prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2007 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Propuštena šansa

Što je dobro za Koštunicu, dobro je i za Srbiju

Živoslav Miloradović

v

karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Ranković)


Našem premijeru niko nije kriv. On je tokom noćnih priprema (pazi sad) Mitrovdanskog ustava, mogao da ubaci u još vruć tekst klauzulu po kojoj, nakon novih izbora, u Srbiji vladu formira lider one stranke koja je do tada bila na vlasti, bez obzira na postignute izborne rezultate. Time bi se postigla savršena pravda ako ni za koga drugog, a ono za premijera Koštunicu lično. A što je dobro za njega, dobro je i za Srbiju.

Međutim, ta šansa je, ne znam zbog čega, propuštena tako da se ovdašnja javnost mora i dalje petljati procentima i nekakvim tamo osvojenim mestima u parlamentu, a naše partijske vođe upuštati u mučno cenkanje oko toga koji će i koliki tal zapasti svakome od njih. Koštunica je tu više nego skroman jer za sebe traži samo mesto premijera i kontrolu nad ministarstvima policije, vojske i pravosuđa. Pa zar je to mnogo? Naravno da nije.

Jer, ukoliko bi se to obistinilo, a DSS dobio to što g. Koštunica zahteva, onda bi u naredne četiri godine Srbija nastavila herojskim putem sveopšteg mrcvarenja sebe i drugih, oštrim hodom ka Ničemu oličenom u suprotstavljanju svemu što bi ličilo na evropeizaciju ovdašnjeg društva i njegovog privođenja u sintoniju sa većinom živućom na zajedničkom nam kontinentu i pridruženom ostrvlju.

Taj posao ne bi bio ništa lakši čak i ukoliko bi g. Koštunica koliko sutra odlučio da se zamonaši ili od celog kolača vlasti preuzme samo kontrolu nad ministarstvom vera (!), ali bi sasvim sigurno bilo mnogo manje onih koji bi taj proces ometali, sprdali se sa njim i plašili neuk svet kako će bezdušna Jevropa da mu otme sarmu, krsnu slavu i čuvenih već „deset s lukom”.

Tokom proteklih godina dominacije „desnog centra” Srbija je izgubila dovoljno dragocenog vremena, da bi neka nova, nekoštunična vlast mogla da ga preko noći nadoknadi. Takozvana radikalizacija Srbije nije toliko posledica rada istoimene stranke koliko zakonit proces svojstven svim društvima u tranziciji: da se veliki procenat promenama zaplašenog stanovništva lako okreće virtuozima praznih reči i prodavcima nacionalističke magluštine. Sve su tranzicijske zemlje prošle kroz tu fazu, ali je u Srbiji beznađe isuviše dugo trajalo da bi „radikalizam” bio tek nekakva epizoda. On u Srbiji jača po istoj logici po kojoj ljudski organizam, oboleo od side, na kraju umire od beznačajnih infekcija. Da je g. Šešelj, koji je gromopucatelno najavio sopstvenu smrt u pritvoru haškog suda, zaista i umro, radikalni bi sigurno zagrabili koji procenat više, ali je očigledno da ni g. Voja Vojvoda ni sledbenici mu danas ne bi postojali u ovako grotesknoj formi da je kondom na vreme upotrebljen. Očigledno – istorija Srbije s kraja dvadesetog veka je, u stvari, istorija propuštenih šansi.

Na sreĆu, potonji izbori su ipak doneli neku promenu na političkoj sceni Srbije, na kojoj ništa neće biti kao ranije ukoliko izuzmemo predstojeći (kažu) cirkus oko formiranja vlade. Evropski i svetski tutori naše domaje, koji budno vode računa da nam Serbija ne otplovi tamo odakle više nikako ne bi mogla da se vrati, izvršiće snažan pritisak na vladajuću gospodu koja ispred svog političkog opredeljenja vole da istaknu demokratski prefiks, da konačno mrdnu sa mrtve tačke i upuste se u ozbiljne poslove. Oni će se naravno otimati, duriti i zatrčavati k naručju majke Rusije, ali im to neće mnogo pomoći. Uzgred, to da nam je Rusija majka samo mi smatramo za ozbiljno, dok sama majka o tome još nije obaveštena. Budući velikom zemljom, Rusiji bi bilo veoma nezgodno da se zaleće na nebo, tako da je njena politika opredeljena surovim pragmatizmom koji niti ima razumevanja niti vremena za srpske kosovske tužbalice i naricanja.

U svakom slučaju, bilo bi veoma dobro kada bi Koštuničina kontrola nad ministrastvima sile prešla u neke druge ruke, odnosno kod onih koji na objektivnu istinu u principu gledaju izvan i iznad političke kombinatorike. Sećamo se, naravno, iskaza znamenitog Dejana Koštuničinog Mihajlova, kada je objasnio Sudu da je njegov svojevremeni klevetnički ispad, kada je optužio Đnđićeve saradnike da su znali za pripreme ubistva njihovog šefa, bio samo deo političke igre.

Elem, ukoliko bi pravosuđe i policija dospeli pod uticaj nekog ko ne pripada ovim ljubiteljima korigovane istine, možda bi i rizik da pokojni premijer bude osuđen zbog vlastitog ubistva bio nešto manji. Na red bi konačno došao i Omiljeni Đeneral koji uporno sedi u toaletu svog beogradskog staništa, i uvek, krajnje pokvareno, kad god Jočićeva policija dođe da ga hapsi, odgovara iza zaključanih vrata da on nije tu i da nema pojma gde bi mogao biti. S tim u vezi i ona bruka sa ubistvom dva vojnika garde koji su pobijeni kao psi u sred Beograda bi konačno mogla biti stavljena na tapet javnosti. Ali, da se ne nadam previše? O Srbiji li je reč?

JoŠ jedan pozitivan pomak, učinjen tokom ovih izbora, je ulazak u Parlament koalicije stranaka na čelu sa LDP-om Čedomira Jovanovića tako da je uDS (uspavana Demokratska stranka) konačno dobila konkurenciju. Pošto su glasači koji se opredeljuju za demokratsku opciju veoma kritični, a već duže vreme stavljeni u poziciju da glasaju za „daj šta daš“, njima će u narednom periodu biti veoma bitno koja će se od ove dve demokratske opcije više približiti idealima i pokojnog Đinđića, tako da se u ionako prisilnom braku Tadića i Koštunice u prisustvu mlađanog Čedomira mogu očekivati veoma veseli događaji.

Koliko su se prilike u Srbiji promenile videće se već po brzini formiranja nove vlade. Potom ćemo meriti brzinu kojom će Haškom tribunalu biti isporučen Omiljeni Đeneral. Ako ovde prolazana vremena budu u granicama rezultata koje postižu odrasli, ozbiljni ljudi, onda se nečemu i možemo nadati. U suprotnom – laku noć Srbijo!