ili udruženja kakvog da
istakne. Najposle i na zgradu Opštine valjevske, ili Moderne Galerije. Njen
estetičeski potencijal je neprevaziđen, a energija – ubitačna. Ne samo
neiskusno momče, parenj kakav, koji bi u njenom šesnaestercu neoprezno zanoćio,
rizikovao bi rusu na ramenima glavu. Ne jednom, o, ne jednom, Bogo moj,
efikasnost je nemilosrdnu u ljubovnim jadima onim demonstrirala.
Mariola Martadela je, recimo, specijalan češljić kod Miloša
Češljara onoga, otud iz Mionice, nabavila... U Bolnici valjevskoj „Dr Dragiša
Budlin'' za dugih noći i za dežurstva nadrilekara Drmatovića mnoga je Violeta
nevina stradala. I svašta bi se moglo jošte pronaći zanimljivog u snovima
sestara onih sa kurologije dole.
Jedan, opet, iz Pičkovaca Donjih (neki su ga zvali Febo, a
drugi – Štrca) tvrdio je da zna jednu ljutu, koja kao psačansko gvožđe ono noću
škljoca i stalno slini. Jela Ciganka, najlepša pevaljka u Kolubari vamo
Gornjoj, bila je čudo. Kažu da joj je bila topla i meka, nekako prisna, kao
sestrinska. I dobronamerna, brate. A Olgica Mišina je u vodu samo do kolena
ulazila – da se Viki, tobož, ne udavi. Kekina je bila dobro podešena. Svakoj
budali vala – pasent. Cajkina se vazda smejala, a Nada je Guzoš svoju timarila
baš kako valja, kao mladu ždrebicu.
Ni zvezdano ponad Serbije Lepe nebo, za toplih julskih noći,
ne može se porediti sa sjajem Violete neke Ljilje Frizerke. Pažljivo negovana,
ondulacija, trajna, hladna...
Jedan šofer pod malim nagibom pričao je da se u njegove žene
ko glavica kupusa cedi, dok je drugi o njoj prigodnu pesmicu spevao.
Ima ih i sumnjivog morala.
I nesumnjivog nemorala.
Ima i žnj kvaliteta.
Jedna je svoju spreda malo podašišala.
Slatka ko med.
Ušećerila se dabogda!
Jošt nije iskorenjena praznoverica u gornjim selima, ponad
Valjeva Bijelog, da neke i zube mogu imati.
Mićka su zvali pička kisela.
Kod Vere Pavlado... itd, kažu da je blistala i treperila kao
sazvežđe Velikog medveda.
Nema te zime koju pičić ne more da zgreje.
S one strane Kolubare čupave su ko šubare.
Potpuno razumem, ali nikako ne mogu da shvatim jednoga pored
ovakvog đavolka muško dupe što je poželeo.
Nekakav Radikal iz DSS-a odavno jezikom cokće.
U Lajkovcu ima slatkih ko šećer.
Ima i u Mionici.
Jedan nikada lozu domaću i miris pičetine izbegavao nije.
Tugaljivo je kada se i malo paučine uhvati i što su neke
godinama zaključane bile...
A danas, evo, u paralelnoj stvarnosti, prekoputa flaše piva,
na terasi valjevskog kafea Casablanca, još ponekad prividim Dragoslavu Balinicu
kako me s onu stranu života, razjapljenom pičozom iz velikih kosmičeskih dubina
preti i traži moju glavu.
O, Grande Amor, igra se prekida!
Ko deli ne deli.
Fajront!
***
Teško je iksanu blagorodne duše da pojmi kako je onolika
murija valjevska, s načalnikom na čelu, Pardon-Mjankovićem, sve go policaj do
policaja, nagrnula u novu Cerkvu, u nedelju dok se ustoličavalo Mister Milutina
Australijskog za Episkopa ovde Valjevskog (prisustvovao i G-din Lavrentius
Šabački, kažu sa ličnim obezbeđenjem), a da se niti jedan, pak, policaj tude
zatekao nije dva dana pre toga, dok su dvojica lopova obijala onaj ćumez od
prodavnice Valjevskog Kralja duvan-čvaraka, G-dina Sl. Batočanina, moliću, i
ukrala dvesta kila pršute.
Nije pouzdano, ali je bez svake sumnje da se na Lazarevačkoj
pijaci pre neki dan pojavila dobra pršuta ispod ruke i ispod cene.
S druge strane, al sa iste bande, potpuno je izvesno, ali
veoma nepouzdano, da je u hotelu Grand, posle ceremonije ustoličenja Mister
Milutina, predjelo bilo garnirano najboljom pršutom zlatiborske kakvoće, i to u
izobilju.
U takvoj, jelte, konstelaciji sticaja3 komotno se može u prvi plan istaknuti
filozofsko pitanje: da li je bolji tanak a dugačak, ili kratak a debeo, odnosno
uprav formulisano: GDE JE PRŠUTA?
1 Promućurniji
čitalac bi ovde komotno mogao pretpostaviti kako će čilagera onoga ubrzo
infarkt strefiti. 2 Ne jednom je
Nadrilekaru Drmatoviću u pamet dolazilo onu stvar da mu otfikari i baci
patkama. 3 (lat.
constellatio) astr. zvezdano jato, sazvežđe; položaj zvezda i njihov tobožnji
uticaj na čovečju sudbinu (up. nativitet); izvesno određeno grupisanje; fil.
psihička konstelacija opšte prethodno stanje svesti; fig. sticaj prilika.