Našem premijeru
niko nije kriv. On je tokom noćnih priprema (pazi sad) Mitrovdanskog ustava,
mogao da ubaci u još vruć tekst
klauzulu po kojoj, nakon novih izbora, u Srbiji vladu formira lider one
stranke koja je do tada bila na vlasti, bez obzira na postignute izborne
rezultate. Time bi se postigla savršena pravda ako ni za koga drugog, a ono za
premijera Koštunicu lično. A što je dobro za
njega, dobro je i za Srbiju.
Međutim, ta šansa
je, ne znam zbog čega, propuštena tako da se ovdašnja javnost mora i dalje petljati
procentima i nekakvim tamo osvojenim mestima u parlamentu, a naše partijske vođe
upuštati u mučno cenkanje oko toga koji će i koliki tal zapasti svakome od njih.
Koštunica je tu više nego skroman jer za sebe traži samo mesto premijera i
kontrolu nad ministarstvima policije, vojske i pravosuđa. Pa zar je to mnogo?
Naravno da nije.
Jer, ukoliko bi
se to obistinilo, a DSS dobio to što g. Koštunica zahteva, onda bi u naredne četiri
godine Srbija nastavila herojskim putem sveopšteg mrcvarenja sebe i drugih, oštrim
hodom ka Ničemu oličenom u suprotstavljanju svemu što bi ličilo na evropeizaciju ovdašnjeg društva i njegovog privođenja
u sintoniju sa većinom živućom na zajedničkom nam kontinentu i pridruženom
ostrvlju.
Taj posao ne bi
bio ništa lakši čak i ukoliko bi g. Koštunica koliko sutra odlučio da se zamonaši
ili od celog kolača vlasti preuzme samo kontrolu nad ministarstvom vera (!),
ali bi sasvim sigurno bilo mnogo manje onih koji bi taj proces ometali, sprdali
se sa njim i plašili neuk svet kako će bezdušna Jevropa da mu otme sarmu, krsnu
slavu i čuvenih već „deset s lukom”.
Tokom proteklih
godina dominacije „desnog centra” Srbija je izgubila dovoljno dragocenog
vremena, da bi neka nova, nekoštunična vlast mogla da ga preko noći nadoknadi.
Takozvana radikalizacija Srbije nije toliko posledica rada istoimene stranke
koliko zakonit proces svojstven svim društvima u tranziciji: da se veliki
procenat promenama zaplašenog stanovništva lako okreće virtuozima praznih reči
i prodavcima nacionalističke magluštine. Sve su tranzicijske zemlje prošle kroz
tu fazu, ali je u Srbiji beznađe isuviše dugo trajalo da bi „radikalizam” bio
tek nekakva epizoda. On u Srbiji jača po istoj logici po kojoj ljudski
organizam, oboleo od side, na kraju umire od beznačajnih infekcija. Da je g. Šešelj,
koji je gromopucatelno najavio sopstvenu smrt u pritvoru haškog suda, zaista i
umro, radikalni bi sigurno zagrabili koji procenat više, ali je očigledno da ni
g. Voja Vojvoda ni sledbenici mu danas ne bi postojali u ovako grotesknoj formi
da je kondom na vreme upotrebljen. Očigledno
– istorija Srbije s kraja dvadesetog veka je, u stvari, istorija propuštenih šansi.
Na sreĆu, potonji
izbori su ipak doneli neku promenu na političkoj sceni Srbije, na kojoj ništa
neće biti kao ranije ukoliko izuzmemo predstojeći (kažu) cirkus oko formiranja
vlade. Evropski i svetski tutori naše domaje, koji budno vode računa da nam
Serbija ne otplovi tamo odakle više nikako ne bi mogla da se vrati, izvršiće
snažan pritisak na vladajuću gospodu koja ispred svog političkog opredeljenja
vole da istaknu demokratski prefiks, da
konačno mrdnu sa mrtve tačke i upuste se u ozbiljne poslove. Oni će se naravno
otimati, duriti i zatrčavati k naručju majke Rusije, ali im to neće mnogo pomoći.
Uzgred, to da nam je Rusija majka samo
mi smatramo za ozbiljno, dok sama majka o tome još nije obaveštena. Budući
velikom zemljom, Rusiji bi bilo veoma nezgodno da se zaleće na nebo, tako da je
njena politika opredeljena surovim pragmatizmom koji niti ima razumevanja niti
vremena za srpske kosovske tužbalice i naricanja.
U svakom slučaju,
bilo bi veoma dobro kada bi Koštuničina kontrola nad ministrastvima sile prešla
u neke druge ruke, odnosno kod onih koji na objektivnu istinu u principu
gledaju izvan i iznad političke kombinatorike. Sećamo se, naravno, iskaza
znamenitog Dejana Koštuničinog Mihajlova, kada je objasnio Sudu da je njegov
svojevremeni klevetnički ispad, kada je optužio Đnđićeve saradnike da su znali
za pripreme ubistva njihovog šefa, bio samo deo političke igre.
Elem, ukoliko bi
pravosuđe i policija dospeli pod uticaj nekog ko ne pripada ovim ljubiteljima
korigovane istine, možda bi i rizik da pokojni premijer bude osuđen zbog
vlastitog ubistva bio nešto manji. Na red bi konačno došao i Omiljeni Đeneral
koji uporno sedi u toaletu svog beogradskog staništa, i uvek, krajnje
pokvareno, kad god Jočićeva policija dođe da ga hapsi, odgovara iza zaključanih
vrata da on nije tu i da nema pojma gde bi mogao biti. S tim u vezi i ona bruka
sa ubistvom dva vojnika garde koji su pobijeni kao psi u sred Beograda bi konačno
mogla biti stavljena na tapet javnosti. Ali, da se ne nadam previše? O Srbiji
li je reč?
JoŠ jedan
pozitivan pomak, učinjen tokom ovih izbora, je ulazak u Parlament koalicije
stranaka na čelu sa LDP-om Čedomira Jovanovića tako da je uDS (uspavana
Demokratska stranka) konačno dobila konkurenciju. Pošto su glasači koji se
opredeljuju za demokratsku opciju veoma kritični, a već duže vreme stavljeni u
poziciju da glasaju za „daj šta daš“, njima će u narednom periodu biti veoma
bitno koja će se od ove dve demokratske opcije više približiti idealima i
pokojnog Đinđića, tako da se u ionako prisilnom braku Tadića i Koštunice u
prisustvu mlađanog Čedomira mogu očekivati veoma veseli događaji.
Koliko su se prilike u Srbiji promenile videće se već po brzini formiranja
nove vlade. Potom ćemo meriti brzinu kojom će Haškom tribunalu biti isporučen Omiljeni Đeneral. Ako ovde prolazana vremena
budu u granicama rezultata koje postižu odrasli, ozbiljni ljudi, onda se nečemu
i možemo nadati. U suprotnom – laku noć Srbijo!